VELIKA ANALIZA NEDJELJNOG Zoran Milanović: Od nepoznatog socijaldemokrata do premijera

Ne možeš upoznati čovjeka dok mu ne daš vlast u ruke - rekao mi je Zoran Milanović nekoliko mjeseci nakon što je postao premijer, već teško razočaran u jednoga od svojih ministara, koji mu je prethodno, godinama, važio za vrlo bliskog suradnika, čak i prijatelja. Vrijedi li isto i za njega? Je li Zoran Milanović na vlasti samo pokazao svoje pravo lice ili ga je, možda, vlast pokvarila, kako se to običava govoriti? Je li se deformirao pod pritiskom tlake koju funkcija nosi ili se samo striptizirao?

Jer, nema spora o tome da je aktualni premijer teško razočarao. Napravio je luk od “nove snage”, što je bila agenda s kojom je utrčao na političku scenu, do male snage kako danas djeluje. Od podrške iznad šezdeset posto, koju je pobirao kao tek ustoličeni premijer, do najnovijih 25 posto i pozicije jednog od prvaka na listi nepopularnosti. Od premijera u kojeg su nade polagali i oni iz suprotnog tabora, koji za njega nisu glasali, do političara čiji odlazak sada sve više prizivaju i u stranci kojoj je na čelu.

Skroman staž, nikakvo iskustvo...

Kada je prije sedam godina, početkom ljeta 2007., nakon smrti Ivice Račana postao novi predsjednik SDP-a, javnosti još prilično nepoznat Zoran Milanović u nastupnom je govoru pretenciozno izjavio da u Hrvatskoj više ništa neće biti isto. Svojem je ustoličenju dao status prijelomnog, povijesno važnog događaja. Istina, njegovim je izborom SDP demonstrirao svoju želju za rezom i promjenom. Izbornu je utakmicu između četiri kandidata odlučila glad za novim licima. Sita stare garde stranka se odlučila za čovjeka koji je djelovao moderno, kao glasnik novog političkog vremena, ali je faktički bio prilična nepoznanica. Staž u SDP-u bio mu je skroman. Iskustvo u vođenju stranke nikakvo. Milanovićev politički profil također je bio nejasan, fluidan. Premda su mnogi u njemu bili spremni vidjeti hrvatskoga Tonyja Blaira, neki njegovi politički stavovi i potezi djelovali su zbunjujuće. Novom zvijezdom s ljevice HDZ se osjetio ugroženim. Ivo Sanader ostao je bez karte s kojom je dotad pobjeđivao Račana: superiornost više nije mogao graditi na tome da je mlađi, viši, ljepši i drčniji. Otkrivajući uznemirenost, novog je šefa SDP-a počastio nekorektnom izjavom da je čovjek bez hrabrosti, sposobnosti i ideja.

Josip Kregar, profesor s Pravnog fakulteta u Zagrebu i saborski zastupnik, biran na listi SDP-a, smatra da se može govoriti o tri faze u Milanovićevu razvoju. Prva, kaže, odgovara poslovici da onaj tko šuti - ostaje filozof. U prvo je vrijeme šutio i izgledao obećavajuće, “sjajno, s prodornim plavim očima i malo ciničnim smiješkom, kakav i treba biti kad slušaš druge, a ne čuješ bogzna što pametno”. Potom slijedi faza djelovanja. Kada je krenuo u kampanju za predsjednika SDP-a i učvršćenje svojeg položaja u stranci. Uz podršku SDP-ovih “mladoturaka” i ljudi koji su politički vrlo vješti i koji znaju razgovarati i nagovarati. Pokazao se šampionom eliminacije. U troskoku: prvo marginaliziranje protivnika, zatim kidanje njihovih veza sa stranačkom bazom i organizacijom, na koncu micanje sa scene.

Prije prednost, sada mana

Treća faza, ova aktualna, obilježena je ponašanjem za koje profesor Kregar, ne jedini, kaže da ga nikako ne može razumjeti. Osim ako Milanović pod pritiskom premijerske funkcije, i svega onoga što ona u duboko kriznoj Hrvatskoj nosi, nije pukao. Sve ono što mu je prije bilo prednost sada se pokazuje kao mana. Dok je šutio, djelovao je pametno, kao filozof. Sada više ne zna šutjeti i govori uvijek jednu, dvije rečenice previše. Nekada je plijenio svojom informiranošću i intelektualnom znatiželjom. Sada ubija svojim monolozima, dociranjem i pametovanjem. Umjesto dijaloškog diskursa zalijeće se u svađalačko i diskvalificirajuće prepucavanje. Umjesto nekadašnjeg okupljanja, stranke i koalicije, on sada odbija ljude. Radikalno je suzio krug onih s kojima može komunicirati. Ostala mu je navika da se boji svake konkurencije i pod svaku cijenu nastoji ukloniti suparnike.

Političke promjene? “Milanović je sasvim izgubio vjeru u to da politika pretpostavlja neke ciljeve. Kod njega je politika, čini mi se, svedena na imperativ da se bude na vlasti. Sve drugo je sporedno”, kaže Kregar. Profesor tvrdi da premijer nije čak ni pragmatist. “On ne povlači poteze koji su potrebni državi, nego radi samo ono što je potrebno njemu da ostane na vlasti. To je velika razlika.” A promjene u Milanovićevim političkim uvjerenjima? “Od nekakvih na nikakva”, kratko će Kregar. U slučaju aktualnog hrvatskog premijera u krajnje se zaoštrenom obliku, objašnjava, pokazala potpuna kriza ljevičarske ideologije. Kriza koja je mnoge lidere ljevice po svijetu učinila ideološki blijedim i praznim. Jer su kompromisom pokušali izmiksati nepomirljivo. Zalaganje za Treći put već je prije desetak godina prestalo biti uvjerljivo i postalo je samo neka vrsta izgovora. “Arogancija, ignorancija i indolencija”, tako profesor Kregar sažima Zorana Milanovića, zauvijek, čini se, odustajući od svojih pokušaja da ga nagovori na korekcije.

Kočnice su popustile

“Možda se Zoran Milanović s godinama uopće nije promijenio. Uvijek je bio isti. Samo prije nije pokazivao svoje pravo lice”, kaže mi ovih dana jedan od godinama najbližih suradnika aktualnog premijera, za kojega se u javnosti smatra da je s njim kao prst i nokat. Samo, dodaje, svoju je pravu prirodu nekada znao držati pod kontrolom. S vremenom kočnice su popustile ili se bahatost razmahala. Milanović je imao mnoge predispozicije potrebne da postane veliki političar. Inteligentan. Dobro obrazovan. Šampion već u studentskim danima. Intelektualno opremljen. Volio je natjecanja. Ulazio u ring. Uvijek gladan osjećaja pobjede. Oni koji su svojedobno o njegovoj kompetenciji govorili s respektom, danas ga nazivaju štreberom. “Milanović je neiživljeni štreber. Intelektualni snob. Narcis”, rezolutno će jedan od njegovih bivših suradnika, objašnjavajući svoju tešku razočaranost SDP-ovim liderom u kojeg je, priznaje, nekada polagao velike nade.

Nakon u korupciju ogrezlog Ive Sanadera i HDZ-ove od devedesetih sistemske hobotnice, Zoran Milanović činio se garancijom da će Hrvatska napokon dobiti poštenu, a ne kradljivu, s kriminalom povezanu vlast. Šef se SDP-a predstavljao kao temeljno pošten i principijelan čovjek. Strukture korupcije strepile su od njegove nespremnosti na nečasne dealove. “Hrvatska je dobila prvog premijera koji nikome ništa nije dužan”, rekao mi je nakon Kukuriku pobjede jedan od njegovih današnjih ministara. Više nije tako siguran. Sada kaže da ruku u vatru ni za koga više ne bi pružio. U međuvremenu ta je vlast izgubila pozlatu. Otvaraju se afere. Više nemaju imidž poštenjaka. Ministar koji je svojedobno govorio o Milanovićevoj neuvezanosti bio je, kaže, zaprepašten kad je tek ustoličena Vlada odustala od javnih natječaja i po državnim tvrtkama počela razmještati svoje ljude, često suspektnih kvalifikacija. Jedan od razočaranih Milanovićevih fanova danas će reći da njegovo svojedobno prozivanje Sanaderovih satova, kada je rekao da će za svaki sat i svaki stambeni kvadrat morati položiti račun, možda i nije bilo samo izraz moralnosti i želje za pravdom, nego moguće i zavisti.

Rado koristi privilegije

Kad se jednoga dana podvuče crta i napravi saldo, Milanovićeva se vlast vjerojatno neće, poput onih prethodnih, smatrati lopovskom. Ali premijer rado koristi sve privilegije koje funkcija nosi. Ljetuje u državnim rezidencijama. Ručkovi u zagrebačkim biranim restoranima svakodnevna su rutina. Uredio je život tako da mu posao nije zarobljenost od jutra do sutra. Večernja svjetla u njegovu uredu gotovo da se ne pale. Radne su mu navike, tvrde insajderi, vrlo upitne. Prijedlog da mandat otvori serijom “bolnih rezova”, s tim da se Vlada vlastitim primjerom pokaže spremnom na odricanja, nije prihvatio samo zato jer smatra da je za svoju funkciju premalo plaćen. Milanović vrlo rado svoju zaradu uspoređuje s primanjima premijera po drugim, daleko bogatijim europskim državama. S primanjima hrvatskih građana nikada.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg