RASTE NERVOZA

Vojni potres na Dalekom istoku: Pada posljednji tabu Korejskog poluotoka, Seoul će dobiti nuklearnu bombu?!

Promjenjiva ravnoteže sa S. Korejom kao nuklearnom silom potaknula je ozbiljnu raspravu u SAD-u o južnokorejskoj nuklearnoj politici

Zračne snage južnokorejske vojske

 Sra Megan Estrada/u.s. Air/Zuma Press/Profimedia/Sra Megan Estrada/u.s. Air/zuma Press/profimedia

Pokušaj Washingtona da obuzda nuklearne ambicije Sjeverne Koreje je u slijepoj ulici. Ta je nacija sada nuklearna država, a njezin arsenal raste i veličinom i sofisticiranošću tehnologije. Iako Pjongjang nikada neće biti u stanju izvesti preventivni napad na Sjedinjene Države, uskoro bi mogao biti u stanju uzvratiti Washingtonu zbog njegovog obrambenog stava prema Južnoj Koreji.

Promjenjiva ravnoteže potaknula je ozbiljnu raspravu u SAD-u i Južnoj Koreji u vezi nuklearne politike. Prvo pitanje je ima li smisla nastaviti s denuklearizacijom, odnosno poznatim CVID-om (Complete, verifiable, irreversible dismantlement ili, doslovno - potpuna, provjerljiva, nepovratna demontaža), kada Sjeverna Koreja već ima nuklearnu bombu. Samo nekolicina nepopravljivih optimista još uvijek zamišlja da se sjevernokorejskog vođu Kim Jong-una može nagovoriti ili natjerati na nuklearno razoružanje. Iako službena politika Washingtona odlučno odbija priznati Sjevernu Koreju kao nuklearnu državu, stvarnost bi na kraju mogla prisiliti na političko povlačenje.

Što je još značajnije, establišment u Seulu želi se dočepati američkog nuklearnog oružja ili se barem približiti tome. Ili bi, kako je predložio je južnokorejski predsjednik Yoon Suk-yeol, Seul mogao razviti vlastito. Mnogi dužnosnici Južne Koreje navijaju za stacioniranje "strateških sposobnosti" na Korejskom poluotoku i neki oblik "dijeljenja nuklearnog oružja", sličan konceptu u Europi. Južnokorejski cinici - ili možda realisti - koji sumnjaju u trajnost Washingtonove predanosti i iskrenost njegovih obećanja, žele vlastitu bombu, a čini se da su neki američki kreatori politike otvoreni za tu mogućnost, piše Doug Bandow, viši suradnika na Cato institutu za Foreign Policy.

Sve veća nuklearna moć Sjeverne Koreje prijeti sigurnosnom ‘statusu quo‘ na poluotoku. Od ratifikacije Ugovora o uzajamnoj obrani iz 1953. godine, Sjedinjene Države obvezale su se na obranu Juga. To je obećanje bilo relativno lako dati u prvim godinama, budući da je odgovornost SAD-a bila ograničena na bojno polje. Iako je Korejski rat bio žestok i razoran, kao i prethodni globalni sukobi, tamošnje nasilje se jedva osjetilo na američkom tlu. Sve donedavno, Sjeverna Koreja nije imala načina dosegnuti SAD, pa čak ni svoje pacifičke posjede. Washington bi lako mogao prilagoditi svoju politiku za svoju korist - primjerice, kao što je učinio 1953. odlučivši se ne boriti za ujedinjenje poluotoka, unatoč tome što je tadašnji južnokorejski predsjednik Syngman Rhee odbio potpisati primirje.

U Seulu sve nervozniji

Međutim, čini se da su kreatori politike u Seulu sve nervozniji zbog održivosti koncepta proširenog odvraćanja, konvencionalnog i nuklearnog. Prošle godine, brojna testiranja projektila na Sjeveru, više od 90 testiranja balističkih projektila, dominirala je pozornošću javnosti. Pjongjang ulaže golem trud kako bi uštimao nuklearne bojeve glave s interkontinentalnim balističkim projektilima, dovodeći tako američke gradove u opasnost. Pitanje je bi li Washington i dalje ispunjavao svoje obveze ako bi Kim mogao isporučiti "vatru i bijes" na tlo SAD-a.

Ukrajina nije ugovorni saveznik SAD-a, ali je svejedno pojačala ta strahovanja. Očigledna zabrinutost administracije američkog predsjednika Joea Bidena u vezi izazivanja ruske eskalacije rata - posebice mogućeg korištenja nuklearnog oružja od strane Moskve - postavlja pitanja o eventualnoj reakciji Sjedinjenih Država ako Sjever izgradi sličnu - iako mnogo manju - nuklearnu sposobnost .

"Ono što mi nazivamo proširenim odvraćanjem također je i poruka SAD-a nama da ne brinemo jer će se pobrinuti za sve. No, sada je naše ljude teško uvjeriti u to", pojasnio je južnokorejski predsjednik Yoon. On je naznačio da će Seulu biti pružena pomoći pri korištenju američkog nuklearnog oružja: "Nuklearno oružje pripada Sjedinjenim Državama, ali planiranje, razmjenu informacija, vježbe i obuku trebaju zajednički provoditi Južna Koreja i Sjedinjene Države".

Za tu zabrinutost postoje razumni razlozi. Naravno, američki dužnosnici odgovorili su izražavajući svoju duboku i vječnu privrženost Južnoj Koreji. Bijela kuća navela je "čvrste temelje" saveza u svibnju 2022. Američka administracija posebno je istaknula predsjednikov posjet Južnoj Koreji. "Predsjednik Biden potvrđuje obvezu SAD-a prema proširenom odvraćanju za Republiku Koreju korištenjem cjelokupnog raspona američkih sposobnosti obrane, uključujući nuklearne, konvencionalne i proturaketne obrambene sposobnosti", naglašeno je tada.

Međutim, uobičajena, generička jamstva i dalje imaju malu vrijednost. Ukrajinci se dobro sjećaju ‘bezubog‘ Budimpeštanskog memoranduma iz 1994. godine, ponuđenog u zamjenu za pristanak Kijeva da preda svoje nuklearno oružje iz sovjetske ere, koji nije nudio nikakav ozbiljan ‘lijek‘ za neku nepovoljnu situaciju te se ne bi se mogao provesti čak i da jest.

Ako se zamisli neki budući sukob u kojem su snage SAD-a i Južne Koreje spremne za marš prema Sjeveru, a Sjever postavlja ultimatum, prijeteći nuklearnim napadima na američko tlo ukoliko se saveznici ne povuku sa sjevernokorejskog teritorija - ili možda ako se Washington ne povuče iz sukoba u cijelosti, iz vjerojatne perspektive Washingtona, ništa u Južnoj Koreji ne bi bilo vrijedno žrtvovanja desetak američkih gradova i milijuna Amerikanaca. Tu se sada postavlja pitanje što bi učinio tadašnji budući predsjednik.

Upravo zbog toga u Južnoj Koreji postoji tako snažna potpora kreiranju neovisnog sredstva odvraćanja. Postoji snažna podrška javnosti, iako većina ljudi vjerojatno ne uzima u obzir neke neizbježne komplikacije. Neki dužnosnici, uključujući umirovljenog generala Leema Ho-younga i parlamentarnog političara Cho Kyoung-taea, trenutačno forsiraju upravo tu ideju, a predsjednik Yoon je samo još dodatno dao pozornosti toj mogućnosti. Međutim, službena politika Seula općenito preferira da Washington osigura oružje, iako njegovo postavljanje na poluotok ne bi jamčilo spremnost bilo koje administracije da ga uporabi.

Washington se u velikom obimu protivi tome da Južna Koreja razvije svoju bombu. Jedan od razloga za to je načelna predanost tome da se nuklearno naoružanje ne širi, a također, iako se to obično ne navodi, želi očuvati američku prevlast u Aziji održavanjem nuklearnog monopola među prijateljima.

Ipak, ove političke dvojbe mogu promijeniti mišljenje nekih. Primjerice, Michael Auslin iz Instituta Hoover rano je pokrenuo to pitanje. "Iako malo tko vjeruje da bi Kim Jong-un pokrenuo ničim izazvan nuklearni napad, većina iskusnih korejskih promatrača vjeruje da bi on bez sumnje uporabio svoj arsenal kada postane jasno da će izgubiti svaki rat koji bi mogao izbiti. Kako se ovaj rizik povećava, Washingtonu će biti sve teže izbjeći preispitivanje višedesetljetnog savezništva zemlje s Južnom Korejom. Prijetnja američkim civilima bit će uvećana do opasnih razmjera i to naprosto zato što Washington nastavlja s obećavanjem pomoći Južnoj Koreji", kaže Auslin.

