TBF: Grad u kojem 'vitar raznosi kese od Keruma' i u kojem 'od alkohola nema boljeg seruma'

ZAGREB - Ovih dana domaći je radijski eter i mp3 osvojila pjesma “Grad spava” splitske grupe TBF, u kojoj Saša Antić i ekipa opisuju urbano rasulo i zloslutno noćni pejzaž suvremenog Split a. U viziji TBF-ovaca Split se prikazuje kao mračni, uspavani grad, “u dubokom snu dobro anesteziran”, grad u kojem “vitar raznosi kese od Keruma” i u kojem “od alkohola nema boljeg seruma”. Antić, Badovinac i Barbić opisuju noćni Split kao grad masnih bureka, mularije koja pijana riga, smeća koje raznosi vjetar, divljih vozača, policijskog zlostavljanja i švercera kineskog češnjaka.

Galerija gradskih likova uključuje “njizi dva u tutama” kojima se “iz BMW-a čuje cajka na mukama”, za TBF splitski momci “nose majice s abecedom”, a cure “vole cajke i krešte ka papige”. Taj urbani nokturno ima i političku nadgradnju: agresiju na Marjan, urbanističke zloporabe gdje politička elita “s nacrtom GUP-a jedni drugom brišu dupe”.

Jurski park 90-ih

Ova mračna vizija Splita kao urušenoga Gothama kojim vlada Joker izišla je u nacionalnu kulturnu sferu u trenutku kad je predodžba o Splitu kao gradu-slučaju, točki političke, kulturne i ekonomske degradacije dosegla svoj vrhunac. I prije grad pretio od problema, dolaskom Keruma na vlast Split je doslovce postao zloglasan grad, mjesto u kojemu dvije petine stanovnika daje svoj glas ratnom profiteru, nepotistu i šverceru šećerom, u kojemu svjetina kamenuje Gay Pride, navijači mašu svastikama, po zidovima strše ušata U, a ludi gradonačelnik imperator kani nad tom favelom dići gigantskog Isusa.

To je Split 2011., “Rio de Popizdio” (kako je to sročio ovih dana jedan internetski aforističar), odnosno - kako je to napisao Boris Dežulović - “jurski park 90-ih” gdje još kraljuju tvrdi desničari i klerikalci, a radnici propalih firmi marširaju tražeći plaće.

TBF-ovci i njihov “Grad spava”, međutim, otjelovljuju i drugi nesvakidašnji paradoks. Naime, dok je politički, ekonomski i socijalno Split na samom dnu degradacije i propasti, njegova kreativna scena odavno nije bila tako živa i na nacionalnoj razini vidljiva. Primjer toga su sigurno i TBF, koji su albumom “Pistaccio Metallic” doživjeli opći trijumf. Međutim, priča ne staje na njima.

Dvije možda najutjecajnije domaće prozne nagrade ove godine dobile su književnice iz Splita: nagradu T-Portala za najbolji roman Olja Savičević za “Adio kauboju”, a nagradu za prozu Jutarnjeg lista Tanja Mravak za zbirku kratkih priča “Moramo razgovarati”. Splitski filmski režiser Juraj Lerotić kratkim je filmom “Onda vidim Tanju” ove godine osvojio obje najprestižnije domaće nagrade za kratki film (nagradu na ZFF-u i grand prix Dana hrvatskog filma). Splitski animator Veljko Popović ima dvije nagrade u Annecyju - Cannesu animacije - a studentski Odsjek za dizajn splitskog UMAS-a pod vodstvom Tomislava Lerotića već godinama osvaja domaća i strana priznanja.

Toj listi mogli bi se pridodati još mnogi, od nadolazeće dizajnerske zvijezde Rafaele Dražić, konceptualnog umjetnika i dobitnika nagrade “Radoslav Putar” Vedrana Perkova, preko satiričara iz popularnoga Gitak TV-a, bendova St!llness i Čuvari svirala, pa do već etabliranih književnih imena poput Ante Tomića, Renata Baretića, Aleksandre Kardum ili Borisa Dežulovića. Suprotno od uzrečice da u ratu muze šute, ispada da urbana agonija u Splitu ide pod ruku s eksplozijom kreacije.

“Procvat kulture u vremenima političke i ekonomske krize povijesno gledano nije rijetka pojava”, komentira taj fenomen teoretičar kulture Mirko Petrić. “Splitska scena navikla je na ‘gerilske’ uvjete, a formalni okvir i distribucijske kanale dobivala je dosad na zagrebačkim adresama. To se uhodalo kao standardni način djelovanja”.

Stop brain drainu

Međutim, u posljednje se vrijeme ipak obnovila i lokalna zajednica, pokrenute su različite građanske inicijative, zaustavljen je brain drain prema Zagrebu. Scena se homogenizirala i u otporu Kerumovoj vlasti i njezinu karikaturalnom političkom djelovanju.” Ironičnu “zaslugu” Keruma što je ujedinio kreativnu scenu uočava i Tanja Mravak: “Što se tiče scene, osim što nikad nije bila vidljivija, ona nikad nije bila ni ovako ujedinjena.

Da bismo duhovno i intelektualno preživjeli ovaj trenutak, moramo stalno proizvoditi najbolje što možemo. Stalno su mi u glavi scene iz romana ‘Cesta’ Cormaca McCarthyja. Preživljavamo nakon kataklizme čak i kad nemamo realnog motiva za preživjeti jer se bolji kraj ne nazire. Primorani smo stalno plivati da se ne utopimo”.

Ne baš zlatno doba

U Splitu, a katkad i izvan njega, često se mitologizira zlatno razdoblje Splita 70-ih i 80-ih kad je on bio ekonomski moćan industrijski grad, popularan i sportski uspješan.

U kulturi se to vrijeme često mitski vezuje uz tada najjače jugoslavensko kazalište. Ironija je u tome što je u tom razdoblju Split imao jaku kulturnu infrastrukturu, budžete i projekte, ali je lokalna kreativna scena zapravo bila provincijska. Od 20-ih do konca 90-ih Split nije imao istaknutog proznog pisca.

Zlatna era kazališta Ivice Restovića prošla je, a da Splitu nije ostao niti jedan značajni dramski pisac, a (uz iznimku Nenni Delmestre) ni lokalni režiser. Lokalna audiovizualna proizvodnja nakon postupnog zamiranja prve generacije “splitske škole” eksperimentalnog filma 60-ih nije imala nadlokalni značaj.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA