Upada li Srbija u dužničku klopku Kine? Susjedi zabrinuti: ‘Sami smo krivi, sve smo im dozvolili‘

„Veliko je pitanje kako će ga završiti. Njihov fiskalni prostor se izuzetno suzio. Udavili su sami sebe, a za sada je to auto-put za nigdje.“ Ovako je Reuters u ljeto 2018. prenio riječi neimenovanog dužnosnika EU-a o Crnoj Gori i auto-putu Bar-Boljare, čiju izgradnju kreditira Kina, piše Deutsche Welle.

Tada nitko nije ni pomišljao na pandemiju koja će praktično zbrisati turizam i poljuljati ekonomiju turističkih zemalja. S padom BDP-a od 15,2 posto prošle godine, Crna Gora spada u te teško pogođene zemlje. Usporedbe radi, Srbija je prema podacima Svjetske banke 1999. godine nakon višemjesečnog bombardiranja imala pad privrede od 9,4 posto.

Eksplodirala je i zaduženost Crne Gore sa 76,5 na 103,3 posto BDP-a u godinu dana. Dug prema Kini je od 2014. narastao s nule na čak 640 milijuna eura (15,3 posto BDP-a). Molbe Podgorice da EU pomogne kako zemlja ne bi pala u dužničko ropstvo prema Kini za sada nemaju konkretnog odgovora iz Bruxellesa.

Postavlja se pitanje hoće li Crna Gora bankrotirati ili prepustiti dio teritorije Kini kao zamjenu za vraćanje duga? O tom davanju zemlje se špekulira mada te odredbe nema u javno dostupnoj verziji ugovora o auto-putu.

„Trenutno, Crna Gora ima novaca. Prošle godine se zadužila za 750 miliona izdavanjem euroobveznica i ti novci su dovoljni za dvije godine“, kaže za DW Goran Radosavljević, profesor ekonomije na Fakultetu za ekonomiju, financije i administraciju (FEFA) u Beogradu.

Tijekom ljeta Crnoj Gori stiže na naplatu prva rata kredita od oko 37 milijuna dolara, dok ove godine Crna Gora treba da povuče još oko 130 miliona eura kineskog kredita za nastavak izgradnje.

Put od nikuda - nikamo

Prema riječima crnogorskog ministra financija Milojka Spajića, riječ je o „najskupljem auto-putu na svijetu uopće“, kako je rekao za Financial Times.

Dionica „od nikuda do nigdje“ zapravo je duga 41 kilometar između Podgorice i Kolašina. Da bi auto-put imao smisla, potrebno je da se naprave dionice od Bara do Podgorice, i od Kolašina do granice sa Srbijom, ali i da Srbija dovrši Koridor 11 do crnogorske granice. Sve to je dugoročna politika.

Zašto se države zadužuju kod Kine?

Ako je isplativost posla sa auto-putem bila, blago rečeno, upitna, uvjeti zaduživanja su bili povoljni. Kina je Crnoj Gori dala kredit sa 2,5 posto godišnjih kamata. Usporedbe radi, u prosincu 2020., nakon katastrofalne privredne godine, sa znatno većim javnim dugom, Crna Gora se na međunarodnom tržištu zadužila s kamatom od 2,95 posto.

„Postoje europski infrastrukturni koridori, projekti i planovi koje je pravila EU i vrlo često su zemlje Zapadnog Balkana bile zaobilažene“, kaže za DW Dragana Mitrović, profesorica Fakulteta političkih nauka u Beogradu i direktorica Instituta za studije Azije.

„Baveći se svojim unutrašnjim problemima, EU je potpuno zanemarila koliko je bila potrebna pomoć ovim zemljama i koliko su prometna, energetska i komunikaciona infrastruktura bitne za njih – kako zbog međusobnog umrežavanja, tako i zbog podizanja kvalitete poslovnog ambijenta“, kaže Mitrović. „Tek pošto su vidjeli da je u taj prazan prostor utrčala Kina, oni su počeli, ali veoma skromno, s aktiviranjem nekih kanala kojima bi mogli dati sredstva."

Goran Radosavljević, koji je bio i državni tajnik u srpskom Ministarstvu financija, prisjeća se da su pregovori za Koridor 10 s Europskom investicijskom bankom (EIB) bili vrlo dugi i mučni. „Kada je javni dug Srbije bio 27 posto BDP-a, mi smo pregovarali Koridor 10 sa EIB-om i to je trajalo dvije godine. To je sve jako mučno, a onda dođu Kinezi i kažu – šta vam treba, koliko vam treba i kad vam treba? Fleksibilnost koju Kinezi imaju ne može se usporediti s Europom, to su nebo i zemlja."

„I onda kad političari sjednu i razmisle, kažu – jednostavnije mi je da uzmem od Kine, košta me više, ali ne vraćam ja, fleksibilnije je, nešto ću uraditi, napravit ću neki put – idi sad ti i objašnjavaj nekome iz Čačka da je kineski kredit skuplji od europskog: baš ga briga, on je dobio put“, kaže Radosavljević.

Kako je u Srbiji?

Prema podacima Uprave za javni dug, Srbija trenutno ima nešto manje od 1,1 milijarde eura duga prema Kini, što je, prema računici DW-a, iznosilo 2,31 posto srpskog BDP-a. Međutim, rebalans budžeta za 2021. predviđa јоš 2,02 milijarde eura kredita od kineskih banaka. Pritom, budžet kaže da je Srbija do 2039. preuzela barem još 1,1 milijardu eura duga prema Kini, s različitim datumima dospijeća i kamatama uglavnom između 2 i 3 posto.

Međutim, u budžetu (još uvijek) nema 3,2 milijarde eura koje je Srbija bez ikakve javne nabavke dodijelila Kini za izgradnju kanalizacije i infrastrukture za odlaganje komunalnog čvrstog otpada, niti ima milijardi eura za izgradnju metroa u Beogradu, kao ni 165 milijjuna eura za budući toplovod Novi Beograd-Obrenovac.

Svi projekti idu po osnovu Sporazuma o ekonomskoj i tehničkoj suradnji u oblasti infrastrukture između Srbije i Kine, koji je 2009. potpisao tadašnji ministar Mlađan Dinkić. Prema ovom sporazumu, kineski partner ne plaća PDV, carinu, za njega ne važi obveza javnog nadmetanja.

Kina nije izuzetak – gotovo sva infrastruktura se gradi na osnovu međudržavnih sporazuma. Na taj način najskuplji projekti idu mimo javnih nabavki, nema konkurencije, nema uvida javnosti, nema rasprave je li projekt potreban i kakve će posljedice imati – tako se gradi i auto-put prema Sarajevu (sporazum s Turskom), Moravski koridor (SAD), Koridor 11 (Kina), pruga do Budimpešte (Rusija i Kina)...

„Ako ima dosta nepoznanica oko samih ugovora, pretpostavlja se onda da tu postoji koruptivna praksa, koja i inače postoji u našoj regiji, po mnogim zemljama trećeg svijeta, a poznato je da postoji i u Kini“, kaže Dragana Mitrović i podsjeća: „Europska komisija je procjenjivala projekt modernizacije pruge Beograd-Budimpešta, pošto je tu jedna članica EU-a, i EK je ovaj projekat redovno ocjenjivala kao izuzetno skup. Kad su ti projekti tako ocjenjeni od stručne javnosti, onda se pitamo zašto su skupi?”

„Sama zemlja je kriva što dozvoljava nepoštivanje svojih propisa“, smatra Goran Radosavljević. „Postoji deseci ozbiljnih firmi sa Zapada koje su to isto radile u zemljama gdje su te zemlje to dozvolile – zagađenje, korupcija, na primjer njemački Siemens u Africi."

„Odgovornost za korupciju, zagađenje, nepoštovanje zakona leži isključivo na državi Srbiji. Ako im zemlja dozvoli da to rade, oni neće bježati od toga. Ne postoji nikakav razlog da inspekcija ne ode, izmejri zagađenje zraka u Boru i primjeni zakon. Ali – država šuti“, zaključuje Radosavljević.