Svadbalo se na Bukovcu i po sedam dana, kada bi se dvoje sreli, zaljubili i dobili blagoslov obitelji. Da do svega toga dođe ‘snubile’ su, odnosno posredovale ‘poprdule’, odnosno ‘nagovaraljke’: tetke, rođakinje, kume, strine... Nekad njihov posao nije bio lagan. Simpatije su znale biti jednostrane, a znali su i roditelji birati snahu ili zeta. Nagovaraljke bi onda potegnule adute iz rukava, pa dečka opisivati kao ‘zgodnog, marljivog i pametnog’, a djevojku kao ‘ofiričnu’, ili kako bi danas rekli: ‘hitru u poslu’.
To bi vjerojatno sve bilo zaboravljeno da tradiciju Bukovca ne održava istoimeno kulturno-umjetničko društvo (KUD) kroz očuvanje narodne glazbe, plesa i običaja. U Domu Hrvatske vojske, u subotu 5. travnja održali su veliki koncert za sto godina postojanja. Koncert je bio svojevrsno putovanje kroz razne dijelove Hrvatske čije su običaje kroz ples i pjesmu oživjeli na bini.
Za svoju obljetnicu KUD "Bukovac" kojima je za cilj kroz školu plesa i pjevanja omogućiti svim uzrastima da se upoznaju s kulturnom baštinom svog kraja, odlučilo je povijest Bukovca i samoga društva pretočiti u monografiju. Potpisuju je Lordan Cecić-Karuzić, Nataša Blagaić, Branimir Fagač, Maja Mezak Herceg i Ivana Tepeš. S Majom i Lordanom imali smo priliku porazgovarati o običajima Bukovca, KUD-u i zaviriti među korice knjige.
PROČITAJTE VIŠE ‘Supruga sam upoznala na parkingu Lidla, a dan danas zaplačem kad se sjetim prve scene po dolasku u Hrvatsku‘
- Djelujemo kroz tri dječje skupine, skupina odraslih, dvije tamburaške skupine, vokalna te skupina za izradu tradicionalnih nakita. KUD "Bukovac" nije samo kulturna institucija, već i srce zajednice, koje svojim radom doprinosi očuvanju tradicije, jačanju kulturnog identiteta i izgradnji socijalnih veza među ljudima, priča nam Maja.
Ruše rekorde
-U klubu imamo 75 djece, mislim da u povijesti KUD-a nije ih bilo toliko. Imamo čak 17 tamburaša koji trenutačno u osnovnoj školi uče svirati. To je energija, druženje i zajedništvo. Međutim, to je i prenošenje kulturne baštine na mlađe generacije, nadopunjavaju se Maja i Lordan, oboje vođeni istom mišlju.
Dok KUD Bukovac njeguje mikro lokalne narodne običaje, znatiželja je usmjerna prema svim hrvatskim narodnim običajima. Tako je Lordan na scenu prvi put postavio zaboravljene Šoltanske plesove.
- Istraživao sam tamo krajem 90-ih Šoltansko pleso i običaje. Onda sam ih htio postaviti na Šolti, međutim nije bilo razumijevanja. Preselio sam u Zagreb, počeo plesati na Bukovcu i onda mi je na pamet pala ista ideja. Naišao na odobravanje voditelja, on je bio oduševljen prijedlogom. Skupili smo Bukovac, dovedi ih na Šoltu i napravili koncert. Otplesali smo Šoltanske plesove i odmah se probudio interes. Uskoro se osnovao KUD Šolta. Danas rade sjajan posao i zadovoljstvo mi je što smo dijelili binu u Domu hrvatske vojske, objašnjava Lordan, inače sa Šolte.
Monografija koja je nastala u suradnji pet entuzijasta, bila je ozbiljan istraživački posao. Opisana su putovanja i nastupi društva kojih je bilo mnoštvo. Putovali su u Kanadu, a najviše po Europi: Češka, Slovačka, Italija, Austrija, Srbija, Mađarska, Crna Gora, Makedonija... Prvi dio je pak istraživački, kako o povijesti Bukovcu tako i o KUD-u. Predstavljena je i povijest ovog stoljetnog društva, o kojem su dokumenti bili razbacani na sve strane, podaci naizgled kontradiktorni, a čak i ime osnivača bilo je nepoznato. Istraživanje je trajalo dvije godine.
Kopali po arhivu
-Pretražili smo prvo naše arhive, onda arhiv grada Zagreba, arhiv Sveučilišne knjižnice, crkvene arhive i one Instituta za folklor. Zatim, krenuli smo razgovarati s bivšim članovima, skupljati informacije i fotografije. Htjeli prvo taj povijesni dio koji nije evidentiran toliko i o kojem nismo znali mnogo probati zabilježiti, priča nam Lordan, inače informatičar.
