VELIKA IDEOLOŠKA BITKA U ITALIJI Članak 18: pad zadnje radničke utvrde?

Prije dvije-tri godine, kada je Istat, talijanski državni statistički zavod, objavio da se u Italiji smanjila potrošnja mesa i ribe, a povećala potrošnja tjestenine i brašna - bilo je i zadnjem optimistu jasno da je kriza stigla do posljednje utvrde talijanskoga blagostanja: do želuca.

Predzadnja stvar koje su se Talijani odrekli bio je barem subotnji izlazak s prijateljima, ili u restoran, ili barem u pizzeriju. E, toga su se počeli odricati već ranije. Sada je na red došla kuhinja u kući: više pašte, manje mesa. U Italiji, gdje se ujutro u uredu razgovara o tome što bi se jelo za ručak (osim ponedjeljka poslije utakmice), a popodne što za večeru, gdje, otkad je digitalnog bogatstva, na stotinjak i više televizijskih kanala koji se vide u Rimu nema minute da barem na jednome ne kuhaju ili ne prikazuju hranu - stezanje kaiša nije metafora, nego znak zadnjeg uzmaka, prije očaja i pobune.

Friška rupa

Fašizmu su bili dani odbrojani tek kad su Talijani za rata morali zaista stezati kaiš, jer se nije imali ni što kupiti, a ni čime. Posljednju, friško probijenu rupu na kaišu zvali su “foro Mussolini” - jer je Foro Mussolini bio veličanstveni i kičasti forum koji je diktator dao sagraditi podno Marijeva brda, ali i latinski “forum” i talijanski “foro” zapravo znače rupu (Rimski forum bio je udolina, jama, rupa između triju brežuljaka gdje se trgovalo i politiziralo).

Kao što su dani jugoslavenskog sistema bili na izmaku kada je zavladala “bonska vlada”, s vožnjom na bonove i švercom pelena i deterdženata iz Austrije (pa se preporučivalo zadnjemu koji iziđe da na Šentilju okrene šalter i udune svjetlo), kao što je njezina prethodnica bila osuđena na raspad dok se po Banovini Hrvatskoj, ponegdje baš žuđenoj, pjevušilo: “Nema kruha, nema masti, lopovska si, Banska vlasti”, tako je i Italija na rubu nervne krize otkad pazi što jede i otkad se, na tržnicama, povećava broj onih koji po zatvaranju prije smetlara gledaju koja bi se polovica trule glave kupusa mogla doma hitnuti u špajz ili u cušpajz bez mesa.

Ekonomisti imaju svoja mjerila, svoje tablice, svoje učene izraze i svoje statističke Barbike da se igraju, a narod zna da je kriza kada želuci orkestralno krulje.

Da, ima ih kojima je puno gore, koji riskiraju život, ili se dave u Mediteranu, da bi se dokopali barem Italije, ali ne kao destinacije, nego kao prolazne kratkotrajne etape prije dolaska u Švabiju Obećanu (u Kannanu “Nema nafte, Mojsije”, kako se rugao Efraim Kishon).

Nije da nitko nema novaca, daleko od toga. Ali, tko ga ima nešto, čuva ga kao zjenicu oka svoga. Za crne dane, naravno, ali ne nonšalantno: crni dani su tu. Tko ima 50.000 eura zna da ne smije istodobno ostati bez posla i razboljeti se, jer će ih vrag odnijeti u desetak mjeseci. Ako još ima neuposleno odraslo dijete, ne treba mu ni bolest. Dijete traje dulje, a i nezaposlenost.

Ekonomisti govore da nema potrošnje. Zato pada društveni brutoproizvod: ne proizvodi se kad nema dovoljno kupaca. Zato padaju cijene, da se kupi barem nešto, pa stiže deflacija. Pošto su nam trideset godina urlali protiv inflacije, sada drapaju halje zbog deflacije. Proizvodnja je manja, pa za nju treba manje uposlenih. Što je uposlenih manje, manje je zarade i novca za kupovanje. Pas lovi vlastiti rep.

U tom trenutku fokus onih koji trpe krizu maknut je s ekonomističkih mudrosti i vratio se - unutar toga vrzina kola - na ono što se mnogima ipak čini polaznom točkom: na pravo na rad, definirano kao ustavno pravo u manje-više svim iole civiliziranim zemljama.

Zubima i noktima

Nezaposlenost u Italiji se smanjila, neznatno, ali ipak. Zahvaljujući ugovorima na određeno vrijeme, sezonskima, u turističkoj špici. Nezaposlenost je 12,3 posto. Ne doima se užasno. U Portugalu je 14 posto, u Hrvatskoj 16,5, u Španjolskoj 24,4 (uza sve Rajoyeve teške mjere), u Grčkoj 27,1 (bitno manja nego preklani). Dobro? Daleko od toga.

Drži se tko može, zubima i noktima - ali vrata su zatvorena onima koji nisu ušli, a to su pretežno mladi.

U dobnoj kategoriji od 15 do 24 godine - a tu se računaju ne svi mladi, nego oni koji traže posao, dakle bez onih koji se još školuju, u višoj srednjoj školi, na fakultetima, dakle u cijeloj toj dobnoj grupi, koji tek kane kucati na vrata posla - postotci su Bože te sačuvaj. I navješćuju apsolutno crnu budućnost za polovicu te dobne grupe, jer nikada neće stići do pune mirovine, makar koliko mršave. Neće fizički biti kadri raditi 45 godina, koliko će biti minimalno potrebno 2060. Noge su im polomljene na startu.

U Evropskoj uniji četiri su zemlje, u tom pogledu, otišle k vragu, temeljito i teško popravljivo.

Kamate žderu rast

U mladih stopa nezaposlenosti je 53,7 posto u Španjolskoj, 51,5 posto u Grčkoj, 44,2 u Italiji, 43,9 u Hrvatskoj. Dobro došli u realnost, naši mladi. Nije čudno da im se gadi “bolonja”, a i ponekom profesoru: ma zašto bi se bacili u svijet rada s bakalaureatom i 22 godine ili s magisterijem i 24, kad je mnogo bolje još koju godinu biti akademski građani. Zafrkavao se Nušić, u susjednoj i do prije 100 godina prijateljskoj Srbiji: “Bolje akademski građanin u Beogradu nego suplent u Krivoj Palanci”. Sto i kusur godina kasnije bila bi dobrodošla i Kriva Palanka - ali takve nema u četvorima spomenutim državama, od kojih je jedna članica G7 (Italija), a i druga je u grupi pet ekonomski najjačih članica Evropske unije (Španjolska). Grčka je tu privaga, Hrvatska još i manja.

Italija je tu lakmus - iako ima nekih specifičnosti. Prvo, ima užasan javni dug, koji sada iznosi 130 posto njezina godišnjega društvenoga brutoproizvoda (ne bi smio biti veći od 60 posto, po parametrima usvojenima onomad u Maastrichtu). Uz to zlo i jedno dobro: vanjski dug čini mali dio tog duga, on je uglavnom u državnim obveznicama kojima štede talijanski građani. Ali i jedno evidentno zlo: kamate koje se za nj isplaćuju čine godišnje oko 3,5 posto društvenoga brutoproizvoda. Nekad su žderale sav rast. Sada rasta nema. BDP pada za 0,4 posto, pribrojimo li tom padu i kamate na javni dug - ajme, evo nas na 4 posto. Koji se iz stanjenih njedara socijalne države prelijevaju u džepove onih kojima pretječe, pa mogu kupovati državne obveznice.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista