MANIPULACIJA

VJEROVALI SMO DA JE HLADNI RAT ODAVNO ZAVRŠIO: ISTINA JE, MEĐUTIM, DRUGAČIJA Neobjavljeni hibridni rat u kojem smo izloženi posebnoj vrsti napada

Ne morate više čekati rat kako biste ometali neprijatelja i stvarali podjele u društvu. Sada imamo jedno sivo područje koje raste, u kojem smo izloženi nekoj vrsti napada koja nije rat
Četiri komponente hibridnog ratovanja: Diplomatska, vojna, informacijska i ekonomska
 REUTERS

Ne postoji istina. Ne postoje činjenice. Jedna verzija istine jednako vrijedi kao i bilo koja druga. Ne možete vjerovati nikome. Svi vam lažu. Svi pokušavaju manipulirati vama.” Ove tvrdnje, koje su citirali gotovo svi naši sugovornici, predstavljaju opasno oružje. One su teška artiljerija kojom se udara po nama iz svih smjerova. One su dio napada na istok Europe koji traje već godinama, no samo rijetki su ga svjesni.

“Ne morate više čekati rat kako biste ometali neprijatelja, stvarali podjele u društvu”, rekao nam je visokorangirani dužnosnik NATO-a. “Sada imamo jedno sivo područje koje raste, u kojem smo izloženi nekoj vrsti napada koji nije rat.” Radi se o konceptu “hibridnog ratovanja” u kojem se za postizanje političkih ciljeva istovremeno koristi kombinacija propagande, sabotaže, hakerskih napada, ekonomskog utjecaja i specijalnih vojnih postrojbi.

Stupovi rata

Iako se ne radi o novoj ideji - slična vrsta tajnih operacija često se pojavljivala tijekom hladnog rata - danas je postala moćnija nego ikada dosad zahvaljujući utjecaju elektroničkih medija, a otvaranje novog bojnog polja na internetu stvorilo je potencijal za izazivanje golemih ekonomskih i političkih šteta uz relativno jeftin trud profesionalnih hakera.

Elektronički mediji i društvene mreže, s druge strane, otvaraju ogromnu mogućnost manipulacije javnim mnijenjem. Plaćeni agenti pod krinkom anonimnosti tvrde da su svjedoci događaja, plasiraju dezinformacije i siju pomutnju, dok drugi potpiruju postojeće nezadovoljstvo i pružaju “tajne” materijale teoretičarima zavjera.

Informacijsko ratovanje jedan je od temeljnih stupova hibridnog rata, znatno moćnije nego ikad, koje zajedno s ekonomskim, diplomatskim i konvencionalnim napadima omogućava državama postizanje političkih ciljeva bez objave rata. Iako se sve velike sile pokušavaju služiti hibridnim ratovanjem, Rusija je uvjerljivo najuspješnija.

“Kada su mali zeleni čovječuljci stigli na Krim, prvo su ugasili sve ukrajinske medije”, rekla nam je fotonovinarka Emina Zijatdinova, Ukrajinka koja je svjedočila ruskoj aneksiji Krima. Odjednom su bile dostupne samo vijesti na ruskom, samo informacije koje dolaze iz Moskve. “Dok je trajalo pripajanje, ljudi su sjedili doma i gledali TV. Bila sam zapanjena i šokirana kako to djeluje. Kako brzo to djeluje”, rekla je Zijatdinova.

Rusko djelovanje u Ukrajini bilo je školski primjer modernog hibridnog ratovanja. Nakon godina medijske propagande i ekonomskih pritisaka, nakon teške diplomatske ofenzive, na Krim su se iskrcali “mali zeleni čovječuljci”.

Ruski predsjednik Vladimir Putin tada je tvrdio da u Ukrajini nema ruskih vojnih postrojbi, nego da su dobro organizirani i uvježbani muškarci u vojnim uniformama bez oznaka samo “spontane skupine za samoobranu” koje su kupile svoje uniforme u lokalnim vojnim dućanima.

Da se ne radi o lokalnim dobrovoljcima brzo su ustanovili švedski vojni analitičari, koji su prepoznali uniforme i opremu “malih zelenih”. Radilo se o najnovijim ruskim strojnicama PKP, uniformama, kacigama i pancirkama kakve koriste isključivo ruske specijalne postrojbe. Mali zeleni identificirani su kao pripadnici 45. izvidničke brigade Spetsnaza - elitni ruski specijalci pod izravnim zapovjedništvom Glavne obavještajne agencije (GRU).

Tek nakon provedbe referenduma i pripajanja Krima Rusiji, Putin je priznao da su na Krimu djelovali pripadnici ruske vojske “kako bi zaštitili lokalnu populaciju i osigurali provođenje referenduma”.

Kombinacijom vojnih, diplomatskih, ekonomskih i informacijskih faktora, Krim je praktički preko noći postao dio ruskog teritorija. Iako većina zapadnih država ne priznaje rusku verziju priče o “pristupanju Krima Rusiji”, situacija na terenu je takva da Rusija ima potpunu kontrolu nad cijelim teritorijem Krima i narativ koji takvom razvoju događaja daje legitimitet. Riječi “pripajanje” i “aneksija” ne pojavljuju se u ruskim medijima.

HANZA MEDIA

Zadnji stadij

Ako je krajnji cilj hibridnog napada preuzimanje teritorija, on je nemoguć bez vojne prisutnosti. Bez obzira na pravni status neke države ili teritorija u očima međunarodne zajednice, činjenica je da teritorij kontrolira ona sila koja na tom teritoriju jedina ima vojne i policijske snage.

Zadnji stadij hibridnog rata tako uključuje višestruke vojne opcije: potpora lokalnim pobunjenicima kroz vojni trening, oružje, opremu i zalihe, slanje specijalnih postrojbi bez oznaka, špijunažu, sabotažu i zračne udare, te u konačnici slanje i službenih vojnih postrojbi kako bi kontrolirali i zadržali osvojeni teritorij.

Proruski pobunjenici u Donbasu, na istoku Ukrajine, dobili su znatnu pomoć iz Rusije. Mnogi pripadnici njihovih postrojbi ruski su dragovoljci, često bivši vojnici, koji su prešli granicu kako bi pomogli svojim sunarodnjacima u Ukrajini. Ukrajinska obavještajna služba tvrdi i da su vođe pobunjenika bili ruski agenti.

Neki od dragovoljaca bili su aktivni i u ratu u Bosni i Hercegovini, na srpskoj strani. “Stigli su u BiH s prvim danima rata”, rekao nam je Almir Šećkanović, novinar Al-Jazeere iz Sarajeva i bivši glavni urednik dnevnika Faktor. “Jedna od tih grupa je i danas aktivna, a predvodi ih Igor Strelkov, komandant proruskih snaga u Donjecku.”

Pobunjenici su vrlo vjerojatno dobili i operativnu i logističku pomoć, poput najmodernijih protuzračnih raketnih sustava Buk ili ruskih tenkova T-72. Zapadne obavještajne službe predstavile su uvjerljive dokaze da je moderna vojna oprema slana preko ukrajinske granice i dostavljana pobunjenicima.

Mnogi “pobunjenici” prepoznati su kao pripadnici ruskih specijalnih postrojbi, a neki su se ruski vojnici sami otkrili preko objava na društvenim mrežama koje su pokazale da se nalaze u Ukrajini, dok je službena verzija Moskve bila da niti jedan ruski vojnik nije prešao granicu.

Otvaranje novih fronti u istočnoj Europi za sada nije vjerojatno, no konvencionalne vojne snage samo su jedan dio šire strategije hibridnog ratovanja. Za postizanje dugoročnih političkih ciljeva, poput priznanja pripajanja Krima ili destabilizacije NATO pakta i Europske unije, dovoljna su i druga sredstva.

Ruski plin jedno je od glavnih oružja u ekonomskom ratu protiv Europe. Diktiranje cijena ili zatvaranje “pipe” vrlo brzo može ostvariti političke ciljeve. Ruski kapital agresivno se ulaže u naftne kompanije, željezare, građevinarstvo i banke. Rute i planovi za glavne plinovode veliki su adut u pregovorima s vladama u istočnoj Europi.

Ruski kapital

Naftna industrija Srbije prodana je 2008. godine ruskom Gazpromu za 850 milijuna dolara, iako su nezavisni stručnjaci tada tvrdili da vrijedi pet puta više. Osim dvije rafinerije i skladišta plina, prodana su i prava na eksploataciju naftnih polja u Srbiji.

“Tada nam je predstavljeno da je tako odlučeno u zamjenu za rusku podršku oko Kosova i odluku Rusije da preko Srbije prijeđe plinovod Južni tok”, rekao nam je Bojan Brkić, vanjskopolitički novinar RTS-a iz Beograda. Napominje da je Gazprom uložio više od 1,5 milijardi dolara u NIS, te da se danas radi o tvrtki koja plaća najviše poreza u Srbiji, a u BDP-u sudjeluje s 5 posto, kao i cjelokupna poljoprivreda. No, Južnog toka još nema.

Slična se priča ponovila i u Bosni i Hercegovini. Ruski Zarubežnjeft privatizirao je rafineriju nafte u Bosanskom Brodu sredinom 2008. godine za 200 milijuna eura. “Kupac se obavezao investirati još toliko u rekonstrukciju postrojenja, posebno u smanjenje plinova”, rekao nam je Šećkanović. “Kako su investirali, najbolje osjete građani dva Broda”, dodao je. U Federaciju BiH ruski je kapital ušao kroz NIS, koji je kupio OMV-ove pumpe i lokalnu podružnicu te preimenovao u Gazprom.

Kroz NIS su Rusi prisutni i u Rumunjskoj, gdje drže 17 benzinskih postaja, a ruske su tvrtke dobile i koncesiju na eksploataciju nafte iz Crnog mora. Lukoil je još 1998. kupio rafineriju Petrotel, no prošle godine tu je tvrtku pogodio skandal s utajom poreza, nakon što su rumunjski istražitelji otkrili kako je “zamračeno” više od dvije milijarde eura. Nakon prisilne naplate, Lukoil je najavio planove za prodaju rafinerije.

Ruske su tvrtke načelno zaintereisrane za kupovinu kontrolnog udjela u Ini, u slučaju da MOL ili Vlada odluče prodati svoj udio, a ruski je ambasador Anvar Azimov ovog ljeta izrazio ruski interes za ulaganje u hrvatski energetski sektor te istraživanje naftnih i plinskih nalazišta.

Korištenje kapitala za postizanje političkih ciljeva snažno je oružje u rukama Ruske Federacije, no brojni se učinci mogu postići uz znatno manje troškove, koristeći se sasvim novom metodom ratovanja.

Kada je Wikileaks objavio e-mailove s Gmail računa Johna Podeste, voditelja predsjedničke kampanje Hillary Clinton, postavilo se opravdano pitanje koji je izvor tih e-mailova. Njihov je cilj bio očiti pokušaj utjecaja na američke predsjedničke izbore. Informacije su vjerojatno prikupljane nekoliko mjeseci, a trenutak kada su objavljene pokazuje da se nije radilo o nečijem trenutnom hiru.

Ustaljene vrste cyber-napada - špijunaža, ometanje usluga i infrastrukture - danas kao primarni cilj imaju utjecaj na političke procese. Radi se o vrlo precizno planiranim napadima koji su zamišljeni kako bi destabilizirali države. Protiv takvih se napada vrlo teško obraniti. “Jedna je stvar zaštititi državne tajne službe od napada, a sasvim druga zaštititi političke stranke, institucije, privatne tvrtke...”, rekao nam je NATO-ov dužnosnik.

NATO-ovi informatički stručnjaci suočeni su s oko 200 milijuna incidenata svaki dan. Ti incidenti variraju od pokušaja zagušivanja mreže i hakiranja “surovom snagom” do mnogo sofisticiranijih i preciznijih napada. Izraelske službe dnevno se nose s oko 300 milijuna. Većina nisu ozbiljni incidenti, no sama brojka pokazuje koliko je porasla važnost cyber-bojišnice.

Bez odgovora

Vlade i države za sada nemaju osmišljen diplomatski ili vojni odgovor na cyber-napade. Izrazito je teško dokazati izvor napada i najčešće je potrebno nekoliko mjeseci da bi se sa sigurnošću ustvrdilo odakle napad potječe. Čak i onda, ako se radi o napadu koji je sponzorirala tajna služba neke države, teško je dokazati poveznicu između tajne službe i hakera ili hakerske grupe. Ako se i uspije dokazati poveznica, koji je primjeren odgovor? Hakerski napadi nisu prihvatljiv povod za objavu rata.

S druge strane, cyber-napadi mogu prouzročiti znatnu materijalnu štetu ako su pogođene ključne infrastrukturne mete poput elektrana, dalekovoda, sustava za upravljanje željezničkim, zračnim i cestovnim prometom, bankovnih sustava i slično. Čak i napadi na službene stranice vlade ili političkih stranaka mogu imati značajan udar na moral građanstva i podići njihovu razinu straha i nesigurnosti.

Masovni cyber-napad takve vrste dogodio se 27. travnja 2009. u Estoniji, kada su koordinirano napadnuti estonski parlament, banke, ministarstva, novine i stranice televizijskih kuća. Do napada je došlo usred prijepora Estonije i Rusije oko premještanja “Brončanog vojnika” - sovjetskog spomenika “osloboditeljima Tallinna”, kojeg su Estonci odlučili premjestiti na vojno groblje zajedno s posmrtnim ostacima ruskih vojnika palih u 2. svjetskom ratu.

Etnički Rusi dva su dana prosvjedovali u Tallinnu, estonska ambasada u Moskvi je tjedan dana bila pod opsadom, a Estoniju je pogodio najintenzivniji javni cyber-napad u povijesti. Iako je nekoliko estonskih dužnosnika optužilo Moskvu za napade, povezanost nikad nije dokazana.

Od brojnih hakera koji su morali sudjelovati u napadu, kazneno je odgovarao samo jedan Rus, estonski građanin. Ruski dužnosnici tada su poricali bilo kakvu vezu s napadima, no dvije godine poslije ruski je zastupnik u Dumi Sergej Markov izjavio da je napad organizirao jedan njegov pomoćnik, na svoju ruku. “Odlučio je da se nešto mora učiniti tim fašistima”, rekao je Markov. “Ispostavilo se da je to bila reakcija građanstva, a takve će se stvari događati sve češće i češće.”

Raketni štit

Krajem prošlog mjeseca ruski državni mediji objavili su vijest da bi se scenarij nuklearne apokalipse iz filma “Terminator” mogao ostvariti. To nije izjavio neki teoretičar zavjere već zamjenik ruskog premijera Dmitrij Rogozin. Izrazio je zabrinutost da bi roboti mogli greškom pokrenuti nuklearni rat, ali i naglasio da su automatski sustavi nužni jer reagiraju brže od ljudi.

“Uz NATO-ove vojne sustave blizu ruskih granica, što uključuje i europski raketni štit, Moskva bi u slučaju uzbune zbog lansiranja imala manje vremena razmišljati da li odgovoriti nuklearnim napadom”, objasnio je Rogozin zašto bi ipak predao robotima kontrolu nad nuklearnim oružjem. Poruka je jednostavna i stara koliko i hladni rat: “Ne bojimo se nuklearnog rata!”

Početkom listopada ruska vlada pokrenula je masovnu vježbu za slučaj nuklearnog, kemijskog i biološkog ratovanja. U vježbama je sudjelovalo 200.000 pripadnika službi spašavanja i 40 milijuna građana. Poruka je bila slična: “Bit ćemo spremni!” Državna televizija Zvezda objasnila je glavni razlog za vježbu: “Šizofrenici iz Amerike oštre nuklearno oružje za Moskvu!”

Obje strane, naravno, vide i prikazuju sebe kao pozitivce. Kad god Rusija priprema bilo kakvu vježbu ili akciju, naziva je defenzivnom, a NATO je smatra demonstracijom agresije. Isto tako, Moskva svaku akciju NATO-a doživljava kao prijetnju. No, ruska je strana jedina u čijem se službenom govoru redovito mogu čuti fraze “nuklearni rat”, “nuklearni napad” i “nuklearno oružje”.

Ruska vojska i zrakoplovstvo produžena su ruka diplomacije. Samo ove godine zabilježeno je više od deset incidenata u kojima su NATO-ovi zrakoplovi presreli ruske strateške bombardere “odlutale” iz svog zračnog prostora. Takvi preleti služe i kako bi se ocijenila brzina reakcije NATO-ovih pilota i zrakoplovstva, ali primarni cilj je vjerojatno propagandna kampanja - u medijima stvara sliku neprekidne prijetnje i širi strah od ruske vojne moći.

Što bi se dogodilo kada bi netko i srušio ruski zrakoplov doznali smo prije gotovo godinu dana, kada je tursko ratno zrakoplovstvo srušilo ruski Suhoj blizu granice sa Sirijom. Rusija je osudila tursku akciju, uvela vize za Turke i nametnula ekonomske sankcije Turskoj. Potom je uslijedio hibridni napad koji je Rusija gotovo dovela do savršenstva.

Uhićeni piloti

“Naš zrakoplov nije bio ni blizu vaše granice”, bila je službena reakcija Moskve. Turski i NATO-ovi izvori predstavili su dokaze da je Suhoj uistinu nakratko prošao kroz turski zračni prostor, uključujući satelitske snimke. Turski piloti uputili su deset upozorenja prije otvaranja vatre, te poslije objavili i snimke upozorenja.

Ruski su mediji cijelo vrijeme nudili alternativne teorije. Časnici ratnog zrakoplovstva tvrdili su da imaju dokaze da je zrakoplov napadnut 1000 metara prije nego što je prešao tursku granicu. Putin je optužio američku vojsku da su imali plan leta ruskih zrakoplova, no da ga nisu dostavili Turskoj. Svi dokazi da je zrakoplov ušao u Tursku odbačeni su kao propaganda NATO-a.

Sljedeći korak je bio medijski napad na turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana i njegovu obitelj. Uz pomoć obavještajnih podataka i satelitskih snimki, Moskva je optužila Ankaru da kupuje ukradenu naftu od Islamske države i povezala članove Erdoğanove obitelji s tom ilegalnom trgovinom.

Na ljeto ove godine Erdoğan je izrazio žaljenje zbog rušenja zrakoplova. Nakon pokušaja puča protiv njega, u kojem su sudjelovali pripadnici zrakoplovstva, Erdoğan je izjavio da su piloti koji su srušili Suhoj uhićeni, te da bi sud trebao “otkriti istinu” oko rušenja ruskog bombardera.

Ruska se propaganda odvija na dvije razine, objasnio nam je izvor iz NATO-a. Prva je službena, narativna razina koju propagiraju državni mediji: “Rusija je jaka. Rusija se bori protiv terorizma i širi mir. Rusija je nepravedno optužena i žrtva je zapadnjačke urote”.

Druga su razina dezinformacije. Kampanje čiji je cilj stvoriti napetosti unutar društva, potkopati povjerenje u vlade, potkopati povjerenje u ljude. Na koji način ruski stroj za dezinformiranje djeluje u istočnoj Europi detaljno je istražio Ognyan Georgijev, urednik i novinar bugarskog tjednika Kapital.

“Mislim da cilj Rusije nije pokoriti te države, već širiti nezadovoljstvo i razočaranje u njihove vlade, u EU i u NATO”, rekao nam je Georgijev. “Kako im smeta jedinstvo EU i NATO-a, glavni cilj je razoriti ih iznutra, a to je znatno jednostavniji zadatak nego što se misli.”

“U središnjoj i istočnoj Europi već je prisutno razočaranje u institucije Europske unije”, kaže Georgijev. “Kako bi ga se iskoristilo, potrebno je zatrpati javni prostor lažnim vijestima, poluistinama ili čak vijestima koje su većinom istina, dokle god šalju istu poruku: ‘Svi lažu. Ne postoji apsolutna istina. EU je loša za vašu neovisnost...’”

Najbolji način da se to postigne je proizvoditi toliko mnogo vijesti da će ih s vremena na vrijeme prenijeti čak i ugledni mediji. “Otkrio sam kako su u središnjoj i istočnoj Europi u porastu poluanonimne ili anonimne stranice s vijestima - u Češkoj, Rumunjskoj, Bugarskoj... Dobivaju takve vijesti i šire ih dalje - svejedno je li s ciljem, ili radi zarade, ili zato što su prepoznali interes javnosti. Izbjeglička kriza je za njih bila prava bonanza jer je proizvela pregršt negativnih priča”, rekao je Georgijev.

I Georgijev i naš izvor iz NATO-a spomenuli su slučaj “Lise B.” - djevojčice koju su navodno u Berlinu silovali izbjeglice. Radilo se o vijesti potekloj s ruskih portala koju su preuzeli brojni europski mediji, no ispostavilo se da je bila u potpunosti izmišljena. Iako su objavljeni demantiji, šteta je već bila počinjena - zatrovala je odnos prema izbjeglicama i proširila strah.

