Žuta, pomalo oronula fasada, dvije-tri stepenice i zid ukrašen kašetama s voćem i povrćem, tako izgleda prvi susret mušterija s mini marketom Kuniščak u istoimenoj ulici u Zagrebu.
Otvoren 2. rujna 1994. godine, i danas stoji kao jedan od posljednjih malih nezavisnih dućana u gradu.
Dućan je malen, ali u njemu se nekako uspjelo stisnuti sve što vam treba, od krumpira do cigareta. Na ulazu se provlačim pokraj gospođe koja upravo završava s kupovinom i držim vrata dok izlazi, a iza nje izlazi i gazda pa joj spušta kolica za kupovinu. Vlasnik, doznat ću poslije, zove se Mate Mamić i prvo je zbunjen mojim interesom za baš njegov mali dućan, ali na kraju ipak pristaje na razgovor.
Već sljedeće jutro sa šalicom kave u rukama sjedim na gajbi piva prekrivenoj kartonom, koja sad služi kao moj stolac u stražnjem prostoru dućana. Pokraj mene je veliki hladnjak s pićima koji naš razgovor prati tihim zujanjem i, konačno, nasuprot stoji vlasnik.
Mate Mamić do otvaranja dućana po struci je bio građevinar i to je radio punih četrnaest godina. Ipak, ultimatum "ili tunel ili ja", koji mu je postavila žena, okrenuo je novu stranicu u njegovu životu. Dućan su otvorili zajedno. Na početku, kažu, nisu niti razmišljali kako će se zvati tvrtka, a u konačnici su je nazvali Zidine Mamić, po njegovu rodnom kraju. Prostor dućana bio je od početka vlasništvo supruge, a na tom istom mjestu trideset godina poslije dućan i dalje postoji i uspješno radi.
Tri pravila
- Uvijek pratimo isti model, već trideset godina, od otvaranja. Upornost, upornost, upornost. Moraš biti uporan. Uz to, važna je i profesionalnost. Radiš svoj posao cijeli život, trudiš se sve napraviti kako treba. Profesionalan, uljudan i fin. Što god radio, važno je biti odgovoran i uporan - kaže Mamić.
Grad se promijenio otkako je Kuniščak počeo s radom. Veliki trgovački lanci preuzeli su biznis. Samo u Ilici, u dužini kojom se usporedno proteže ulica Kuniščak, nalaze se čak tri takva lanca dućana.
- Kada smo mi otvorili, nismo bili prvi, bilo je tu nekoliko malih dućana, sličnih našem. Tijekom godina neki su se otvorili, ali još više njih se zatvorilo i tako se to uvijek izmjenjivalo. Mislim da je svatko radio svoj posao kako je znao, nije bilo natjecanja jer smo svi samo pokušavali zaraditi za svoj kruh. Trudili smo se biti dobri, ali ne radi konkurencije, nego radi sebe. Nikad nisam gledao s ljubomorom - kaže Mamić, dodajući da su tek 2005. ili 2006. stigli veći lanci kao što su Kaufland i Billa.
Konzum se otvorio prvi, nakon rata, a poslije su došli ostali.
- Iskreno, nisam osjećao pritisak zbog njihove ekspanzije, nisam obraćao pažnju, ja sam imao svoj posao, a oni svoj. Mi nemamo njihove cijene, ali to nam nije bilo ni u planu, mi smo dućančić u kvartu. Radim korektno, ne mogu ponuditi neke stvari koje nude veliki centri, akcijsku cijenu, izbor robe, ali mogu ponuditi ono što oni nemaju: osmijeh, lijepu riječ, vic, šalu, kavicu. Evo, od putnika koji dovoze robu nijedan nije otišao a da mu nisam spremio jednu bananu, mandarinu, jabuku - ističe ponosno Mamić.
- Ono što ćemo mi uvijek imati je voće i povrće. Svako jutro odlazim na Veletržnicu i tamo sam prebirem i prevrćem po paletama ne bih li našao vrhunsko voće i povrće. Pazim na kvalitetu, a to jednostavno nije tako u velikim lancima. Oni naručuju goleme količine i ne pregledavaju svaku voćku da vide je li dobra i spremna za prodaju, njima to nije prioritet - kaže Mamić.
Napominje da nikad nije imao problem s konkurencijom, ali je prije petnaestak godina dobio ponudu za otkup lokala.
- Ponuda je došla od Trgostila, trgovačkog lanca iz Zagorja, ali nisam se dvoumio. Nisam htio niti razmišljati. Imao sam dvije djelatnice, evo kolegica je kod mene već 29 godina, a druga, koja je otišla u mirovinu, bila je oko 28 godina. Da sam dao nekom u podnajam, njihovo bi radno mjesto i sigurnost bili ugroženi. Nisam htio, ekipa smo trideset godina. Nisam niti razmišljao - ponavlja.
‘On vadi novac, ja cigarete‘
Devedeset posto njegovih mušterija su stalne. Objekti poput njegovih, što se pokazalo i u slučaju kioska u Martićevoj, neizostavni su dio lokalne zajednice, kupci znaju kada i što mogu kupiti te s vremenom ovaj dućan postaje dio njihove rutine.
- Već znam tko koje cigarete kupuje... Ne govori uopće, samo dođe i izvadi novac, a ja već vadim cigarete koje trebaju - ističe.
Odnos koji dućan ima sa svojim kupcima potvrđuje i Mamićeva šala kako zna "više ispovjednih tajni nego fratri".
Ipak, kao malim trgovcima, pomoći im nikad dosta.
Dio Saveza udruga malih trgovaca (SUMT) već su desetak godina i uživaju u "super benefitima, dodatnim rabatima, bilo mjesečnim, tromjesečnim ili polugodišnjim". Za Savez je, kaže, saznao preko drugih trgovaca, a riječ je nastavio širiti tako da je i sam privukao nove članove. Radi se o "lancu usmene predaje i što nas je više, veći je promet, bolji su uvjeti". Savez se sastoji od pet udruga - Zagrebačke, Međimurske, Slavonsko-baranjske, Riječko-istarske i Splitske - u kojima je oko 350 članova s više od 500 trgovina. Predsjednik Saveza, Ivan Ćibarić, navodi kako nude "podršku malim trgovcima u obliku pregovora s proizvođačima i dobavljačima, dodatnih benefita i akcija".
- Opstanak malih pokraj velikih formata trgovina označava uspjeh ove organizacije, a cilj nam je okupiti ostatak neovisnih trgovaca. Samostalni trgovac ne može kod hrvatskih proizvođača i dobavljača dobiti toliko samostalno, odnosno može dobiti malo ili ništa. Veći broj znači snažniji otpor i bolje uvjete - kaže Ćibarić.
- Da nije tako dobro, ne bih ostala tako dugo - počinje Zdravka Ružić, jedina zaposlenica uz Mamića kojoj je ovo 29. godina u dućanu. Rade svim danima, osim nedjeljom, od osam ujutro do šest navečer u dvije smjene. Kaže kako je na početku mislila da se neće dugo zadržati, ali je na kraju toliko zavoljela taj dućan da je ostala.
- Najbitnije je da na posao dolazite bez grča u želucu. To vam je najbitnije, bez obzira na novac, primanja... Sve će to otići - komentira, a to potvrđuje i vedra atmosfera u dućanu. Od drugih dućana, kaže, razlikuje ih njihova radna etika.
- Čak i kada je gužva, ljudi su strpljivi i čekaju jer se vidi da se radi. Nema bi - ne bi. Ti veliki dućani imaju sve, ali kad uđete, kupit ćete ovo na akciji, ono na akciji, potroši čovjek novac, a ovdje dođete ciljano po ono što vam treba - kaže Zdravka i uz to brani kako ni "cijene nisu pretjerane".
Dok ih zdravlje služi...
Smatra se da je u malim dućanima sve skuplje, ali čini se da nije uvijek tako. Ističe kako je prije nekoliko dana u velikom dućanu vidjela čokoladu Milka po cijeni od 4,15 eura, a ista takva kod njih stoji 3,50 eura. Sličnu je razliku zamijetila i prije godinu dana kada je vidjela vino koje je kod njih koštalo 15 eura, a u velikom dućanu 24.
Iako oboje uskoro očekuje mirovina, ona govori kako i dalje osjeća da može raditi i doprinositi. "Dokle možemo, dokle nas zdravlje služi, radit ćemo."
O tome koliko će dućan opstati i koji je plan za budućnost, vlasnik još nema odgovor, ali ni ne žuri se, kaže da će opstati koliko može.
- Nemam ideju kada ću zatvoriti, ali ne brinem se. Dok možemo, radimo, a kada ne budemo mogli, nećemo raditi. Oboje volimo ovaj posao i ne vidimo se još u mirovini. Doći će to, ali ne još. A poslije, hoće li netko od mojih preuzeti ili neće, ne znam, sumnjam, ali o tome još nema smisla razmišljati. Vidjet ćemo kada za to dođe vrijeme.
Dok izlazim iz dućana, dva su kupca unutra i jedan još ulazi. Iako je dućan manjih dimenzija i manje ponude od većih lanaca, potražnja i dalje postoji, ako ne za specifičnim proizvodom, onda za izvrsnom uslugom. Još je šačica ovakvih mjesta u Zagrebu, a ako postoje u vašem kvartu, znate na što mislim kada kažem da su često upravo ta mjesta srce zajednice.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....