UPETLJANI U SVE KRIZE

VUČIĆ NAS VRAĆA U DEVEDESETE Prateći medije u Srbiji koji stoje iza Vučićeva režima, čini se da je Balkan na rubu rata, a Srbija mučenička žrtva

Milorad Dodik prijeti odcjepljenjem Republike Srpske, u Crnoj Gori ne prestaju prosvjedi Srba zbog crkvene imovine, a na Kosovu se napetost ne smanjuje...
Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je na nedavnom sastanku s predstavnicima Srba iz regije razgovarao o situaciji u Crnoj Gori i BiH. Na sastanku su, između ostalih, bili patrijarh Irinej, srpski član predsjedništva BiH Milorad Dodik i predsjednica Republike Srpske Željka Cvijanović. U Beogradu su također bili čelnik Nove srpske demokratije Andrija Mandić, lider Prave Crne Gore Marko Milačić, predsjednik Demokratske narodne partije Milan Knežević
 Budućnost Srbije - Aleksandar Vučić / FACEBOOK

Širi li se, ponovno, jugozapadnim Balkanom zadah zlokobnih devedesetih? Je li to završni čin regionalne franšize iz koje mentalno još nije uspjela isplivati? Atmosfera kriza, sukoba, prijetnji, zaostajanja, retorika, govor mržnje i omalovažavanja neodoljivo podsjećaju na ona predratna vremena.

Stoji li iza svega toga srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić koji je shvatio da vrijeme curi te podgrijavajući miloševićevske planove želi krenuti u završnu bitku. Bitku za zemlje i teritorije na koje pikira poput zalutalog u vremenu i prostoru “crnog viteza” iako su one polako, ali sigurno postale ili postaju dijelovi euroatlantskih integracija.

Aleksandar Vučić kao da je zaglibio u 90-ima, sijući nespokoj u regiji. Prateći većinu medija u Srbiji, onih koji stoje iza njegova režima, čini se da je Balkan na rubu rata i ratova, da je Srbija ponovno mučenička žrtva, iako je upetljana kao logističar u sve krize koje ovih dana potresaju istočne dijelove bivše Jugoslavije. Igra li se Vučić vatrom i za čije ciljeve!?

Već skoro dva mjeseca u Crnoj Gori traju prosvjedi protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti koji su tamošnji Srbi, čije stranke otvoreno negiraju crnogorski suverenitet, državnost te etničku posebnost (patrijarh SPC-a Irinej Crnogorce smatra Srbima kao što su Ličani ili Šumadinci), shvatili kao atak na svoj identitet, a zapravo se radi o tome da Vučić gubi utjecaj na području koje smatra “srpskim” i u panici shvaća da se politika na koju se on oslanja (novo ujedinjavanje Srba ili reanimacija Miloševićeve velikosrpske politike) neumitno topi. Kako je kazao crnogorski književnik Milorad Popović - bez Crne Gore ideja Velike Srbije je mrtva. U isto vrijeme, s prosvjednim litijama (procesijama) u Crnoj Gori, Milorad Dodik izaziva novu krizu u BiH, ponovno prijeteći njenim razbijanjem i osamostaljenjem Republike Srpske, za što je odmah dobio “po ušima” od međunarodne zajednice (Rusija je ostala suzdržana). I Milorad Dodik i Andrija Mandić, lideri Srba iz BiH, odnosno Crne Gore, bili su na sastanku s Vučićem koji im je pružio podršku jer je stao iza Republike Srpske i “našeg naroda u Crnoj Gori”, pridajući sebi poziciju “patrijarha” svih Srba, kao nekad Milošević. “Štitim interese Srbije i svih Srba”, ponavlja stalno Vučić. A ta pozicija zapravo je prilično opasna na regiju, ali i same Srbe, podsjetimo li se postmiloševićevskih vremena.

“Događanje naroda”

Veliki srbijanski književnik Filip David kaže: “Ako se 90-ih vjerovalo da se oružanom silom mogu mijenjati granice i ostvariti projekt svi Srbi u jednoj državi, što je dovelo do mnogih tragedija, patnji i zločina, ali i prividnog poraza takve politike, sada je to zamijenjeno paternalističkim odnosom zemlje matice, Srbije.

- Sve srpske zajednice u ovom dijelu svijeta trebaju djelovati jedinstveno, po uputstvima i pod kontrolom matične države, umjesto da postanu primjeri suradnje, kulturnih razmjena i boljeg razumijevanja, manjine se tako pretvaraju u izvore nestabilnosti, podgrijavanja starih i nastajanja novih sukoba - kaže nam David.

On smatra kako Vučićevo otvaranje toliko frontova u regiji ima veze s predstojećim travanjskim izborima u Srbiji, ali boji se da predstavlja i konstantu srpske politike. To nije način rješavanja problema nego kockanje sa sudbinom, politički ruski rulet. Problemi se s ovakvom vrstom zaštite ne rješavaju nego umnožavaju. Naime, kaže David, ovo što se događa danas u Crnoj Gori neodoljivo podsjeća na “događanje naroda” početkom 90-ih. - Novi srednji vijek. Crnogorski opozicijski političari prosrpske orijentacije po dogovore i savjete dolaze u Beograd, sastaju se s patrijarhom i srpskim predsjednikom. To nije nikakva tajna, to je općepoznato. Strašno je što se ovakve stvari ponavljaju kada znamo do čega je dovelo “događanje naroda”, u što se pretvorilo i koliko je nesreće donijelo svima, uključujući i dobrom dijelu baš srpskog naroda. Na ovim našim prostorima svaka homogenizacija na rasnim, etničkim, nacionalnim ili vjerskim osnovama opasna je, veoma uznemirujuća. I obično se završava u potocima krvi - zabrinut je Filip David.

Čini se da Vučić producira i multiplicira stalne napetosti u regiji, a sada pred izbore, dodatno “motivira” i drži u napetosti srpsko društvo. Zašto Vučić otvara toliko frontova istodobno? Za crnogorskog književnika Andreja Nikolaidisa jasno je da Vučić “gura regiju u devedesete” te da otvaranjem toliko frontova zapravo misli da sebi stvara manevarski prostor.

- Misli, ali time gura Srbiju i sve nas koji imamo nesreću da smo u gravitacijskom polju velikosrpskog nacionalizma, u situaciju koja se više ne da kontrolirati.

Dok Filip David kaže kako vrijeme prolazi, “sve je očevidnije da postoje mnoge sličnosti s 90-ima.

- To samo dokazuje da devedesete bacaju svoju dugu sjenku na sadašnja zbivanja. To je slika i prilika balkanske politike i balkanskih političara.

Ovih dana, napominje David, predsjednik Vučić izjavljuje da je Srbija propustila šansu da postigne kompromis s Prištinom i da ćemo zbog toga proći lošije u budućnosti, ali da njega za to neće moći nitko okriviti.

Tko se protivi, taj je izdajnik

“Branit ću srpski narod, ali zapamtite moje riječi za 20 godina: imali smo šansu, ali nismo imali dovoljno svijesti i mudrosti.” Ta izjava djeluje potpuno apsurdno jer je poznato da su čitavo vrijeme tiskani i elektronski mediji pod njegovom neupitnom kontrolom vodili i vode politiku nepriznavanja Kosova i to na jedan agresivan, rasistički, ratnohuškački način, a da su njegovi neposredni suradnici to isto činili i čine do današnjeg dana. Oni koji su govorili da je postizanje sporazuma s Kosovom neophodan uvjet za pridruživanje EU stavljani su na stup srama kao najveći izdajnici. Nikolaidis pak, smatra kako Vučić očito, kada je Kosovo u pitanju, nema puno manevarskog prostora.

- SAD mu je nedvosmisleno poručio da želi vidjeti priznanje Kosova. Ma koliko se nama činilo da je to jedini zdravorazumski potez, takoreći priznavanje očite realnosti, u Srbiji je to još uvijek vrlo rizičan potez. Sam Vučić je guslajući “ne damo Kosovo” pridonio tome, u ogromnoj mjeri. Za Azema Vllasija, nekadašnjeg visokog političkog dužnosnika, a danas analitičara iz Prištine, Srbija stalno nastoji dokazati kako se vode pregovori o “statusu Kosova” iako je taj status definitivno riješen i nepromjenjiv. I Vllasi smatra kako se Vučić ne može riješiti pritiska politike Slobodana Miloševića.

- Srbija je smatrala da je Milošević “riješio” kosovsko pitanje, a sadašnje vlasti Srbije nisu bitno iskoračile od te politike. Iz Beograda stalno čujemo potpuno maglovitu frazu kako je Srbija za “neko kompromisno rješenje”, ali nikada ne preciziraju na kakav kompromis misle i po kojim pitanjima, kaže Vllasi. Za njega novi kosovski premijer Albin Kurti, kao i njegovi prethodnici, konačnicom normalizacije odnosa sa Srbijom smatra međusobno priznanje, dakle i formalno priznanje onoga što je realnost već dvadeset godina, a to bi bilo korisno i za samu Srbiju, a i za položaj Srba koji žive na Kosovu, pojasnio je Vllasi.

No, osim “nerješivosti” Kosova, Vučić je, kaže Nikolaidis, baš i posegnuo na Crnu Goru i BiH, u suradnji s Miloradom Dodikom. Sarajevska politologinja Ivana Marić pomalo ironizira najnovije Dodikove secesionističke prijetnje. Za nju, Dodikova najnovija secesionistička prijetnja ozbiljna je kao i njegovih četrdesetak ranijih secesionističkih prijetnji. Podsjeća da je Milorad Dodik još davne 2006. godine prvi put “zaprijetio” referendumom o nezavisnosti Republike Srpske.

- Dodik je mudar političar koji je svjestan da priču o referendumu može beskrajno koristiti kako za prikrivanje tema koje mu ne odgovaraju, poput odobrenja nastavka NATO puta za BiH, tako i za dobivanje izbornih kampanja u nedostatku stvarnih rezultata. Pored toga, Dodik zna do koje granice smije ići s provokacijama i neprestano pokušava pomjeriti te granice, ali ne ide mu baš od ruke - kaže Ivana Marić.

Ona smatra da je najnoviju krizu Dodik dijelom izazvao zbog oštre kritike opozicije u RS-u koje su mu upućene zbog otvaranja MAP programa i nastavka NATO puta za BiH. A ovo ne bi bio prvi put da preuranjeno krenu s međunacionalnim svađama nekoliko mjeseci pred izbore jer takve teme i rasprave najdulje traju i potkopavaju sve ostale realne probleme građana - kaže Ivana Marić.

Opasan trenutak

- Velikosrpska ideja o Crnoj Gori je sljedeća: preuzeti vlast i tako uzeti cijelu Crnu Goru. Alternativa tome je osnivanje nekakvih “SAO Krajina” ili Republika Srpskih. No danas je to teže nego jučer, jer je Crna Gora već u NATO-u, koji je u ogromnoj krizi, no još postoji. Sadašnji trenutak u Crnoj Gori je opasan baš zbog toga što je svima, pa i velikosrpskim planerima, jasno da je, dakle, danas za “Krajine” u Crnoj Gori gori trenutak nego jučer, ali mnogo bolji nego što će biti sutra. Ovo je, zapravo, posljednji trenutak za to. U tome je opasnost. Vučić će morati odlučiti: ili će “SAO” dogoditi sada, ili će preko svojih partija pokušati pobijediti na izborima u Crnoj Gori na jesen. Ako ga Zapad nedvosmisleno ne uputi na izbore, počinit će zločin prema Crnoj Gori. Sama činjenica da regija koja je devedesetih stradala od velikosrpskog nacionalizma danas ponovo strepi pred istim zločinačkim pothvatom dovoljno svjedoči o katastrofalnoj politici Zapada u regiji, opaža Nikolaidis. Za Vllasija je pravi problem što je srpska strana neiskrena prema svakoj američkoj ili zapadnoeuropskoj inicijativi o Balkanu, a osobito kada je Kosovo u pitanju.

Ruska strategija

- Vučić se drži instrukcija iz Rusije, a Rusija nije zainteresirana za normalizaciju odnosa između Kosova i Srbije. Njena strategija je da u regiji bude što više neriješenih problema i potencijalno latentnih kriza. Tako je zbog stava Zapada po pitanju Krima i istočnih dijelova Ukrajine. Kao isturena točka ruske strategije na Balkanu, dužnosnici Srbije na jednoj strani govore o njihovom zalaganju za mir i stabilnost, a usporedo s tim zdušno podržavaju i pomažu podrivačku djelatnost prema Crnoj Gori, BiH i Kosovu gdje je Rusija također zainteresirana i involvirana, smatra Azem Vllasi.

I Nikolaidis kaže kako se Rusija ne protivi Vučićevoj “kosovskoj politici” nego mu striktno brani bilo kakvu normalizaciju.

- Prije neki dan je Vučić od Rusa, preko Emira Kusturice, dobio direktnu prijetnju: ovaj mu je poručio da su prosvjedi u Crnoj Gori mačji kašalj u odnosu na ono što njega čeka, usudi li se priznati Kosovo, kaže Nikolaidis, koji je uvjeren kako je ovo što sada imamo sinergija ruskog odbijanja da budu izgurani s Balkana i zombija velikosrpskog nacionalizma koji odbija biti konačno i trajno upokojen. A to će se dogoditi i jednima i drugima. Samo je pitanje cijene, to je problem. No, da je Rusija dio balkanske krize koju produciraju Dodik, Mandić i Vučić, sažeo je u svom intervjuu sarajevskom Oslobođenju Čedomir Jovanović koji kaže kako je srpski nacionalizam najjeftiniji i najefikasniji instrument ruskog destabiliziranja Europe. Tako se u svjetlu ovih najnovijih događanja na Balkanu mogu protumačiti poziv srbijanskog povjesničara Aleksandra Rakovića koji, odražavajući atmosferu koja vlada Vučićevom Srbijom, kao njen glasnogovornik, ističe kako je “rusofilija dio srpskog identiteta” te da je u “procesu ujedinjenja Srba ključna podrška Rusije”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 00:57