LONDON CALLING

ZA JUTARNJI PIŠE ELLA DVORNIK ‘Slava’ mi je ubila djetinjstvo. Svi su, kao, znali tko sam, a nisu znali ništa. Medijska eksponiranost nikad nije bila moj izbor

Nije mi u interesu biti poznata, nego uspješna. Eksponiranost u medijima mi je došla s rođenjem, ona nikad nije bila moj izbor
 Privatni album

Mnogo se ljudi pjeni jer je netko rođen poznat, ali malo ih se ikad stavi u kožu poznatih. Kad sam se rađala, samo sam se rodila, nisam prije toga bila na Božjem sudu niti sam u prijašnjem životu učinila nešto da mi se ponudi odabir.

Rodila sam se kao kći Dina Dvornika i ta etiketa me prati kroz život. Otkad sam se rodila, vodili su me na TV emisije, gostovanja, koncerte, slikanja, intervjue za novine i sve ostale stvari koje dolaze s “titulom”. Mnogima se to čini kao nekakav viši čin, ali nije.

Biti poznat nije ništa osim hrpa smeća.

Sve snove i želje koje sam u životu imala nisam mogla ostvariti jer se to - začudo - nije od mene očekivalo. Moj tata bio je pjevač, stric također, a djed glumac. Normalno je bilo da i ja nastavim njihovim stopama, međutim, onog trenutka kada sam odlučila biti individualna, svijet me napao.

Ja nisam moj tata, niti moj djed. Na ovaj svijet sam donesena kao i većina vas – s izborom. Međutim, meni je izbor bio skučen zbog obitelji iz koje sam došla. Jako sam ponosna na svoga tatu i svoju familiju, međutim imam svoj mozak i svoje želje.

Nije mi u interesu biti poznata, u interesu mi je biti uspješna. Medijska eksponiranost mi je došla s rođenjem.

Kada sam imala 17 godina, kao i većina vas, izlazila sam van i pila i plesala. Jedina razlika između mene i vas je što bi, kad bih se ja napila, netko od vas iskoristio priliku da me fotografira i proda u najjadnije novine za 200 kuna. Moje djetinjstvo bilo je, za razliku od većine, ograničeno. Svi su me poznavali prije nego što su me upoznali, imali mišljenje, kritizirali, spuštali, ugrožavali i jedva čekali da pokleknem da bi se oni osjećali bolje. Većina je mislila da živim kao bubreg u loju, međutim pola istine je uvijek bilo prikriveno jer nitko nije znao istinu koju sam znala ja.

Bez trunke laži i pretvaranja, uvijek sam radila sama za sebe. Mama i tata su mi rekli da mogu raditi što želim kad počnem zarađivati svoj novac. Možete li zamisliti što se dogodilo? Sa 15 godina volontirala sam u Močvari i mnogi koji su isto to radili mogu posvjedočiti. Radila sam na garderobi, vješala jakne “običnih smrtnika” kako su se nazivali ispred mene i zarađivala sam 50 lipa po jakni. Bila sam ambiciozna i motivirana jer sam htjela svoje pare, a ne tatine. Radila sam nakon škole, od četvrtka do subote od 18 do 3 ujutro, a u slučaju da moj tadašnji dečko Mrva nije mogao sa mnom doma (što je bilo rijetko) tata bi došao po mene, da napomenem - ponosan.

Uživala sam veliku podršku svojih roditelja jer su znali koliko mi je bilo bitno dokazati se samoj sebi. Mnogo puta sam na tatinom licu vidjela tugu jer je znao koliko me ograničava život etikete “Dvornik” i uvijek se pokušavao odužiti zbog toga iako je već sam jadan bio izmučen od svih i zadnje što sam htjela jest da se ikad osjeća loše zbog mene. Jako sam ga voljela i poštivala, čak i kad je pišao po svima na Porinu i trčao u gaćama ispred publike.

Trebao je odušak, jer mu je život bio naporan.

Sa 16 godina sam pomagala prijateljima životinja, prosvjedovala, volontirala za djecu s invaliditetom i zanimao me okoliš. Htjela sam čistiti ceste, saditi cvijeće i biti umjetnik, međutim, svi su mi govorili: “Ne možeš, jer si kći Dina Dvornika, što će ljudi reći?”. Htjela sam zaraditi novac radeći u videoteci, međutim uvijek je bilo: “Ti si kćer Dina Dvornika, što će ljudi reći?”. Morala sam paziti s kojim dečkima ću biti jer sam većini bila zanimljiva zbog mog tate ili su htjeli širiti laži i tračeve o meni. Smetalo mi je to što sam znala da bi mi bilo puno lakše uspjeti u stvarima koje sam voljela da sam bilo tko drugi, da nisam imala prezime. Mnogo ljudi misli da se vrata otvaranju prezimenom. Istina je, otvore se. Ali se i zatvore.

Uuvijek mi je bilo bitno da me ljudi volje i poštuju zbog mojih vrijednosti, a ne zbog mojih roditelja.

Jedan od razloga zbog kojeg sam otišla bio je i taj što gotovo ništa nisam mogla zaraditi u Hrvatskoj. Mogla sam se baviti nekretninama i pizdarijama, ali budimo realni, nemam talenta za to i nisam to htjela. Otkad znam za sebe, pišem. Pišem dnevnike od svoje osme godine, pjesme, priče i nikad dovršene knjige.

Sa 14 sam imala najčitaniji blog u Hrvatskoj, zato što sam kći Dina Dvornika. Kada sam bila partijanerica, zarađivala sam već sa 17 tako što sam organizirala partije u zagrebačkim klubovima, i mnogo vas je vjerojatno bilo u Bakagi srijedom kad se puštao Trash 90-ih, ja sam bila domaćica i to je bila jedna od najposjećenijih večeri u Zagrebu. Zarađivala sam po osobi koju bih dovela, morala sam se dokazati. Fotografirala sam za Papayu, bila novinarka na Novoj TV, dizajnirala odjeću i pjevala. Našla sam svaku rupu i ispunila ju. Nisam imala ponosa, htjela sam preživjeti.

Sa 17 sam se odselila, živjela u svom stanu i plaćala režije, mama i tata mi nisu ništa dali. Živjela sam s tadašnjim dečkom koji je konobario i vodili smo sasvim prosječan život.

Htjela sam bolje, više i jače.

Htjela sam vidjeti koliko moje znanje vrijedi u državama u kojima me nitko ne poznaje. I mogu reći da sam uspjela u svom naumu. Imam posao koji me ispunjava, dokazala sam si da sam kreativna, da imam mnogo inspiracije i volje za životom. Prvi put da sam se osjećala kao normalna osoba. Kako je divno biti anoniman i uživati u životu bez osuda i predrasuda. Ljudi me pitaju: “Kako se zoveš?”, umjesto da već znaju, pitaju me čime se bavim, otkud sam… To je glazba za moje uši. Mogu biti Ella, a ne kći Dvornika. Moje prezime ne znači apsolutno ništa ovdje. Mogu biti ja.

Poštujem sve poznate i nepoznate koji su imali kristalnu sliku onoga što žele biti bez obzira na to što su drugi očekivali od njih. Ne treba vam novac da uspijete, trebaju vam muda, volja, želja i snovi. Bez toga ste nitko i ništa, rodili se u siromaštvu, bogatstvu, s prezimenom ili čak bez imena. Na kraju dana ljudi će uvijek o vama misliti ono što njima paše. I rušit će vas ispod sebe jer su i sami jako nisko. Ali, ne dajte se! Vjerujte u sebe i ne osuđujte tuđe živote, svako ima svoj put i ni jedan nije lagan. Naučila sam da je novac nestvaran, i ako nemate sjećanja, ništa vam ne znači. Ja skupljam sjećanja, a ne stvari. Ne uspoređujte se s drugima niti druge sa sobom, jer niste isti. Na kraju dana, nikad nećete moći biti bolji od nekoga drugog, jer možete samo biti bolji sami od sebe.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 19:23