DAYTON, 17 GODINA POSLIJE

Tuđman nije bio toliko emotivan koliko se u javnosti misli, a Milošević je bio senzacionalan blefer

Bila je sredina studenoga, a tamo je hladnije nego kod nas. Sjedio sam na klupi ispred zgrade s Amrom Kapetanović, u kratkom predahu pregovora. Drveće, lišće, jesen.

- Jao, kako je lijepo - rekla je Amra.

Oko nas je bilo sve sivo, sivo nisko nebo, malo trave između jednoobraznih dvokatnica. Ništa posebno.

- Pogledajte ovo drveće! Mi u Sarajevu smo sve posjekli i položili - objasnila je prevoditeljica bosanske delegacije na pregovorima u Daytonu, u vojnoj zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson u američkoj saveznoj državi Ohio. Krajolik tipičan za američki Srednji zapad: ravnica, prilično gola, a u studenome hladna i tmurna, opisat će kasnije američki autor knjige “Tajna povijest Daytona”.

Bili smo daleko od Sarajeva, nije bilo krvi ni kostiju koje lete okolo, ali me je prošla jeza.

Ta slika gospođe Amre kako zadivljeno promatra jadno studenačko drveće u krugu kasarne u Daytonu urezala se u sjećanje Zorana Bošnjaka kao jedna od najupečatljivijih iz te kasne jeseni 1995. godine, kad je u američkom gradiću dogovoren kraj rata u Bosni i Hercegovini. Dugogodišnji diplomat, prije toga ugledni novinar, Bošnjak danas vodi službu za zapadnu i sjevernu Europu u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija. U Daytonu je bilježio službene razgovore hrvatske strane sva tri tjedna koliko su trajali pregovori.

Richard pušten s lanca

Kad uoči četvrte ratne zime u Sarajevu više nije bilo drveća po parkovima, Sjedinjene Države su kao tadašnja jedina svjetska supersila nakon pada Jeljcinove Rusije odlučile okončati balkanski masakr koji im je kvario dobar san svakodnevnim krvavim slikama u udarnim televizijskim vijestima. Tadašnji predsjednik Bill Clinton pustio je s lanca Richarda Holbrookea, “buldožer diplomata”, koji je uložio nevjerojatnu energiju kako bi sve strane natjerao za stol. Predsjednike Srbije, Hrvatske i BiH, Slobodana Miloševića, Franju Tuđmana i Aliju Izetbegovića, američki diplomati poveli su preko oceana, zatvorili ih i izolirali od svijeta kako bi ih natjerali na dogovor koji će osigurati kraj rata. Ulozi su bili veliki: Miloševiću je bilo stalo da UN ukine sankcije Srbiji, Tuđman je trebao mirnu reintegraciju istočne Slavonije, a Bosancima su Amerikanci obećali pomoć u obnovi zemlje.

Pet izaslanstava - hrvatsko, srpsko, bosansko, američko i europsko - dobilo je u krugu vojne baze svako svoju skromnu dvokatnicu, sličnu studentskim domovima. To područje bilo je ogradom odijeljeno od ostatka baze, a dodatne nadzorne točke trebale su osigurati da se pregovaračima ne približe ni teroristi ni novinari, u ovakvim situacijama potencijalno opasniji od terorista.

Najvažniji posao već je bio obavljen: zahvaljujući snagama Ante Gotovine srpska strana bila je vojno poražena i, na pragu potpunog sloma, konačno voljna za pregovore. SAD je bio odlučan okončati rat, nakon godina proteklih u neuspjelim diplomatskim pokušajima Europske Unije. Srbi su prešli svaku granicu: vojska Ratka Mladića u srpnju je ušla u Srebrenicu i ubila oko osam tisuća muškaraca i dječaka, uzeli su pripadnike UN-a za taoce i vezali ih pred kamerama svjetskih medija kako bi spriječili udare na svoje položaje i, što je manje poznato, srušile i dva britanska vojna zrakoplova, jedan kod Srebrenice, a drugi u sjeverozapadnoj Bosni, priča Bošnjak.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 17:30