Za Stjepana Novosela, čije zapise narodnih pjesama su pjevali, nisu znali da im je bio osnivač dok se nisu upustili u istraživanje. Primjer koji ilustrira kompleksnost dolaska do točnih informacija jeste nepodudarnost podataka o njegovu rođenju i datumu smrti. U arhivu je pisalo jedno, institutu drugo, knjižnici treće. Točne su napokon pronašli u Remetskoj crkvi. Stjepan Novosel u svojoj predstavi ‘Prigorske svatbe’ prikazuje seljačke običaje i tako ih brani od zaborava. I danas KUD Bukovac radi isto.
PROČITAJTE VIŠE Gradić od 20.000 ljudi postaje hit: ‘Od Zagreba je udaljen 70 km, sve je duplo jeftinije, a 273 kvadrata kuće plaćamo koliko i garsonijeru u Botincu!‘
U monografiji detaljno su predstavljeni Bukovački običaji, nošnje, načini druženja i mentalitet tog vremena.
- Bukovačka nošnja je specifična, i ako se cijelo Zagrebačko prigorje svrstava pod šestinsku... Šestinski kišobran, škrlak i slično. A u svakom mjestu postoje određene razlike, boje, nijanse, način šivanja. Zato je u monografiji sve detaljno opisano, kako bi se tim sitnim razlikama dalo značaja, objašnjava nam Lordan.
Kada su prije više od stoljeća stanovnici podsljemenski sela odlazili u Zagreb na plac, Zagrepčani su sve zvali Šestinčanima i njihove nošnje šestinskim. ‘Svima je znano da je župna crkva Majke Božje Remetske u Remetama jedna od najstarijih, ako ne i najstarija u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Prema nekim starim zapisima, za vrijeme župnikovanja prečasnog Leopolda Rusana, Gračani i sva okolna naselja potpala su pod Remetsku župu, pa je logično da se ovakova tzv. ‘Šestinska nošnja’ prvo pojavila ovdje na Bukovcu’, zapisao je jedan od autora monografije, Branimir Fagač riječi bake Veronike s nevjerojatnog izvora podataka - bakinog megafona.
Četiri svata kreću po kumu...
- Za lajbek, odnosno prsluk, nekada je seljak morao dati šest mjesečnih plaća. Tada je to bilo statusni simbol - što je nošnja bogatija, značilo je da ste imućniji. Jedan dio nošnji je zakopan s pokojnicima, jedno vrijeme je to bio običaj. No i danas nam u društvo dolaze stariji Bukovčani i prodaju nam svoje nošnje, priča nam Maja koja je u društvu od osnovne škole, već 27 godina.
Monografija otkriva još zanimljivih detalja iz života Bukovčana prije više od stoljeća, kada je to još bilo zagrebačko selo. Primjerice, najljepše nošnje oblačile su se, zna se, na svadbu. I svadbarske običaje saznajemo iz svjedočanstva Fagačevih zapisa. Neto prije svadbe zaklala se krava, svinja, živina, nadijevale krvavice i pekle se orahnjače, makovnjače, sir gibanice. U petak, vezivale bi se kitice - ukrasne grančice ružmarina.
U jesensku ili zimsku nedjelju četiri svata išli bi po kuma i kumu, pa bi se svi skupa uputili k mladencu. Nakon okrepe, krenuli bi put mladenke. Uz klike odobravanja pojavila bi se na vratima, a tome bi prethodila ‘šaljiva špelancija’ drugih ‘zakrabuljenih cura’ i viceva na račun kuma i kume. Nakon vjenčanja - pravac gostiona, najčešće ‘Skenderica’ u blizini Remetske crkve. Slavlje se nastavljalo u kući mlade, da bi u ponedjeljak utihnulo, na tren. Prema starim Bukovačkim običajima koji su se s vremenom izgubili, svadbi nisu prisustvovali roditelji mladoženje sve do tog ponedjeljka. Pridružili bi se onda i oni, a slavlje bi se nastavilo nekad i po sedam dana.
PROČITAJTE VIŠE Tradicija blagdana: Kako su se nekada Zagrepčani pripremali za blagdane i obilježavali Božić
- Folklor je ustvari sjajan način da se upozna svoja kultura i običaji, što je pravo bogatstvo. Nove generacije tako stvaraju i razvijaju nevidljivu vezu sa precima i jačaju svoj identitet. Uz to razvijaju se glasovno, razvijaju motoriku i razbijaju strah od javnog nastupa. Tamburica, taj zvuk, ples i taj folklor i povrh svega - to zajedništvo... Da, prekrasno. To jednostavno moraš doživjeti, zaključuje Maja.
Komentari
0