ROBERT TORRE

UGLEDNI PSIHIJATAR 'Urok Srba da smo mi Hrvati narod, ali još uvijek ne i nacija, zasad je točan. To ranjava naš ego, to malo boli...'

Zagrebački psihijatar i autor knjige ‘Prava istina o psihijatriji’ govori o svom radu, psihijatrima, pacijentima, duševnom stanju nacije, odnosu društva prema psihičkim bolestima i odgovara na pitanje postoje li uopće ‘normalne osobe’...
 Tomislav Krišto/CROPIX

Zagrebački psihijatar doktor Robert Torre stekao je nedavno slavu i neprijatelje razotkrivajući u svojoj knjizi “Prava istina o psihijatriji“ i novinskim feljtonima, stanje u psihijatrijskoj struci, nedostatke i greške u sustavu liječenja psihičkih poremećaja. Naravno, struka se okomila na njega jer je uzburkao duhove govoreći - iskreno. Torre je vrlo miran gospodin koji argumentirano ukazuje na očitu stagnaciju svoje dragocjene medicinske pragmatične znanosti. Psihijatar doslovno znači: liječnik duše. Psihijatrija je relativno mlada medicinska disciplina, postoji tek oko dva stoljeća. Ranije su “dušu” liječili vračevi, a potom inkvizicija. Rezultati su bili porazni. Doktor Torre tvrdi da ni danas nemamo posebnih uspjeha. Okomio se na hiperprodukciju novih dijagnoza psihičkih poremećaja, napose na farmakologiju koja koristi tu činjenicu pa proizvodi niz novih lijekova, koji - po njegovu mišljenju - gotovo ništa ne pomažu. Čak štete pacijentima. Velik broj kolega psihijatara smatra ga - izdajicom struke profesije. A nije. On tek želi da psihijatrija zaista pomogne...

Optužili su vas da ste izdali profesiju...

- Da, tako nekako govore. No ti koji me optužuju su oni koji su je izdali. Jer su psihijatriju sveli na psihofarmakologiju. Ja tek ‘režem jednu od grana’, ali to nije ona grana na kojoj ja sjedim. Pilim trulu granu biologijskog redukcionizma. Otpor prema meni prokazao je domaću psihijatriju kao netolerantnu, stigmatizirajuću, i autoritarnu. Psihijatrija je više zabavljena sobom, birokratskim igrama taštine i moći, nego osobama za koje se navodno skrbi. Podrška zainteresirane javnosti bila je velika. Nažalost, podržale su me i brojne osobe koje su imale kontakt s psihijatrijskim sustavom. Što se tiče struke, tu nisam ni u manjini, jednostavno sam sam.

Imate li problema na poslu?

- Ne, više nemam. U početku ih je bilo. Sve se sleglo. Pas je zalajao, a karavana prošla.

Broj pacijenata vam se smanjio ili povećao nakon vašeg javnog istupa?

- Očekivano povećao. To je nezgodno jer sam sada od osoba s psihičkim poremećajem percipiran kao slamka spasa. Ljudi mi vjeruju, psihijatri ne. Broj tih osoba je toliki da više govori o manjkavostima sustava nego o meni.

Otvorit ćete privatnu praksu?

- Ne mislim da ja sad trebam otići u privatnike. Naprotiv, smatram kako moram ostati u državnom sektoru, u javnoj bolnici. Struku kritiziram iz aspekta sustava i za dobrobit struke, ne nekakvog svog privatluka. Priznajem da sam potpao pod utjecaj stranih čimbenika - inozemne literature koju nekritički gutam. No plasiranje općih mjesta zapadne psihijatrije na domaći teren doživljeno je kao da sam bacio bombu na hrvatsku psihijatriju. Ma, nisam.

Psihijatar treba imati jaku empatiju, suosjećanje?

- To je ključno. Psihijatar mora imati senzibilitet za drugo, drugačije, alternativno pa i za ludo, abnormalno, a i za psihotično ponašanje čovjeka. Bez toga neće biti dobar liječnik. Sve se to može naučiti. Jedini talent je - empatija. Suosjećanje za patnje drugog čovjeka. To bi trebala biti glavna tema prijemnog ispita za studij psihijatrije. Psihijatri koji nemaju taj altruistički poriv urođen u vlastitom karakteru su frustrirani, puno rade, a malo naprave, nezadovoljni su sobom i pacijenti njima. A, primjerice, možda bi - kao urolozi bi bili izvrsni. A, psihijatri su... Promašili su ‘ceo fudbal’, kako kažu naši vjekovni susjedi.

Psihijatrija je velika tajna...

- Psihijatrija je ogromna avantura koja postoji tek dva stoljeća. Trebaju tu disciplinu svladati samo oni koji imaju prirođeni talent.

Kako to ustanoviti?

- Razgovorima, prijemnim ispitima, testovima, intuicijom starijih sjajnih psihijatara. Može se to.

Zaista zavolite pacijente s psihozama?

- Da, treba ih voljeti da biste ih ‘vidjeli’. A tko ih ‘vidi’ taj im može pristupiti u ljudskom i stručnom smislu. U protivnom sve postaje zbrčkano i puno nesporazuma. Tada se rađaju i nasilja prema toj marginalnoj skupini ljudi našeg društva.

Marginalna skupina?

- Da, skupina koja kod nas prilično loše prolazi. Skandalozno. Mi smo razvili senzibilnost za razne rubne skupine društva: djecu s posebnim potrebama, autiste, pacijente s cerebralnim oštećenjima... a u odnosu na njih naši pacijenti su, Bog mi dušu prosti - ‘genijalci’. A ostavljeni su bez psihosocijalne rehabilitacije. Njih se prerarno - škartira, prestanemo se baviti njima. Dajemo im lijekove i povremeno ih ‘interniramo’, kad je psihički poremećena osoba preteška za sebe i za neposrednu okolinu. Ali, nemojmo onda ‘prodavati’ da provodimo njihovu psihoterapiju i socioterapiju. Ne provodimo.

Ta ‘marginalna skupina’ u nas je velika?

- Pogonjena interesom ‘Big Pharme’, velike farmaceutske svjetske industrije, moja je struka krenula s hipetrofijom psihičkih poremećaja. Ispada tako da gotovo polovica sveukupnog pučanstva ima, kroz život, neki od psihičkih poremećaja. To je suludo.

Koliki je stvarni postotak ljudi kojima nužno treba psihijatar?

- Naravno, manji je. Mislim da je to oko 5 posto odraslog pučanstva, onih koji imaju ozbiljne psihičke poremećaje. Njima se bavi medicina. Prije dva stoljeća postojale su druge paradigme pristupa psihičkim poremećajima. Teološka, moralna, običajna i ljudska. Sada dominira medicinska, klinička, farmakološka.

Postoje li ‘umobolnice’ kod nas?

- Pa, velika većina naših psihijatara su bolnički psihijatri. Velika većina psihijatrijske skrbi vezana je uz bolničku psihijatriju. Tako da ne čudi da se u nas skrb za osobe s psihičkim poremećajima u značajnom dijelu odvija upravo unutar tih nekoliko nacionalnih azila, velikih ‘umobolnica’. Naziv smo im doduše preformulirali, pa više nije riječ o umobolnicama niti ludnicama, nego - modernim psihijatrijskim bolnicama. No to su i dalje mjesta gdje je internirano po nekoliko stotina osoba!

Tamo nije ugodno raditi ni liječnicima ni sestrama...

- Atmosfera je zatvorska. Formira se toksično autoritarno ozračje kojem podliježemo i mi, osoblje. I pacijenti, jasno. To slama njihove kapacitete za oporavak. Uz to postoje u Hrvatskoj i socijalne ustanove, domovi za psihički oboljele odrasle osobe. Kad biste vidjeli u kojim uvjetima tamo ljudska bića borave, momentalno biste ih zatvorili. Vjerujte mi, kućni ljubimci, psi i mačke Hvatske imaju puno bolji status negoli ljudi u takvim ustanovama. No, ljudi koji su tamo - nisu toga svjesni. Iz tih ustanova ljudi ne odlaze nigdje drugdje - nego na groblje. To jest tragedija.

Mogu li se te strahote izbjeći, poništiti, popraviti stanje?

- Može se. Sve se može. Ne može brzo, ali može.

Tko bi mogao pomoći da se promijeni nabolje? Vlast? Crkva?

- Crkva samo deklarativno proklamira koncept pastoralnog dušobrižništva. Zapravo joj do njega nije stalo. Stalo joj je jedino do sakramenata: netko može ispovjediti ili dobiti posljednju pomast. Jedino tada svećenik ulazi u bolnicu. Ali, da bi svećenik boravio uz uzglavlje pacijenata - toga nema. Katolička crkva to stoljećima radi diljem svijeta, ali u našoj zemlji - ne. A riječ je zapravo o njihovu suštinskom poslanju. Ipak, moram spomenuti rijetke svijetle primjere. Pater Zvjezdan Linić je s tečajevima duhovne obnove pomogao ljudima i napravio dobra više nego svi mi zajedno. On je iznimka... Kao i talijanska časna Elvira Petrozzi iz ‘Cenacola’ koja je s terapijskom zajednicom za ovisnike, inicirala osnivanje čitavog niza drugih terapijskih kuća. I naš profesor Tomislav Ivančić s centrima za hagioterapiju.

Kakav ste bili učenik u školi i student medicine?

- Poslušni odlikaš. Štreber. Mi liječnici smo izvrsno izdrilana birokratsko-tehnička inteligencija. Ali nisu nas u okviru studija podučili - empatijskom pristupu, a baš nam to treba, pogotovo psihijatrima. Jer mi nismo profesori Baltazari koji ovim ili onim farmakom minuciozno reguliramo moždanu ravnotežu i otklanjamo psihičke poremećaje. Cjelina učinaka psihofarmaka je neistražena, a utvrđeni spektar djelovanja je vrlo neselektivan. Prije nalik citostatiku ili napalm bombi nego inzulinu u slučaju šećerne bolesti.

Jeste li vi ikada probali neki psihofarmak?

- Jesam, neke. Htio sam iz prve ruke znati što to zapravo propisujem i kako djeluje to što ‘Big Farma’ toliko prehvaljuje. Ali, uzeo sam lijek jednokratno. A pacijenti ih moraju uzimati mjesecima, godinama... pa i doživotno. Nažalost mnoga istraživanja ukazuju da takve duge farmakoterapije nepovratno oštećuju mozak, to jest vrše neurobiokemijsku lobotomiju.

Jesmo li i mi ‘lud narod’?

- Grube generalizacije uvijek promaše... Moglo bi se, možda, reći da mi Hrvati imamo slavensku manično-depresivnu jezgru omotanu u neurotsku fasadu zapadne uljuđenosti. Slavenski manično-depresivan narod bez inhibicija, iracionalan, mitski i mitologijama predodređen. Nesigurni smo u vlastiti identitet pa ga kompenzatorno prenaglašavamo. Komplekse nam stvara i činjenica da smo do države došli dosta kasno, da smo do nacionalne svijesti uz neonacionalizam također kasno stigli. Nismo to ranije iživjeli kao drugi europski narodi. Emotivno referiramo na ‘region’, koliko god ne volim taj pojam, pa se stalno pitamo: jesmo li bolji od Srba? Okrenuti smo prošlosti a ne budućnosti. Lijevi smo ili desni u odnosu na način na koji razumijemo 1941. i 1991., a ne 2015. godinu... Hrvatska država danas, 25 godina nakon njezina osnutka, još uvijek je nedovršen projekt . Eksperiment demokracije u Hrvata, također za sada, nije uspio. Urok Srba da jesmo narod ali nismo nacija i da naprosto nismo kapacitirani ustrojiti vlastitu državu - za sada je točan. To ranjava naš nacionalni ego, to malo boli... Nakon velike suverenosti i nezavisnosti koju smo imali u bivšoj državi sada imamo suverenitet tek u malim djelićima - i to samo ako igramo po pravilima. Naša zemlja je ljepša od naših ljudi. Potencijal zemlje je veći od potencijala ljudi. Ovu zemlju volim kao roditelj dijete s posebnim potrebama: ne dam protiv njega, ali sam svjestan njegovih deficita.

Radišni smo?

- Mi smo zemlja uslužnih djelatnika. Ne možemo ništa ozbiljno proizvesti. Tehnološki zahtjevniji proizvod nikako. Nismo kreativni. Turizam, ugostiteljstvo... da. Mi smo zapravo - konobari. Ne trebamo se toga stidjeti, ali onda moramo biti dobri, najbolji konobari. Moramo naučiti jezike, popraviti zube... Mi ne možemo kao češki narod proizvesti barem - Škodu. Nismo sposobni ni dorasli tome. Ako smo uslužna nacija, ajmo to dignuti na najvišu razinu. Jer, dolaze nam u goste pripadnici ozbiljnih naroda. To je veliki kulturni kapital, veći od novca, a toga nismo svjesni. Bolji smo od naroda u ‘regionu’ samo zato što imamo predivno more, obalu i otoke. Da nemamo, kakvi bismo bili?

Dolaze li vam istaknute javne osobe kao pacijenti?

- Ne, ne. Ne dolaze. Građani prvog reda su građani drugog i trećeg reda, što se tiče psihijatarske zdravstvene zaštite. Svjesni su nečega što mi nismo: da je naša kuća, naša usluga toksična i stigmatizirajuća... posebno za javne osobe.

Postoje li uopće ‘normalne osobe’?

- Da, ali su u manjini. Umješnost je sustava društvene regulacije da velika većina ljudi uspijeva živjeti po normama, a da za to ne moraju u pozitivnom smislu biti normalni. Konformizam i normalnost su kriteriji koji se mijenjaju kroz povijest, kako se društvo i zajednica mijenjaju. Potpuno uravnotežene osobe su zaista vrlo rijetke. Normalnih ima dosta, ali mnoge ‘normalne osobe’ nisu skladne - iznutra. To ne može definirati psihijatrija. To može definirati teologija, filozofija, umjetnost. Psihologija i psihijatrija nemaju važeću teoriju osobnosti, ni abnormalne ni normalne osobnosti. Dakle, nemamo definiciju. Ne znamo reći što je normalna osoba...

Psihijatar je - doslovce prevedeno sa starogrčkog - liječnik duše. Gdje je duša?

- Duša je, zapravo - umrla. Duševno je ostalo živjeti još samo u teološkom nauku i pučkoj psihologiji... Duša je izumrla kao čovječja ribica. Psihologija, nekoć još znanost o duši, danas se bavi proučavanjem normalnih moždanih procesa i njihovim utjecajem na ponašanje. Psihijatrija se bavi proučavanjem nenormalnih moždanih procesa. Time se psihijatrija svela na - psihofarmakologiju i kliničku neuroznanost. A, ozbiljni i odgovorni neuroznanstvenici što više istražuju mozak sve više znaju koliko zapravo - ne znaju. Mozak je najkompliciranija stvar u poznatom svemiru. I sada je jasno da će još desetljećima biti tako.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 01:21