U esemeskom hrvatskom nastalo je novo, opće prošlo vrijeme. Predlažem naziv aorfekt

U dvadeset godina od slanja prvog SMS-om u vezi s jezičnim posljedicama takve komunikacije razvilo se mnoštvo stavova, od onih koji teže za ozbiljnim analitičkim uvidom u proces, do onih koji u njemu vide kvarenje jezika i slabljenje izražajnih kompetencija mladih govornika.

Esemesiranje ili esemesanje - za koje se bio pojavio i izraz porukiranje, lijep dokaz da su mladi jezično kompetentni i umiju, kad se pojavi komunikacijska potreba, spontano stvoriti sustavski pravilan i u leksik materinskog jezika uklopiv glagol radi diferenciranja dva načina vršenja radnje slanja poruke, poručiti i porukirati - nije međutim kvarenje ni govornog ni pisanog jezika, nego nova, treća kategorija koja preuzima elemente obje zatečene realizacije jezika i na toj podlozi razvija vlastite značajke i pravila. Osim kao interakcija govora i pisma, proces se odvija i kao interakcija onog što omogućuje tehnologija po sebi i onog što sam sudionik komunikacije unosi u tehnologiju.

Inovativne cure

Iako su neke značajke univerzalne, istraživanja su otkrila i niz posebnosti uvjetovanih strukturom jezika i komunikacijskim kontekstima - psihološkim, kulturološkim, sociološkim, antropološkim... Tako znamo da mladi Norvežani u SMS-ovima rabe 15% složenih rečenica, a Norvežanke čak 75%, i k tome su jezično i pravopisno inovativnije; ta rodna razlika širi je trend potvrđen u Italiji, Njemačkoj i Južnoj Africi. Švedske poruke u prosjeku imaju 14,77 riječi, njemačke 13, a američke samo 7,7. Mladi crni Južnoafrikanci rado hibridiziraju autohtone jezike i engleski, što njihovi nigerijski vršnjaci izbjegavaju, čak inzistiraju na standardnom britanskom engleskom itd.

Mnoge značajke pisanja SMS-a zbunjuju i plaše odrasle i navode ih na zaključak da su posrijedi neukost i nemar iako najčešće posrijedi nije ništa drugo doli šira upotreba onog što već postoji u jeziku, uključivši standardni. Esemesko tnx ili lol u principu su isto što su u "službenom" pismu akronimi i kratice poput cm, km i kg. Esemeska izostavljanja suglasnika i samoglasnika samo preuzimaju istovrsne postupke iz govora, primjerice to što malotko, osim u krajnje formalnoj upotrebi standarda, izgovara završno i u infinitivima, i uglavnom ne trpi društvenu stigmu (Sutra ću bit doma). I izostavljanja nenaglašenih samoglasnika ima u svim govorima, a to što se neki stigmatiziraju kao ruralni, a drugi afirmativno vrednuju kao urbani, što kolko-tolko nije problematično, a kliko-tliko jest, iako oba odstupaju od standardnog koliko-toliko, nije stvar valjanosti jezika po sebi, nego odraz izvanjezičnih, društvenih odnosa moći i prestiža.

Novi pravopis

Utoliko nije posrijedi nepoznavanje službenog pravopisa, nego razvoj novog, esemeskog pravopisa kao kategorije za sebe koju je ispravno prosuđivati isključivo njenim unutrašnjim kriterijima i zakonitostima. Sudionici tog tipa komunikacije naprosto su spontano učinili isto što u svoje doba akademije i druge formalne institucije: stvorili i standardizirali grafiju i pravopis kao društveni dogovor, konvenciju kao preduvjet jednoznačne i brže komunikacije.

U početku su, istina, preuzimana neka angloamerička rješenja, posebno u upotrebi brojki, no samo su se neka zadržala, jer su govornici drugih jezika počeli stvarati vlastite inovacije: u španjolskom se 2 (dos) koristi u pisanju pozdrava adios kao A2 i saludos kao salu2, u talijanskom 3 (tre) omogućuje oblike 3mendo (tremendo, strašno, u značenju super) i 3no (treno, vlak), u njemačkom 8 (acht) pisanje achtung kao 8ung i nacht (noć) kao N8 itd.

Tvrdnju o kulturnoj mekdonaldizaciji i duhovnoj kolonizaciji teško je braniti, jer baš takvi primjeri pokazuju da govornici neengleskih jezika niti objektivno jesu niti oni sami osjećaju da jesu na bilo koji način inferiorni. Naprotiv, oni iskazuju izrazitu jezičnu prilagodljivost, težnju za učenjem i prijenosom naučenog u vlastiti sociokulturni kontekst i tradiciju, te sasvim solidno socijalno samopouzdanje. Drugim riječima, zadržavanje nekih amerikanizama poput 4U (for you) i 4ever (forever) i u izrazito kroatiziranim (talijaniziranim, hispaniziranim itd) porukama simbol je čuvanja generacijske i svjetonazorne veze s globalnom kulturom, a istinski, stvaralački razvoj u svojoj se matici nastavlja sredstvima materinskog jezika i unutar autohtone kulture, bilo regionalne, bilo nacionalne.

Jezična intuicija

U hrvatskim je porukama rano uočena pojava nazvana obnovom aorista, katkad i imperfekta. Tako aoristom krenuh štokavci i kajkavci štede, uključivši razmak, četiri slovna mjesta ili udarca (krenuo/ krenul sam), a žene - i Dalmatinci - čak pet (krenula sam; krenija san), dakle gotovo 50 posto. I sami korisnici to zovu aoristom, no veliko je pitanje koliko je posrijedi stvarno poznavanje tog vremena i njegovih tvorbenih pravila, a koliko samo opća ideja o tome da je posrijedi izražavanje prošle radnje. Aorista, imperfekta pogotovo, odavna nema u živom govoru, kao ni u medijima i žanrovima popularne kulture. U školi se mehanički nauče definicije i nastavci, što ih sutradan nakon mature zaborave manje-više svi osim onih koji se upišu na kroatistiku (a i njima su bezaoristni Hladno pivo, TBF i Gibonni bitno draži i bliži od štokavske usmene junačke epike).

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista