Zamislite da netko u Hrvatskoj ponudi da država svima financira obnovu stanova i kuća, ali tako da dobijete 110 posto vrijednosti izvedenih radova, a pri tome ne morate mrdnuti malim prstom jer je državni program postavljen tako da će vam direktori građevinskih kompanija bukvalno kucati na vrata te vam nuditi novac samo da pristanete na obnovu. Ako se pitate zašto bi zamišljali nestvarno, odgovor je jednostavan - ne morate zamišljati jer sve možete pročitati, a govori nam o suludim razmjerima financijske neodgovornosti ionako prezadužene Italije.
Mario Draghi - premijer Italije u razdoblju kad su tzv. SuperBonusi za talijanska kućanstva spržili veći dio od nevjerojatnih 200 milijardi eura - uporno i dalje traži da članice EU kao složna obitelj dijele "zajedničke troškove". Je li doista jedina opcija za budućnost EU, kako nam sugerira Draghi, kao glavni ekonomski guru Ursule von der Leyen, da europska obitelj naroda indirektno snosi troškove i rizike onoga što je jedan od ministara u Draghijevoj vladi, Daniele Franco, nazvao "jednom od najvećih prevara u povijesti Republike"?
Manji je zapravo problem to što ostalim Talijanima indirektno plaćaju obnovu kuća, veći što čak niti to nisu iskoristili za financijsku konsolidaciju, pa preko Draghija uporno lobiraju za prilagodbu zajedničkih EU politika talijanskoj fiskalnoj neodgovornosti. Priča o tome kako se talijanske populističke vlade odnose prema novcu poreznih obveznika zvuči kao scenarij lošeg filma - lošeg jer inzistira na apsurdima koji nisu mogući u realnom životu. No u Italiji su financijski apsurdi pravilo javnog upravljanja, o čemu govori sjajna analiza Luisa Garicana "How to torch 220 billion euros - When the ECB, Brussels, and Markets All Looked Away". S obzirom na to da se radi o analitičkom remek-djelu, prenosimo dijelove Garcianovih upozorenja - neka govore sami za sebe, tek uz nekoliko pojašnjenja.
Rodonačelnik ideje SuperBonusa bio je još 2020. premijer Giuseppe Conte, koji je građanima poručio "nećete potrošiti niti novčića na renovacije". SuperBonus se pretvorio u najskuplji fiskalni eksperiment u povijesti. Garciano opisuje bizarnu shemu nečega što čak ne možemo nazvati bahatom javnom potrošnjom, jer je sama zamisao arogantnija od bahate - ona je perpetum mobile neodgovornosti:
"Država bi vlasnicima nekretnina plaćala 110 posto troškova renoviranja putem inovativnog financijskog mehanizma - umjesto izravnih novčanih potpora, vlada je izdavala prenosive porezne olakšice. Vlasnik ih je mogao izravno odbiti od poreza, omogućiti izvođačima radova da ih naplate kroz račune ili ih prodati bankama. Te su olakšice postale vrsta fiskalne valute - paralelni financijski instrument koji je funkcionirao kao dug izvan službenih knjiga (Capone i Stagnaro, 2024.). Ova je shema svjesno stvarala iluziju da je ručak besplatan - prikrila je trošak za državu, jer su se u europskim računovodstvenim pravilima olakšice prikazivale samo kao izgubljeni porezni prihodi, a ne kao novo javno trošenje. SuperBonus je stvorio uvjete za ono što je Draghijev ministar gospodarstva Daniele Franco nazvao ‘jednom od najvećih prijevara u povijesti Republike‘ (Capone i Stagnaro, 2024.).
Izvođači radova često su napuhivali troškove renoviranja - primjerice, projekt vrijedan 50.000 eura mogao se prikazati kao 100.000 eura. Banka bi poreznu olakšicu od 110.000 eura otkupila gotovo po nominalnoj vrijednosti, što je izvođaču omogućilo da zadrži razliku, a ponekad je dijelio i s vlasnikom nekretnine. Ponekad se uopće nije radilo, a računi za nepostojeće radove na lažnim zgradama tad su bili savršen alat za organizirani financijski kriminal. Lažne porezne olakšice zatim su se mogle višestruko preprodavati na nereguliranom tržištu državnih poreznih popusta. Vlasti su 2023. procijenile da su takve prijevarne aktivnosti porezne obveznike stajale 15 milijardi eura".
Ovako raskalašen fiskalni paket bez suvislih kontrola sveo se na to da građevinski poduzetnici kucaju na vrata te vlasnicima nude novac za besplatne, ali vrlo skupe renovacije. Mali je problem, upozorava Garicano, što će "…shema, koja je u početku bila planirana s proračunom od 35 milijardi eura, na kraju porezne obveznike koštala 220 milijardi eura (160 milijardi za SuperBonus + 60 milijardi za 90 posto olakšice za obnovu fasada i ostale 65-postotne olakšice) - otprilike 12 posto BDP-a. Godišnji su troškovi porasli s 1 posto BDP-a u 2021. na 3 posto u 2022. te 4 posto u 2023. Samo 495.717 stambenih jedinica bi se na kraju renoviralo, što znači da je prosječni trošak programa bio oko 320.000 eura po nekretnini".
Zaključak pak Garciana je poput ekonomsko-financijskog haikua: "Sve to se dogodilo u zemlji koja je već opterećena dugom od 140 posto BDP-a, suočava se s golemim nefinanciranim mirovinskim obvezama koje premašuju 400 posto BDP-a i čiji je dug prema Moody‘su ocijenjen s Baa3 - samo jednu razinu iznad ‘smeća‘. Ukupan trošak daleko nadmašuje 71 milijardu eura potpora koje je Italija dobila iz Plana za oporavak i otpornost Europske unije. Unatoč ograničenom praćenju u međunarodnim medijima, SuperBonus je bez sumnje jedna od najskupljih fiskalnih pogrešaka u povijesti.
Zajednička procjena Bance d‘Italia i MMF-a dignula je na razini sintetskih usporedbi investicije per capita u Italiji 67 posto iznad razine u usporedivim državama - Španjolskoj, Francuskoj, Njemačkoj i eurozoni. Accetturo, Olivieri i Renzi u istraživanju iz 2024. zaključili su da su koristi za talijansku ekonomiju bile simbolične u odnosu na troškove. Rastrošnost je sa sobom donijela poskupljenja - indeks cijena građevinskih troškova odmah je na početku provođenja SuperBonus programa porastao 10-ak posto, a tijekom pandemije još 13 posto. Samo u 2021. inicijalni troškovi renovacije porasli su 400 posto.
SuperBonusi su zapravo kreirani ako alat financijske auto-destrukcije, ali takav da se sasvim lijepo uklopi u okvire zajedničkih financijskih planova EU.
"Riccardo Fraccaro - odvjetnik, političar Pokreta Pet zvijezda, sljedbenik Moderne monetarne teorije i arhitekt SuperBonusa - vidio je u tom programu način za provođenje fiskalne ekspanzije uz istodobno poštivanje pravila EU-a. Dizajnirajući SuperBonus kao sustav prenosivih poreznih olakšica, Fraccaro i njegovi savjetnici željeli su stvoriti paralelni financijski instrument koji se odmah ne bi prikazivao kao javni dug (Capone i Carlo Stagnaro, 2025.). Talijanski program utjelovio je duh vremena u kojem se na dug gleda kao na pokretač gospodarskog rasta. Djelomično bi se financirao (otprilike 13,95 milijardi eura) iz izdanja euroobveznica u sklopu inicijative NextGenerationEU, vrijedne 750 milijardi eura. Poput ‘Bidenomike‘ u SAD-u, SuperBonus je obećavao istodobno ostvariti više transformativnih ciljeva - gospodarski poticaj, socijalnu pravednost i zaštitu okoliša. A poput mnogih programa nakon pandemije, odražavao je uvjerenje da su ranije politike bile previše suzdržane te da se tradicionalna proračunska ograničenja mogu sigurno zanemariti u korist širih društvenih ciljeva. Kad je jednom krenuo, SuperBonus se pokazao politički nemogućim zaustaviti".
Pitate se kakva je točno u svemu tome bila uloga Marija Draghija - čovjeka na čije financijsko ‘vizionarstvo‘ računa kao da mu je kvocijent inteligencije oko 300, a rezultati rada besprijekorni - u najneodgovornijem fiskalnom projektu u povijesti EU? Lukavi Draghi je, naravno, kritizirao program zbog multipliciranja troškova, ali je inicijalno jednostavno pojednostavio pristup novcu za obnovu domova. Kad je Giorgia Meloni preuzela dirigentsku palicu nacionalne ekonomije Italije, i ona je morala popustiti pod populističkim pritiskom industrijskih grupa, koje su na potpuno nerealnom programu navikle cijediti veliki novac.
Tadašnji ministar gospodarstva Italije upozoravao ih je riječima "bojim se da ne vidite težinu situacije", a gospođa Leyen kao velikog europskog fiskalnog vizionara i dalje uporno nudi Marija Draghija. Znači li to da će nama u RH kucati na vrata kako bi nam nudili novac za besplatnu obnovu stanova? Naravno da ne. U RH bi EU tužitelji zbog takvog ponašanja vodili vrlo ozbiljne istrage. Prisjetimo se iznosa spornih kod financiranja obnove nakon potresa.
"Mehanizmi koji su osmišljeni kako bi zaštitili euro sad ga možda ugrožavaju. Kad Europska središnja banka intervenira kako bi spriječila tržišni pritisak na državne obveznice, uklanja ključnu disciplinirajuću silu za nacionalne fiskalne politike, stvarajući izopačene poticaje za političare da povećaju potrošnju bez obzira na dugoročnu održivost. Monetarna unija bez fiskalne unije može funkcionirati samo ako države članice održavaju održive politike potrošnje. No Europa se sad našla uhvaćena u zamku vlastite izrade - njezini alati za suzbijanje krize postupno nagrizaju disciplinu nužnu za opstanak eura", zaključuje Garciano.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....