Utorak je 17. svibnja, ujedno i 83. dan rata u Ukrajini. Kraj dvanaestog tjedna intenzivne faze ovoga rata obilježavaju s jedne strane daljnje promjene geopolitičke karte Europe i Bliskoga Istoka, izazvane ruskom agresijom, a s druge strane daljnja postupna ruska napredovanja na frontama istoka Ukrajine u Donbasu.
Nakon prošlotjednog izjašnjavanja Finske o namjeri ulaska u NATO savez, ovog vikenda se slično opredijelila i Švedska. Nisu tu mnogo utjecale ni prve ruske kaznene mjere o kojima se čulo – obustave prodaje električne struje iz Rusije u Finsku – kao ni ponovljene prijetnje nuklearnim oružjem na Baltiku. Ovo posljednje, iako postaje tipično za ukupnu noviju rusku vanjsku politiku, izazvalo je posebno čuđenje, budući se o ruskom nuklearnom oružju na prostorima militarizirane enklave Kalinjingrad ustrajno govori već desetljećima. Iako je nekad davno bilo i naznaka da su tamošnje nuklearne bojne glave bile demontirane, još prije desetak godina je bilo oglašeno raspoređivanje prvo dodatnih, a onda i moderniziranih raketnih sustava sposobnih za nošenje takvog oružja, da bi 2018. bilo bilježeno i veliko renoviranje skladišnih kapaciteta za takvu vojnu tehniku. Dapače, i prije mjesec dana su slične ruske tvrdnje o „nuklearizaciji“ Baltika izazivale začuđenost u obrambenim krugovima obližnje Litve – iz kojih se čulo da je nuklearno oružje u Kalinjingradu oduvijek.
No, dok treba napomenuti kako ni Finska, a ni Švedska, još nisu i formalno pokrenule postupak ulaska u NATO savez - što će učiniti sutra, ruske prijetnje ipak su postavile pitanje sigurnosnih garancija za ove dvije države na pragu Saveza, i taman što je to riješeno – otkrile i čvrsto tursko protivljenje ulasku Švedske u NATO. Dakle, sve ono o čemu se u nas pričalo povodom istupa predsjednika Milanovića o uvjetovanju ulaska baltičkih država u Savez, sada je ipak činjenica – i u tijeku su kako razgovori o formalnom prigovoru Turske da Švedska podržava izbjegličke snage kurdske stranke PKK (inače proglašene terorističkom organizacijom u SAD i dobrom dijelu EU), tako i u načinima da se turski otpor ili nadiđe ili slomi. Ipak, treba napomenuti i da moguće širenje NATO saveza na Baltiku nije i jedina posljedica aktualnih događanja u Ukrajini, budući se i iz Švicarske – koja je kao i Švedska neutralna od prvih godina 19. stoljeća – čulo o promjeni tamošnje definicije neutralnosti. Dok Švicarska ipak ne namjerava zamoliti za ulazak u NATO, ona je ipak odlučila ojačati svoju obrambenu suradnju sa SAD i zemljama Saveza, te će izgleda i prestati raditi probleme oko „popune“ savezničkih zaliha raznim streljivom i drugim proizvodima svoje ozbiljne obrambene industrije.
U izazovnoj poziciji i Izrael
Posebno treba napomenuti i izazovnu poziciju u koju je rat što bjesni istokom Ukrajine stavio i Izrael. Nakon brojnih apela za pomoć iz Ukrajine - gdje je, recimo, Izrael lani odbio u tu zemlju prodati protuzračni sustav Iron Dome da ne remeti odnose sa službenom Moskvom, sada su se ti odnosi očigledno ipak poremetili. Iako su na nedavne izjave ruskog ministra vanjskih poslova Lavrova o židovskom antisemitizmu došle i službene isprike, zadnjih dana se intenzivno krenulo pričati o izraelskoj dozvoli transfera iz Estonije u Ukrajinu modernih raketa Blue Spear. Riječ je o modernom protubrodskom naoružanju tvrtke Israel Aerospace Industries (IAI) dometa gotovo 300 km, koje bi skoro pa omogućile da se iz Odese direktno gađaju plovila u ruskoj luci Sevastopolj. Glasine o ovom poslu brzo su demantirane iz Izraela, iako je daljnja šteta odnosima Tel Aviva i Moskve očito već bila napravljena. Najbolje se to vidjelo jučer i danas kada je objavljeno da su u petak, 13. svibnja, na izraelske borbene avione tijekom njihovih akcija u Siriji po prvi put djelovale ondje smještene bitnice ruske raketne protuzračne obrane. Iako je do ispaljivanja ruskih projektila navodno došlo bez prethodnog hvatanja ciljeva ciljničkim radarima – ipak, poruka je tu nedvojbeno bila poslana, a nastavak izraelskog sudjelovanja u događanjima u Ukrajini itekako je otvoren. Podsjetimo da je i sam ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski Židov, te da je na službeni Izrael višekratno apelirao i za posredovanje u pregovorima.
Što se događanja na bojištima Ukrajine tiče, ondje su posljednji dani bili izuzetno dinamični. Kao prvo, spomenimo daljnji razvoj situacije kod Harkiva, grada oko kojeg već neko vrijeme teče ukrajinska ofenziva. Ruske snage su ondje odmaknute izvan topničkog dometa od centra grada, no usprkos medijskim napisima o nekakvom ruskom općem povlačenju sa sjevera i sjeveroistoka ovog velikog urbanog centra, do toga izgleda ipak nije došlo. U nedjelju, 15. svibnja, ukrajinske snage na oko 36 km sjeveroistočno od grada, oko mjesta Ternova, došle su do granične crte s Ruskom Federacijom, ali okupirani pojas na sjeveru grada (potez Kozača Lopan-Lipci-Vesele) i dalje drži ruska vojska navodno popunjena ljudstvom iz tzv. Donjecke i Luhanske Narodne Republike. Sve to, izgleda, nije omelo daljnje ukrajinsko napredovanje na sjeveroistok (gdje su se navodno primakli okupiranom Vovčansku, važnom ruskom logističkom središtu), te na istok – navodno pontonskim mostom preko rijeke Siverski Donjec kod Starog Saltiva, gdje se isto čuje o uspostavi ozbiljnijeg mostobrana na istočnoj obali rijeke. Ovi potezi su navodno doveli do okupljanja ponešto ruskih pojačanja dalje na istoku, oko Kupjanska, iako izgleda još nije došlo i do većih promjena ruskih borbenih planova.
Napreduje ruska agresija u Donbasu
A ti ruski planovi sada su očigledno koncentrirani na sjeverni dio ukrajinske obrambene linije u Donbasu, gdje se borbena djelovanja intenzivno nastavljaju. I dok se iz američkih izvora čulo o prelasku dodatnih ruskih taktičkih skupina razine bojne u Ukrajinu - gdje bi ih sada trebalo biti aktivno ukupno 105, valjda uključujući većinu postrojbi koje se tjednima rekonstruiralo oko Belgoroda – učinak tih svih pojačanja zapravo je umjereno vidljiv na terenu. Naime, ruska agresija u Donbasu napreduje, ali više evolucijski, s ustrajnim sitnim pomacima i osvajanjima, ali bez naglih strateških ili operativnih preokreta. Tako je južno od Izjuma zauzeto selo Dovgenjke – čime se bojišnica cestom prema Slovjansku pomakla oko 7 kilometara, i sada stoji pred naseljima Dolina i Bogorodične. Upravo je ukrajinska obrana mjesta Bogorodične važna jer ono zatvara prilaz s juga preko rijeke Siverski Donjec do grada Svjatogirska, jedne od izgleda tri preostale ukrajinske enklave s te strane ovog borbeno izuzetno bitnog vodotoka. Druga enklava, grad Liman, ostao je zadnjih dana u još užem okruženju, kada su u ruske ruke pala sela Novoselivka, Jarova i Drobiševe, dok treću enklavu čini relativno veliki grad Severodonjeck, na čija sjeverozapadna, sjeverna i istočna predgrađa stižu sve jače ruske snage. Ono što braniteljima ostaje, iako su praktično svi mostovi porušeni – je prostor na jugozapadu, preko rijeke Siverski Donjec, gdje stoji ukrajinsko uporište Lisičansk.
Iako su tijekom zadnjih desetak dana ukrajinske snage zaustavile desetak pokušaja ruskog forsiranja rijeke Siverski Donjec od Limana do Severodonjecka, nanijevši pri tome neprijatelju i prilično spektakularne gubitke – to nije zaustavilo pritisak agresora, koji izgleda samo jača. Posebno se to vidi u prostorima od Lisičanska pa oko 30 km južno, gdje se razvija velika borba za preostalih nekoliko postotaka Luhanske oblasti koje još u svojim rukama drže ukrajinski branitelji. Kao prvo, ondje teče frontalni ruski napad na ukrajinsku utvrđenu liniju obrane Lisičansk-Girske-Zolote, čiji su prednji položaji počeli naočigled pucati. Iako je ruski prodor kroz Nižnje prije par dana zaustavljen u Toškivki, to je mjesto sada navodno podijeljeno po pola i predmetom je aktivnih borbi. Kao drugo, malo južnije, do danas je agresor stajao pred selom Orihove, na oko 5 km istočno od uporišta Girske, ali tu je tijekom posljednjih sati došlo do frontalnoga pomaka, a Orihove je izgleda osvojeno.
Puno problema za Ukrajince
No to nipošto nije kraj ukrajinskim problemima na ovom odsjeku bojišta. Naime, još je u težem položaju južni kraj te obrambene crte, oko mjesta Zolote, gdje su ruski osvajači tijekom zadnjih dana izgleda uspjeli izaći u zaleđe ukrajinske obrane – i veliko je pitanje hoće li nastaviti braniti utvrđene položaje, ili se povlačiti prije potencijalnog okruženja. Naime, taj se dio obrambene crte na jugozapad naslanjao na utvrđeno mjesto Popasna, koje su Rusi nakon dugih borbi uspjeli zauzeti 8. svibnja. Iako su ukrajinski izvori javljali o planskom povlačenju branitelja iz tog grada, navodeći i postojanje određenih utvrđenih položaja u okolici, posljednjih je dana upravo okolica Popasne postala posebno žarište borbi i daljnjih ruskih napredovanja. Na sjever od Popasne oni su prvo zauzeli selo Oleksandropilija, pa onda stigli i do naselja Komišuvaha (oko 7 km sjeverno od Popasne) i Katerinivka (8 km sjeveroistočno od Popasne i samo 3 km jugozapadno od uporišta Zolote) – čime su prekinuli vezu uporišta Zolote s ukrajinskim zaleđem. Dapače, izgleda da su tijekom zadnjeg dana uspjeli doprijeti i još sjevernije, do mjesta Vrubivka – čime bi u pitanje doveli i cestovnu vezu uporišta Girske s ukrajinskim zaleđem. Ako ovo napredovanje u najskorije vrijeme ne bude zaustavljeno, moglo bi se tu raditi o ruskom pomaku i do 20 km na zapad – čime bi u pitanje bile dovedene i cestovne veze prema Lisičansku i Severodonjecku, a time i ukupno zadržavanje ukrajinske vlasti nad makar i dijelom Luhanske oblasti.
Rusi krenuli na sjever i zapad
Inače, Rusi iz Popasne nisu krenuli samo na sjever, što smo upravo izložili, već istodobno i 11 km na zapad do ukrajinskog uporišta Piljipčatinje, čime su prošli pokraj ukrajinskih poljskih fortifikacija, te stigli na oko 15 km od većeg grada Bahmuta koji je oslonac ukrajinske vlasti u tom kraju. Ujedno su osvajači iz Popasne krenuli i južno, da bi danas zauzeli 4 km udaljeno selo Novozvanivka te nastavili kretanje na jug prema desetak kilometara udaljenom ukrajinskom uporištu Troicke. Ozbiljnost stanja na tom području ilustrira i činjenica da su na tom potezu branitelji već u subotu 14. svibnja u zrak digli branu kod mjesta Mironivka, ne bi li vodenom bujicom ojačali tamošnje prirodne prepreke napredovanju agresora s istoka i jugoistoka.
Što se ostatka ukrajinskog bojišta tiče, treba napomenuti kako je na kompletnom tzv. „Južnom bojištu“ bilo dinamično, s mnogo bilježenih neuspješnih ruskih napada. Ipak, većinu tih djelovanja ocjenjivalo se prvenstveno kao vezivanje ukrajinskih branitelja da se spriječi slanje pojačanja na kritična područja oko Popasne i uz rijeku Siverski Donjec. Uz čitavu tu vrlo dugu crtu sukobljavanja bilo je malo ruskih pomaka, ali je poseban spomen opet zaslužio opkoljeni Mariupolj. Ondje su ruske snage, navodno u snazi dvije slabe taktičke skupine razine bojne, popunjene drugorazrednim ljudstvom, nastavile napadati kompleks Azovstal. Uz masivno bombardiranje iz zraka ti su napadi imali ograničenog uspjeha, no izgleda da je zalihama branitelja stvarno počeo dolaziti kraj. Jučer, u ponedjeljak 16. svibnja kasno navečer od branitelja se čulo kako kreću s primjenom posebne zapovijedi Vrhovnog zapovjedništva – a onda su u rusko zarobljeništvo prvo prešle skupine od pedesetak ranjenika i oko 200 uniformiranih osoba, s najavom današnje šire predaje. No do trenutka pisanja ovoga teksta, tijekom utorka 17. svibnja opet se navodno predala tek skupina od oko 300 branitelja, dok ih je glavnina izgleda i dalje u kompleksu Azovstal. U međuvremenu su stigle i službene objave o prekinutim pregovorima Ukrajine i Ruske Federacije o ovoj temi, i sudbina preostalih branitelja nije jasna. Budući se u Rusiji čuje kako zarobljene pripadnike postrojbe Azov planiraju tretirati teroristima a ne zarobljenim borcima, možda je i to razlog prekida šire predaje i eventualnog nastavka ukrajinskoga otpora.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....