AVION

Zbog divovskog Stratolauncha lansirne luke su nepotrebne. On ponese raketu i uštedi milijune

 
 REUTERS

Više od sedamdeset i jednu godinu bilo je potrebno da zrakoplovna industrija isporuči avion s većim rasponom krila od slavnog H-4 Herculesa, “Gusana od smreke” Howarda Hughesa. Od prošle subote, u povijest avijacije upisao se novi šampion - Stratolaunch.

Jedinstveni zrakoplov s dva trupa i rasponom krila širim od nogometnog igrališta poletjeo je u subotu, dosegao visinu od 5180 metara, brzinu od 304 kilometra na sat, i nakon dva i pol sata leta sigurno sletio na stazu u zračnoj i svemirskoj luci Mojave u istoimenoj kalifornijskoj pustinji.

Već na prvi pogled, očito je da se ne radi o tipičnom zrakoplovu. Pored njegovog rekordnog raspona krila i šest ogromnih mlaznih motora, “posuđenih” s Jumbo-jeta, Stratolaunch izgleda kao leteća verzija katamarana, kao da je netko uzeo dva relativno obična zrakoplova i spojio ih s jednim velikim krilom.

Njegova zadaća jedan je od popularnih snova znanstvene fantastike - leteći nosač drugih letjelica. Ispod svojeg središnjeg dijela krila, ojačanog kako bi moglo podnijeti teret od 250 tona, mogu stati čak tri rakete s teretom poput satelita ili s ljudskom posadom, koje Stratolaunch potom može lansirati - jednu po jednu - u orbitu oko Zemlje.

Promjena smjera

Idejni začetnik projekta bio je pokojni suosnivač Microsofta, Paul Allen, koji je tvrtku Stratolaunch Systems osnovao 2011., s ciljem izrade letećeg nosača i orbitalnih vozila koje bi mogao lansirati u orbitu. No, nakon smrti Allena u kolovozu prošle godine, tvrtka je odustala od razvoja svojih raketa, te se usredotočila samo na svoj avion-nosač.

“Gusan od smreke”, kako su ga zvali novinari, bio je naručen kao transportni zrakoplov za američku vojsku u Drugom svjetskom ratu, da bi se kasnije pretvorio u osobnu opsesiju Howarda Hughesa, koji je slavno izjavio da će ili njegov avion poletjeti, ili će se on odseliti iz SAD-a i nikada se više ne vratiti. H-4 Hercules poletio je 2. prosinca 1947., više od dvije godine nakon kraja rata zbog kojeg je naručen. Hughes je sam upravljao njime, a letio je ukupno 26 sekundi, preletio 1,6 kilometara, i potom sletio zadnji put. Zadnjih pola stoljeća izložen je u muzeju Evergreen u Oregonu, kao živi spomenik najvećem zrakoplovu koji je ikada poletio.

I Stratolaunch je dobio svoj nadimak - Roc (Ruk), prema divovskoj ptici iz arapskih mitova koja bi mogla ponijeti i slona u svojim pandžama - no ime su mu dali piloti i inženjeri sami. U mnogo pogleda, sušta je suprotnost svojem prethodniku na mjestu najvećeg u povijesti. Umjesto za vladu, rađen je za privatnu tvrtku, kako bi pružao usluge drugim privatnim tvrtkama.

Njegov idejni začetnik nije doživio njegov prvi let, a taj let gotovo sigurno nije i njegov posljednji. U nadolazećim mjesecima, gotovo je sigurno da će zrakoplov biti korišten za lansiranje manjih satelita uz pomoć Northrop Grummanovih raketa Pegasus XL. Grumman je već potpisao i ugovor s vlasnicima Stratolauncha, kako bi lansirao satelite težine do 6 tona u nisku orbitu oko Zemlje.

Iako ljudi neupućeni u orbitalnu fiziku misle kako je prednost lansiranja raketa sa zrakoplova u tome što se već nalaze visoko, pa im je lakše “popeti se” do orbite, u stvarnosti je visina gotovo potpuno nebitna varijabla.

Prednosti

Kako bi satelit došao (i ostao) u orbiti, mora postići orbitalnu brzinu - oko 7,8 kilometara u sekundi (oko 28.100 km/h) za nisku orbitu oko Zemlje (LEO). S maksimalnom brzinom od oko 850 kilometara na sat, Stratolaunch tu ne može mnogo pomoći, no lansiranje raketa sa zrakoplova ima druge prednosti, koje nisu očite ali su itekako bitne svemirskim industrijama u razvoju.

Prvenstveno, lansiranje sa zrakoplova znači da polazišna točka bilo kojeg lansiranja u svemir može biti bilo koji veći aerodrom, a ne jedna od malobrojnih svemirskih luka - nema potrebe za lansirnom rampom, lansirnim podijem, hangarima i drugom skupom opremom za lansiranje.

Nadalje, zrakoplov pruža i veliku fleksibilnost što se tiče lokacije samog lansiranja - za neke orbite oko Zemlje, najučinkovitije je (i time najjeftinije) lansirati raketu s ekvatora, no pored majušnog otoka Gan na Maldivima, ne postoje svemirske luke na ekvatoru. Zračna lansiranja jeftinija su i zbog sigurnosnih troškova - lansiranje iznad oceana znači i znatno nižu premiju osiguranja, manje otkazivanja lansiranja zbog vremenskih prilika ili zagušenja zračnog prometa, i lakši pristup sigurnom području gdje lansiranje ne može ugroziti ni ljude niti imovinu.

Stratolaunch je u ranijoj fazi razvoja računao na suradnju sa SpaceX-om, koji je planirao izgraditi modificiranu verziju svoje Falcon 9 rakete za lansiranje iz zraka, no dvije su se tvrtke razišle nakon manje od godinu dana.

Uskočila je tvrtka Orbital ATK, koju je kasnije kupio Northrop Grumman, koja je već razvila Pegasus sustav raketa za lansiranje s vojnih bombardera B-52. Tvrtka planira razviti i novi sustav raketa, koji bi mogao biti težak do 250 tona kako bi u potpunosti iskoristio nosivost Roca.

Jedan od potencijalnih planova je lansiranje Dream Chaser raketoplana - manjeg derivata Space Shuttlea koji bi se, poput svojeg uzora, mogao višekratno koristiti, a mogao bi također slijetati i na klasične aerodrome, što bi znatno pojednostavilo pristup orbiti.

U razvoju su trenutno još najmanje četiri ozbiljna projekta za lansiranje raketa iz zraka, no niti jedan nema ambicije nadmašiti Stratolaunchovu nosivost i raspon krila, pa je vrlo izgledno da će Stratolaunch još dugo, dugo vremena biti prvak po veličini među zrakoplovima.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 16:11