'VJERONAUK U ŠKOLAMA IZVOR JE ŠOVINIZMA U HRVATSKOJ' Redatelj Oliver Frljić

Jedan od najtalentiranijih mlađih redatelja u Hrvatskoj, umjetnik koji je često nepravedno označivan samo kao “kontroverzni”, vratio se prošli tjedan iz Krakova u Zagreb, nakon što je tamo zabranjena njegova predstava “Nebožanska komedija”. Riječ je o prvoj zabrani koju je imao u karijeri. Ono što je tamo doživio, histerično pozicioniranje konzervativnih elemenata u društvu, zatekao je i nakon povratka kući. Za društveno angažiranog redatelja, međutim, nema stanke u njegovim nastojanjima. U ZeKaeM-u priprema “Hamleta”, čija je premijera 8. ožujka.

Što je bilo u Poljskoj

Vaša predstava “Nebožanska komedija” u Krakovu je zabranjena jer ste u njoj htjeli problematizirati ulogu Poljaka u holokaustu te utjecaj Crkve na poljsko društvo. Je li vas zabrana iznenadila, jeste li odlazeći u Krakov mislili da se tako nešto može dogoditi?

- Zabrana me iznenadila jer ju je donio Jan Klata, ravnatelj Starog teatra koji je na tu dužnost stupio prije nepunih godinu dana, od kojega su svi očekivali da napravi nasušne promjene u tom kazalištu, koje, doduše, ima bogatu i važnu tradiciju (u njemu su radili neki od najznačajnijih poljskih i svjetskih autora: Krzysztof Warlikowski, Krystian Lupa, Andrzej Wajda, Jerzy Jarocki), ali je nekritički odnos prema toj tradiciji postao teret pod kojim se gotovo ugušilo. Iznenadilo me i zbog toga što je upravo predstavu “Ka Damasku”, koju je on režirao, nekoliko dana prije donošenja zabrane grubo prekinula skupina desničara. Očekivao sam da će sve to biti razlozi da se rezolutno stane u obranu umjetničkih i građanskih sloboda ljudi koji su radili na produkciji ‘Nebožanske komedije’, ali dogodilo se upravo suprotno. Direkcija kazališta je kapitulirala pred prijetnjama koje su se pojavile nakon objavljivanja članka u jednom desničarskom dnevnom listu.

U Hrvatskoj se pokušalo zabraniti vaše “Bakhe” na Splitskom ljetu, u Srbiji je zbog vaše predstave o Đinđiću smijenjen direktor kazališta i na neki način kao da više niste dobrodošli u Beogradu. Je li vam dosta svega toga, jeste li se umorili od teatra i sredina koje nisu spremne za suočavanje sa samima sobom?

- Naprotiv. Nespremnost određene društvene sredine za suočavanje sa samom sobom je pogonsko gorivo kazališta koje radim. Takvo kazalište ne želi potvrđivati postojeće društvene konsenzuse ili oficijelne povijesne narative. Ono ide u konfrontaciju sa zajednicom u kojoj se događa ili političkom moći koja reprezentira tu i takvu zajednicu.

Iz Krakova ste se u Zagreb vratili u trenutku kad Hrvatsku trese konzervativna revolucija, udari na manjine, druge i drukčije, ali i napadi suzavcem na kulturne institucije. Što mislite o svemu tome?

- Rezultati nedjeljnog referenduma pokazali su da živimo u državi koja je ozakonila jedan oblik fašizma. Kao što je nacistička Njemačka imala potrebu Nürnberškim zakonima sankcionirati rasnu nejednakost i stvoriti mogućnost za legalan progon Židova i drugih nearijevaca, tako se referendumom o braku sankcionirala nejednakost s obzirom na seksualnu orijentaciju. Kao što vidimo iz reakcija Željke Markić na Zakon o životnom partnerstvu, taj referendum je bio isključivo mišljen kao preventivno uzimanje prava onima koji ih u hrvatskom društvu ionako nisu imali.

Je li inicijativa don Ivana Grubišića za povratak vjeronauka u crkve početak buđenja šutljivog liberalnog građanstva?

- Protjerivanje vjeronauka iz škola bila bi dobrodošla promjena u hrvatskom obrazovnom sustavu. Nastava vjeronauka je rasadnik netolerancije. To se moglo vidjeti nedavno kada je djeci u sklopu toga predmeta ispiran mozak referendumskom tezom o braku kao isključivoj zajednici muškarca i žene. S druge strane, vjeronauk kao predmet u suprotnosti je s racionalističkim idealom egzaktne znanosti kojem barem nominalno teži suvremeno školstvo. U kontekstu najnovijih događanja u Hrvatskoj, ne bih zanemario ni udio ideološkog rada koji je vjeronauk napravio u posljednjih dvadesetak godina. Reakcionarno-konzervativno-šovinistički sustav vrijednosti koji se njime reproducira odgojio je generacije koje sada imaju pravo glasa. Formirani u okviru te ideološke matrice, logično je da se kroz njihov glas sada artikulira mržnja, netolerancija i diskriminacija.

Znači li suzavac na pisce da su i druge kulturne institucije, prvenstveno kazališta koja otvoreno kritiziraju društvo, na neki način ugrožene nasiljem?

- Sve militantnije ponašanje desno klerikalnih snaga u hrvatskom društvu ne isključuje mogućnost da se i u kulturnom prostoru prijeđe ozbiljnije s riječi na djela. Ako se u Vukovaru mogao dogoditi mini puč u kojem je premijeru i predsjedniku bilo onemogućeno slobodno kretanje, i to bez ikakvih sankcija za one koji su to napravili, zašto ne bismo mogli očekivati da se slične ili gore stvari počnu događati i u kulturi.

U ZeKaeM-u u siječnju počinjete raditi predstavu koja u sebi također sadrži “referendumsko” pitanje. Bavite li se hamletovskim pitanjem ili time u kojoj Danskoj živimo?

- Naša je Danska svoje fašističko lice prekrila demokratskom maskom. Svakome kome mozak nije izjela homofobija ili mržnja prema Srbima to je jasno. Kako biti, kako misliti, a onda iz tog mišljenja i konzekventno djelovati u društvu duž čijeg tijela počinju izrastati nacionalistički atavizmi garnirani katoličkom zatucanošću i licemjerjem, na to nemam univerzalan odgovor. Taj odgovor svatko mora naći za sebe. Rad na ‘Hamletu’ vidim kao mogućnost introspekcije u kojoj ću sam sebi postaviti pitanje kako kazališno biti u vremenu i prostoru u kojem živim.

(...)

Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista