Kad sam ga prvi put vidio, dok je još igrao u Šibeniku, pomislio sam - Bože, ovo je čudo! Takva brzina, takva kombinatorika... Rekao sam, on će biti najbolji hrvatski igrač! Ali on definitivno nije ostvario karijeru kakvu je pretendirao. Stvarno ne znam zašto je tako.
Onda je Ćiro Blažević na trenutak maknuo pogled u stranu i ušutio, da bi se onda još energičnije vratio u razgovor: “Ma, k... ne znam! Šta serem?! Naravno da znam. Sine, to je tako u nogometu. Možeš imati sve vrhunsko, ali ako ti samo jedan faktor nedostaje, tebe nema.
Ante ime sve čudesno, ali mu nedostaje vrhunska igračka inteligencija. To nije opća inteligencija, nego ta igračka inteligencija trenutka, koja mora biti savršena. Ako to nemaš, džaba ti sve ostalo.”
S Antom Rukavinom sam se zadnji put prije ovog razgovora vidio u Šibeniku kad je Tomislav Židak s njim radio veliki intervju u kojemu je etabliran kao najveća nada hrvatskog nogometa.
U to je vrijeme još igrao u Šibeniku, vozio je maminu “peglicu”, bio dekintiran i govorio kako mu je san igrati za reprezentaciju na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Svi smo tada vjerovali da se taj san neće ostvariti jedino ako se Hrvatska ne kvalificira u Brazil... Od tog razgovora su prošla dva Svjetska prvenstva, oba bez njega.
foto: Ante Baranić/CROPIX
‘Dobio sam par sijedih’
“Evo, otad sam dobio i par sijedih”, oslikava protok vremena pa pokazuje sa strane, tamo poviše ušiju, no nemoguće ih je primijetiti.
U duhu je zadržao dječaštvo pa su mu zafrkancija i smijeh stalni. Ugodan je sugovornik, jako spretan narator kojemu rečenica ima logiku i sklad, a često koristi i metafore koje jesu malo “isfurane”, ali im on pronalazi pravi moment i mjesto pa njima vješto iskazuje svoju lepršavu narav i opisuje važne trenutke u karijeri i životu.
Opisujući početak svoje slave, kad su se za njega otimali Hajduk i Dinamo, rekao je da je tada jedina velika novčana ponuda stigla iz francuskog nogometnog kluba Lyon koji je za Antom ozbiljno grizao.
Na pitanje koliko su tada nudili, bez preciznog odgovora je rekao: “Puno, toliku cifru sam dotad vidio samo na digitronu u školi”.
Kad nam je tema bila njegova kronična ozljeda zadnje lože od koje je dosta patio, rekao je da mu se ona prvi put javila kad je igrao u Grčkoj, da je dotad bio potpuno zdrav, da su mu ozljede bile nezamislive i kad mu je doktor rekao da je ozlijedio zadnju ložu, nije imao pojma što je to pa je karikirano htio pitati: “Jel’ se to maže na kruh?”
Kad je pričao o sviranju gitare, svom hobiju posljednjih godina, glazbeni početak je opisao riječima: “Prvo mi se to činilo nemogućim. Gledao sam gitaru kao znanstvenu fantastiku”.
‘Ženu nemam’
Ante Rukavina ima 29 godina. Živi na Trešnjevci. Ženio se još nije, niti još planira, kaže. S Dinamom ga veže još jedna godina ugovora. Zadnju sezonu je proveo na posudbi u Lokomotivi, a sad je skoro pa nigdje. Tek trenira s Dinamovom B momčadi.
S par prijatelja je na Hvaru otvorio kafić North Port u kojemu zbog profesionalnih nogometnih obveza uopće još nije bio, iako je kafić otvoren prije par godina. I gitara mu se primila, ne gleda je više kao “znanstvenu fantastiku”.
To je Antina realnost za koju mnogi kažu da se trebala živjeti na nekim drugim adresama, u europskim gradovima gdje se igra najbolji nogomet.
“To su pitanja koja mi se stalno ponavlja”, rekao je Ante kad smo počeli valorizaciju njegova nogometa.
“Ja sam zadovoljan svojom karijerom. Napravio sam onoliko koliko sam napravio. Proveo sam divno vrijeme u Grčkoj, igrao Ligu prvaka. Dobro, bilo je i problema s ozljedom”, tako je Ante pomalo nekritički pogledao u godine iza sebe. U toj retrospektivi smo se dotakli svih klubova u kojima je igrao i nije želio kalkulirati je li ikad pogriješio s odabirom kluba. Za prijelaz iz Šibenika u Hajduk nije zaradio ozbiljan novac, imao je bolje ponude, ali bijeli dres je već bio dogovorio.
“S Hajdukom sam se tada bio dogovorio prije nego što su došle ponude Dinama i Lyona. Stisnuo sam ruku i potpisao predugovor. Nisam želio pogaziti svoju riječ, otišao sam u Hajduk. I taj interes Dinama je došao kasnije nego iz Hajduka. Iz Dinama su me došli gledati na jednu utakmicu, no ja i cijela momčad smo bili očajni, razbili su nas neki Slovenci i zato se Dinamo kasnije uključio.”
U Hajduku je Rukavina dočekan kao igrač na kojemu mogu temeljiti borbu protiv Dinama. Postao je zvijezda koja se u medijima pojavljivala ravnopravno kao igrači koji su igrali u europskim klubovima. Status “posebno odabranog” u Hajduku je doživio i kroz ukazanje glavnog dalmatinskog božanstva. Bogojavljenje mu je došlo telefonskim pozivom. Prvo je na trenutak na Antino “halo” s druge strane vladao muk, a onda je promukli glas kao iz “vasione” rekao: “Ante, Mišo Kovač je”.
“Mišo je najveća legenda. Znao me zvati i volio je pričati o nogometu. Stalno je govorio da sam ja za desetku. Da trebam ući u veznu liniju i igrati fantazistu.”
Kad je Ante poslije uzeo gitaru u ruke, prva pjesma koju je naučio bila je upravo Mišina “Kada pjevam, suze teku”.
Na učenje gitare ga je ponukao njegov prijatelj Marko Maleš koji je također samouki glazbenik pa je i Antu uvjerio da za gitaru nije potrebna glazbena škola, da se s tim “čudom” može nositi i sam. U Grčki Panathinaikos je otišao 2008. godine.
foto: Drago Sopta / CROPIX
‘Rekli su da glumim’
“Prva sezona je bila sjajno razdoblje. U Grčkoj je jedna posebna nogometna atmosfera i jedan nevjerojatan pritisak oko tog famoznog derbija između Olympiakosa i Panathinaikosa. U prvoj sezoni sam imao 36 nastupa i zabio deset golova. Problemi su se pojavili u drugoj sezoni. Došao je drugi trener koji je više forsirao neke druge igrače, a onda sam se i ozlijedio. Četiri mjeseca nisu znali što mi je. Radili su mi klasične terapije, a meni ozljeda naprosto nije prolazila. Govorili su mi da je sve u mojoj glavi, a neki i da glumim. Cijelo vrijeme sam se grčio od bolova, a nisam znao što mi je. Noćima me budila ta strašna bol iz zadnje lože”, prisjetio se Ante dobrih i teških dana u Grčkoj.
Spas je pronašao u hrvatskoj klinici kod fizijatra dr. Božidara Egića. Rukavina kaže da ga je on dugo promatrao i na kraju mu dao dijagnozu koja je Anti stvorila cijelu svijest o njegovu tijelu i povijesti bolesti.
“U djetinjstvu sam se jako kasno razvio. Dugo sam bio najmanji, a onda sam odjednom narastao. Sjećam se da sam tada bio totalno nekoordiniran. Na treningu bismo preskakali prepone i čunjeve i ja sam mislio da sve radim dobro, a onda bih se okrenuo i vidio da je sve porušeno. U tom naglom izrastu mišići to nisu mogli pratiti. I tu je nastao uzrok ozljede koja će mi se tek kasnije razviti. Doktor Egić me spasio. Propisao mi je neke vježbice koje stalno radim i konačno sam sanirao tu ozljedu”, priča Ante.
Ta druga sezona u Grčkoj za Rukavinu nije bila uspješna kao prva. Zbog ozljede je izgubio nekoliko mjeseci. Skupio je tek 19 nastupa i zabio samo dva gola. Bio je to kraj grčke priče. U Dinamo je stigao 2010. godine. Mamić ga je uspio dovesti iz drugog pokušaja.
Prazan prostor
Na trenutke je u Dinamu Ante djelovao kao ekstra klasa, kao da napokon igra na nivou za koji je predodređen. Kako li je samo zabio Villarrealu na ono dodavanje Samira! Bio je to najveći gol Ante Rukavine u karijeri. Savršenstvo u punom šprintu. To je bila demonstracija moćnog brzanca odlične tehnike. Jedini je problem bio što su takvi bljeskovi bili rijetki. Dinamo ni te sezone nije uspio prezimiti u Europi, a Ante je ispao iz sastava. Uslijedila je posudba u rezervni sastav, u Lokomotivu, gdje je sezonu zaključio u predzadnjem kolu crvenim kartonom.
Pred Antom Rukavinom je trebalo biti još dosta sezona, a on je u svojim najboljim godinama dospio u Dinamovu B momčad. Epilog je to balade o nesvakidašnjem igraču koji je travnjakom jurio graciozno kao Thierry Henry ili kao gazela s Animal planeta. On je, kako Ćiro kaže, čudo, ali koje se nije realiziralo.
foto: Boris Kovačev/CROPIX
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....