“Mislim da je priča bila namijenjena za publiku unutar Rusije”, rekao je Georgijev. “No ubrzo se počela širiti među Rusima koji žive u Njemačkoj. Mislim da su neke od priča koje cure u medije zapravo zamišljene za uporabu unutar Rusije - ruski javni prostor godinama je pod dominacijom propagande - te da su tek nedavno počele curiti i u svijet.”

Emina Zijatdinova objasnila nam je kako većina Rusa izvore iz Kremlja smatra jedinim vjerodostojnima. “Manje od 5 milijuna ljudi u Rusiji prati alternativne medije”, rekla je. Radi se o manje od četiri posto stanovništva. “Alternativa postoji, ali je ljudi ignoriraju u korist državnih medija...”

Kako se obraniti od hibridnog ratovanja? Postoji li zaštita od hakerskih napada, propagande i dezinformacija? Čelnik latvijskog Vijeća za elektroničke masovne medije Ainars Dimants uvjerava nas da kontrapropaganda nije rješenje.

“Jedino snažno, profesionalno novinarstvo može neutralizirati propagandu”, tvrdi Dimants. “U Europi raspravljamo o ruskoj propagandi još od 2014. Seminari, rasprave, sastanci, ali ništa konkretno se ne radi.”

Na razini NATO-a i EU protiv propagande se bori kontra-dezinformacijskim službama, no one imaju ograničeni proračun i gotovo nikakvu vidljivost. Lažni, senzacionalni naslovi putuju brže i čitaju se bolje od bilo koje vijesti koja prokazuje lažne članke.

Ranjiva područja

Naš izvor iz NATO-a upozorava da posebnu pažnju treba obratiti na područja u kojima smo ranjivi. Gdje smo izloženi energetskoj ovisnosti, gdje se nalaze monopoli, gdje smo ovisni o ruskom softveru, koliko utjecaja Rusija ima na našu ekonomiju... samo su neka od ključnih pitanja koja bi nam trebala pomoći osmisliti obranu. Moramo se zaštititi od ovisnosti o energentima, zaštititi našu ključnu infrastrukturu, telekomunikacije i energetski sektor od potencijalnih hakerskih napada.

Ukrajinski scenarij neće ponoviti tako skoro - radilo se o posebnom spletu okolnosti koji su ga omogućili. Rusija je imala uvid u ukrajinske obavještajne službe, infrastrukturu, vojnu snagu, Ukrajina se koristila ruskim računalnim sustavima, te je imala znatnu rusku manjinu koncentriranu u područjima kojima je ruska vojska mogla lako pristupiti.

Ipak, to ne znači da se ne nalazimo u sferi ruskog interesa i da nismo pod utjecajem ruskog informacijskog ratovanja. Brojni Hrvati na društvenim su mrežama pozdravili pobjedu Donalda Trumpa uz komentare kako će “konačno netko razgovarati umjesto ratovati s Putinom”. Brojni pripadnici ekstremne desnice i ljevice vide Putina kao heroja te NATO i EU kao fašističke tvorevine, a njihovi argumenti proizvedeni su u ruskim tvornicama propagande.

Najvažnije od svega je osigurati transparentno financiranje političkih stranaka. Dok Rusija sve više pomaže ekstremnim i euroskeptičnim opcijama diljem EU, a bez jasnog uvida gdje se i koliko to događa, postavlja se pitanje: glasamo li za ljude koji će pomoći svojoj državi ili glasamo za ljude koji će pomoći ruskim strateškim interesima?

STRAH OD PONAVLJANJA UKRAJINSKOG SCENARIJA NA BALTIKU Ruski su mediji jači i bolji od naših. Gubimo propagandni rat

Vladajući političari sve tri baltičke zemlje zabrinuti su zbog moćnog susjeda na istoku. Ruski preleti i vojne vježbe redovito demonstriraju snagu i spremnost državama koje se dobro sjećaju kako im je bilo u Sovjetskom Savezu. Danas taj period nazivaju okupacijom, što je jedna od brojnih bolnih točaka u odnosima s Rusijom.

“Ja to ne želim zvati okupacijom”, rekla nam je Aleksandra Jolkina, Ruskinja odrasla u Latviji. “Ta riječ ima previše negativnih konotacija koje truju odnose.” Jolkina je prozapadno orijentirana pravnica koja je studirala u Londonu, a danas živi u Njemačkoj, no i ona ponavlja istu rečenicu koju smo čuli od svih Rusa u Latviji: “To nije bila okupacija!”

Jolkina vjeruje da ta riječ radi više štete nego koristi, te da neće dovesti do pomirbe Latvijaca i ruske manjine, najveće među baltičkim zemljama. Više od 500.000 Rusa koji žive u Latviji - gotovo 30% stanovništva - glavni su razlog za strah od ponavljanja ukrajinskog scenarija na Baltiku.

Sama Latvija ne može se pohvaliti uzornim odnosom prema ruskoj manjini, kojoj nakon osamostaljenja države nisu priznata ni građanska prava. Dobili su status ne-građana, koji su morali prolaziti ispite naturalizacije kako bi postali latvijski građani, čak i ako su rođeni u Latviji. I danas tek nešto više od polovice etničkih Rusa u Latviji ima status građana.

Kako je ključni element za rusko pripajanje Krima i pobunu u Donjecku bila značajna prisutnost ruske manjine, razumljivo je da se Latvijci boje bilo kakve intervencije s istoka.

“Rusija bi mogla doći u napast da pokuša isto što su učinili u Gruziji i Ukrajini”, rekla nam je bivša latvijska predsjednica Vaire Vike-Freiberga.”No, mi smo dio NATO-a!” Popularna političarka, danas 78-godišnjakinja, bila je ključna u uvođenju te države u Sjevernoatlantski savez, a i danas je izrazito aktivna u međunarodnoj diplomaciji.

Vike-Freiberga ne vjeruje da je Latvija u opasnosti od ruske vojne intervencije, no smatra da bi Europa trebala bolje surađivati na sigurnosnom području. “Treba nam kolektivna sigurnost. Europa mora imati zajedničku sigurnosnu politiku”, rekla je.

Cijela Europa, a pogotovo Latvija, ranjiva je zbog sve slabijih medija i sve manjih medijskih sloboda. “Iznimno je važno za demokraciju imati dobro informiranu javnost”, kaže.

Latvijska državna televizija LTV sve brže gubi utrku s ruskim medijima u toj državi. U protekle četiri godine gledanost ruskih kanala praktično se udvostručila, s 16% na čak 30%. “Oni jednostavno pružaju kvalitetniju produkciju”, rekao nam je ravnatelj LTV-a Ivars Belte.

Većina Latvijaca govori ili razumije ruski, pa ruska televizija bez poteškoća osvaja gledatelje kvalitetnim krimi-serijama, dramama i filmovima na ruskom. Između dvije gledane serije emitiraju se vijesti, a njihove poruke uvijek su iste.

“Latvija je povijesno propala država”, prepričao nam je Belte sadržaj vijesti na ruskom. “Latvija se ne može sama braniti.” Među građanima Latvije raste nepovjerenje u vlastitu vladu, a sve manje vjeruju i državnoj televiziji.

Slične poruke mogu se čuti i u susjednoj Litvi, no tamo se na njih većinom gleda posprdno, rekla nam je Vytene Stašaityte, urednica i novinarka najvećeg regionalnog portala Delfi. Nekoliko ruskih TV kanala izgubilo je koncesiju zbog širenja propagande, a raspravlja se i o ukidanju ruskih kablovskih kanala. “Ja sam protiv zabrana, jer vjerujem da mogu imati kontraefekt”, rekla je Stašaityte i dodala da ih se ionako doživljava kao šalu, no da šteta nastaje na drugoj strani granice.

“Ono što gubimo su ruski turisti jer ruska propaganda prikazuje horor-priče o antiruskom raspoloženju u Litvi”, kazala je. “Ruski kanali šire sumnje o ratu u Ukrajini, kritiziraju vrijednosti EU, ali Litavci imaju najviše povjerenja u institucije EU među svim državama članicama. EU nam znači financijsku pomoć i sigurnost, zbog čega nam je NATO još i važniji. Ukrajinska kriza ušutkala je i zadnju grupu NATO skeptika u Litvi.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
30. studeni 2024 19:36