Steve Chabot, dugogodišnji kongresmen iz Ohija, nedavno je iznio iznenađujući prijedlog da Washington "uđe u razgovore i s Japanom i s Južnom Korejom o razmatranju samih programa nuklearnog oružja". Rekao je kako postoji nada da neće biti potrebno nastaviti tim putem, ali da bi "čak i razgovor s (Južnokorejcima) privukao pažnju (Kine) i možda bi ona prvi put aktivno djelovala kako bi obuzdala Sjevernu Koreju".

U prošlosti su neki stručnjaci isticali ovu mogućnost kao razlog da se barem započnu takve rasprave. Međutim, u svjetlu sve većeg arsenala Pjongjanga, trenutak da se osujeti razvoj sjevernokorejskog nuklearnog oružja gotovo je sigurno prošao. Čak i da je Peking voljan za takvu akciju, to bi bilo poput pokušaja ponovnog punjenja Pandorine kutije. U svakom slučaju, Kina nije ništa manje zabrinuta za očuvanje stabilnosti na svojoj granici nego prije i daleko manje zainteresirana učiniti Sjedinjenim Državama uslugu, nakon što je Washington krenuo prema gospodarskom, ali i vojnom obuzdavanju.

U tom bi slučaju razgovori o kojima govori Chabot doveli do pitanja koje se nameće, a to je bi li SAD tolerirale da njezini saveznici razviju nuklearno oružje. Južnokorejska nuklearna bomba neizbježno bi potaknula raspravu u Japanu, posebno s vladom Fumija Kishide, koja se obvezala na veliko povećanje vojnih izdataka, dok se istodobno smanjenje stanovništvo, za koje se očekuje da će pasti za gotovo 20 milijuna ljudi - oko 17 posto - do 2050. godine, što bi smanjilo mogućnost izgradnje značajnih oružanih snaga.

Odustajanje od proširenog odvraćanja, pak, značilo bi kraj Kimovih mogućnosti da američko tlo drži kao taoca, a bilo bi potencijalne prednosti koje se i ne tiču Sjeverne Koreje - Peking bi se suočio s drugačijom kalkulacijom rizika pri vojnom pritisku u ostvarivanju svojih teritorijalnih zahtjeva. Mogla bi se čak zamisliti isporuka nuklearne tehnologije na Tajvan; iako bi Sjedinjene Države mogle izravno osigurati oružje kako bi spriječile bilo kakav kineski pokušaj da ih preduhitre.

No, očite su i loše strane takve politike. Više nuklearnih bombi znači dodatne prilike za nesreće, nekontrolirano širenje tehnologije i prijetnje, a moglo bi pogoršati sve ratove koji bi izbili. Kina bi mogla odgovoriti ubrzanjem svog nuklearnog programa. Sjeverna Koreja bi bila manje sklona pregovarati o ograničenjima svog arsenala, iako to ionako možda neće biti voljna učiniti. Druge bi se države prirodno zapitale da ako se Sjedinjene Države ne žele suprotstaviti nuklearnoj Sjevernoj Koreji, bi li riskirale rat s nuklearnim Iranom ili čak Rusijom. Drugi američki saveznici, pak, mogli bi razmotriti svoje nuklearne mogućnosti.

Ipak, mogućnost dopuštanja, ako ne i poticanja širenja oružja među prijateljskim zemljama, više se ne može odbaciti, pogotovo jer bi Južna Koreja mogla odlučiti nastaviti s tim bez odobrenja Washingtona. Naime, postavljaju se pitanja ako SAD nisu bile voljne sankcionirati Izrael, odustale su od kažnjavanja Indije i Pakistana te nisu uspjele zaustaviti Sjevernu Koreju, mogu li zaustaviti Seul, a možda i Tokio te bi li cijena toga bila vrijedna troška i bi li to uopće bilo moguće. Sjedinjene Države najvjerojatnije neće raskinuti savezništva i/ili nametnuti sankcije, osobito dok pokušavaju obuzdati Kinu.

Godinama je bilo nezamislivo dopustiti savezničkim državama da razvijaju nuklearni program, a otuda i zajednički pritisak SAD-a protiv nuklearnih programa Južne Koreje i Tajvana. Međutim, to je bilo prije nego što je Pjongjang postao nuklearna sila. Prošireno odvraćanje u Aziji tada je predstavljalo manji rizik za američke građane. Osim ako kreatori američke politike nisu spremni riskirati sve za Južnu Koreju, moraju početi razmišljati o dosad nezamislivom - južnokorejskoj nuklearnoj bombi, zaključuje se u analizi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 04:01