UDRUGA GRAĐANA PROTIV KRIMINALACA ‘Oblijepili smo grad plakatima zlih dilera pa su ih tek onda pohapsili’

Ujutro je grad osvanuo oblijepljen plakatima na kojima mišićavi 30-godišnjak, gol do pasa, grli zgodnu plavušu s trendi sunčanim naočalama sa žutim okvirom. To je bilo negdje u ožujku: čitav Lazarevac saznao je da je baš on jedan od najjačih dilera, koji se hvalio da neće stati dok ne zaradi barem milijun eura. - To im je najgore, vjerujte. I oni su ljudi, i oni žele vjerovati da su ugledni, da ljudi o njima dobro misle. Polude kad im kažeš da su dileri - uvjerava nas 33-godišnji Zoran, visoki mladić velikih smeđih očiju.

Lazarevac nije velik: gradić sa 30.000 stanovnika, na 55 kilometara od Beograda prema Čačku. S lijepim, starinskim korzom, na potezu od gradske biblioteke do željezničkog kolodvora. Tu zbilja svako svakoga zna.

Stalone sa snajperom

Još u ponedjeljak taj tip s plavušom bio je tek njihov susjed Đorđe Jakovljević, jedan od mladića koji radi kao šofer u Kolubari, obližnjem kompleksu rudnika ugljena gdje rade gotovo svi oni, očevi i djeca, rodbina i susjedi. U srijedu je čitav grad brujao o tome da je on ustvari Đole Slinavi, opasni diler koji radi o glavi njihovoj djeci. I pokušao je, nije da nije: danima kasnije njegov džip je kružio gradom, zalazio u uličice gdje žive oni koji su ga pribili na stup srama. Zoran i njegovi kompanjoni preko Facebooka su se žalili da im Đole Slinavi konstantno prijeti, u nadi da će spriječiti novo plakatiranje i dijeljenje letaka. Nije on bio najgori: Željko Milić Stalone, taj se šetao sa snajperom i hvalio se gradom da će pucati na one koji lijepe fotokopirane potjernice po stablima i banderama i noću poštanske sandučiće pune lecima s fotografijama i imenima onih koji preprodaju heroin, kokain, amfetamin… Preko noći život prosječnog dilera u Lazarevcu pretvorio se u pakao.

Priča o borbi protiv narkomafije u Lazarevcu sliči na neki od onih kaubojskih filmova. Godinama su slušali kako je Lazarevac negdje pri vrhu u Srbiji po broju narkomana i dilera, pokapali su godišnje po pet-šest žrtava overdosea i zgražali se na priču o najmlađoj ovisnici, 12-godišnjakinji. Dok se jednog dana ekipa nije udružila i krenula u rat protiv organizirane bande narkodilera koja je godinama terorizirala grad i brojne obitelji zavila u crno. A šerif? U tom trenutku kad su krenuli, na proljeće prošle godine, grad je već dvije godine bio bez načelnika policije. I sve su morali sami: objavili su prvu crnu knjigu sa 32 imena dilera, njihovim slikama i adresama. Noću su lijepili plakate.

I onda je krenulo: kako je grad počeo brujati, tako je i politika morala mrdnuti dupetom. Nakon pune dvije godine policija u Lazarevcu dobila je načelnika. I ekipu za borbu protiv narkotika. To je bilo negdje sredinom studenoga. Zima. Tih dana se Đole Slinavi vozio kroz Lazarevac gol do pasa i vikao: “Tu sam, uhapsite me!” Njemu je bilo vruće. Djelovao je potpuno izbezumljeno i nekontrolirano, javili su očevici redakciji beogradskog Blica.

Prva hapšenja

Prvi su 30. studenoga uhapšeni Bojan Đurić Đura i Miroslav Savić Mire, u stanu u kojem su prodavali heroin. Za 20 dana već ih je sedam bilo iza rešetaka. A onda je dolijao i Đole Slinavi: krajem siječnja u koordiniranoj akciji beogradske i lazarevačke policije uhapšen je na Bubanj Potoku, na prilazu Beogradu. - U tri mjeseca bilo je 57 hapšenja, više nego u zadnjih 30 godina - ističu u Udruženju građana Sveti Sava, kako se već nazvala ta skupina antiheroinskih novodobnih kauboja. Smatraju da ničeg ne bi bilo bez njih.

Đole Slinavi se neće samo tako izvući: policija mu je u autu našla dva kilograma heroina i kilogram paracetamola. - Kristijan Golubović je uhapšen sa 200 grama i osuđen je na 14 godina zatvora. Baš da vidimo kako će on proći - poručuju mu sada iz antinarkomanskog tabora iz Lazarevca.

Gradić u centralnoj Srbiji postao je uzorni primjer kakvu moć mogu imati građani kada se organiziraju. Taj 33-godišnji Zoran s početka priče samo je jedan od pedesetak članova Udruženja građana Sveti Sava koji su u ožujku prošle godine krenuli u džihad protiv dilera u Lazarevcu, pokrenuli inertne policijske i političke strukture i potjerali dilere s ulica. Uslijedile su velike akcije Grom1 i Grom2, pri čemu je samo u prvoj pretraženo 1165 adresa i uhapšeno 128 narkodilera širom Srbije. Najtemeljitije je očišćen Lazarevac.

- Prije su dilali tu u parku, preko puta škole. Prodavali su drogu ko na trafici. Nema više, svi su se razbježali - opisuje Zoran njihov uspjeh. Od članova udruženja na razgovor su pristali samo njih dvojica: mladi Zoran i stariji Marko, predsjednik i trener lokalnog kick-box kluba. U ugodnoj kafani s crvenim kariranim stolnjacima, ispod hotela Vis u samom centru grada, s radija nostalgično pjeva Arsen Dedić. Kako tko uđe na kavu ili ručak, tako se rukuje i tapše ih po ramenu: vidi se da uživaju priličnu podršku. Zoran je ludo hrabar, kao što je to prije sedam-osam godina bila Ruža Tomašić kad je progovorila o dilerima na Korčuli. - On ima srce ko mečka - grli Zorana nasmijani gazda kafane. - Nitko sam ne može ući u tu bitku - ističe Marko. Zato poručuje da se divi Ruži Tomašić, iznimno hrabroj ženi. Većinu udruženja čini njegova ekipa kick-boxera, uz profesore i druge gradske uglednike. - Neka samo pokušaju - 54-godišnji Marko hladno prijeti nevidljivim neprijateljima. Bivši specijalac i tjelohranitelj Zorana Đinđića i Vuka Draškovića i danas je odjeven kao da je rat, u crno-sivo-bijele maskirne hlače i crnu jaknu.

Pa ovo i jest neka vrsta rata. Zoranov pokojni otac bio mu je prijatelj i on sada čuva leđa mladiću.

Na heroinu i drugim drogama zarađuju se milijuni, a mafija je opaka kad joj staneš na put. - Poslali su im plaćenog ubojicu, ali ga je srećom policija zaustavila - ispričao nam je Dragan Alimpijević, predsjednik općine Lazarevac, jedan od one sorte starih političara koji pričaju toliko sporo da na kraju odustajete od odgovora. Ljubazno nas je primio i pohvalio rad udruženja Sveti Sava. Ali nikako se nije htio fotografirati. - Bolje je da me ne petljate s tim - odmahivao je glavom.

Problem: žive dobro

Lazarevac je sasvim ugodan gradić. Nema tu ni nebodera ni otuđenja, nema “otkupa zlata” na svakom koraku i bezbrojnih kladionica, ni onog jezivog tranzicijskog sraza blatnjave bijede s mramornim ružičastim palačama. Umjesto toga tu su i galerija i moderni teatar, ako vam nisu dosta redovite kinoprojekcije u centru za kulturu. Svi hrle na novi “Montevideo” - u dva tjedna pogledalo ga je više od 200.000 ljudi, iako je karta 450 dinara, a 350 je inače najskuplja projekcija u multipleksima. Jasno, nije to Austrija, ali za srpske i balkanske prilike vidi se da je Lazarevac preskočio tranziciju i njezino razorno djelovanje: oni tamo i dalje žive kao osamdesetih. Svi i dalje rade u Kolubari koja je u državnom vlasništvu, na vlasti je i dalje Socijalistička partija. S tim da su sada zidovi kancelarije načelnika socijalista puni ikona i slika manastira. Moglo bi se reći da u Lazarevcu vlada jednostranačje kao nekoć: vlada velika koalicija SPS-SNS-DS. Kao da u Hrvatskoj negdje vladaju SDP, HNS i HDZ, svi zajedno.

Dakle, problem im je što žive dobro: imaju 22.000 zaposlenih, od toga 20.000 u Rudarskom bazenu Kolubara. - Kolubara proizvodi ugljen za 60 posto struje u Srbiji. To je naša nafta - ističu. Prosjek zarade je 700, 800 eura, ili gotovo dvostruko više od prosjeka u Srbiji. Da su visoke plaće glavni uzrok raširenosti narkomanije, slažu se svi, i predsjednik općine i Desanka Ilić, socijalna radnica koja je godinama vodila državno savjetovalište za bolesti ovisnosti, a sada vodi Udruženje građana za borbu protiv narkomanije “Ozdravimo Lazarevac”. Ona je prva prozivala policiju zbog nerada i upozoravala da joj dolaze djevojčice od 14 godina navučene na heroin. - Logično je da su svi tu, i narkomani i dileri, kad je plaća u Kolubari 750-800 eura - kaže ona.

S tim da se ugljenokop brzo širi: tri sela sada su na redu za iseljavanje, Zeoke, Vreoci i Medoševac. Kolubara otkupljuje kuće i imanja za desetke i stotine tisuća eura.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg