ZAGREBAČKA JABUKA

PEDESETI ROĐENDAN KULTNOG KLUBA KOJI NE TRULI Na koncerte su dovodili velike glazbenike koji su nastupali pod lažnim imenom

 

Umjesto da sjedimo u Jabuci i razgovaramo o proslavi 50. rođendana kluba, dogovoreni intervju danima je odgađan, da bi u utorak Marin Viduka Stiv, voditelj Jabuke, objasnio i zašto. “Bager nam je srušio binu, ja sam na krovu tende, krenuli su je rezati, policija je bila već dva puta”, rekao je u jednom dahu. Posjetitelji kluba osoblju nose hranu i kolače, dežuraju s njima. U proteklih nekoliko dana rasprava u Jabuci dospjela je i u Sabor gdje je Gordan Maras poručio da Jabuku nitko ne smije dirati. Žestok je to nastavak spora za koji je javnost saznala prije godinu dana i dva mjeseca.

“Dana 15. 12. 2016., u ranim jutarnjim satima, djelatnici Bilić Erića provalili su na terasu Jabuke i zatvorili je, čime su je fizički odvojili od kluba. Terasa graniči sa školskom sportskom dvoranom za čije rušenje je Grad Zagreb, kao investitor, sam sebi izdao građevinsku dozvolu. Nije nam jasno kako, s obzirom na to da je cijelu građevinsku česticu na kojoj se nalazi i školska dvorana, Ministarstvo kulture zaštitilo kao kulturno dobro. Bitno je naglasiti da prostor u kojem se nalazi klub Jabuka nije u vlasništvu Grada Zagreba, oko čega se već godinu dana vodi sudski spor”, objavili su u prosincu 2016. iz kluba.

Gradonačelnik Milan Bandić i tada i sada spominje kako je on zaslužan za rad Jabuke, kako nije zadovoljan vodstvom kluba te da će Jabuku, koju je on izmislio, voditi i dalje - netko. Referirajući se na period s kraja devedesetih kada je klub bio zatvoren, iz Jabuke su odgovorili i prije godinu dana, rekavši da nije gradonačelnik 2001. otvorio klub, nego sudska presuda donesena u njihovu korist.

Kakav je to alternativni klub, koji podiže takvu buru u javnosti? Rođendan mu je danas, 17. veljače, prije 50 godina otvoren je prvi put, ime Jabuka dobio je po ulici Jabukovac u kojoj je smješten. Plakat otvorenja dizajnirao je poznati likovni umjetnik Boris Bućan, a kako kaže jedan od pokretača Jabuke književnik i novinar Pero Kvesić, od prvog vikenda iznenadila ih je gužva. “Bili smo mladi i provodili noći po parku što je bilo zgodno po ljeti i nezgodno po zimi. Došli smo na ideju da otvorimo Jabuku, što je bilo moguće samo kroz omladinski klub. Tako smo isključivo za potrebe Jabuke osnovali Savez omladine Tuškanca”, prepričava Kvesić. Svi mahom maturanti, dobili su prostor bivše Titove kuglane, s pripadajućim dvorištem. Džunglu u dvorištu krčili su mačetama, kaže, pokazujući fotografiju koju je tad snimio. Žičana ograda iza njih je ograda Osnovne škole Jabukovac.

Pero Kvesić jedan je od osnivača Jabuke

Pavelić i Tito

“Terasa je oduvijek pripadala klubu, danas čujem na radiju da Bandić kaže kako je terasa tu privremeno. Kako je ta zgrada uopće nastala - za vrijeme NDH prostor je bilo unutar kompleksa koji je koristio Pavelić i njegovi ministri. Pavelićeva rezidencija Vila Köhn, smještena na ulazu u Jabukovac, nakon rata postala je Titova”, prepričava Kvesić. Kako je Tito volio igre, sagradili su mu i kuglanu - tu su zgradu omladinci Tuškanca preuzeli za svoj klub. Kuglana tada nije bila niti uvedena u knjige, iako je bila spojena na komunalije, prvih nekoliko godina uopće nisu plaćali režije. “Suština je stvari - to je u početku bilo nesređeno na današnji pravni način.

Sad pokušavati, iz današnje pozicije, retroaktivno primijeniti pravne kategorije za ono vrijeme, prvo mislim da je neprimjereno, a drugo ne može se dobiti prava slika. Danas bi trebalo imati određenu količinu razumijevanja problematike, a dio toga jest činjenica da je Jabuka institucija koja traje pedeset godina i da ima svoju terasu pedeset godina”, odlučan je Kvesić.

Članske iskaznice

Nakon što je Kvesiću i njegovoj ekipi odobreno korištenje Titove kuglane, oni su se bacili u uređivanje. Napravili su šank, promijenili brave i okrečili prostor. “Razglas je bio za današnje prilike čisti muzejski primjerak. Bila je to jedna limena kutija, pojačalo Iskra i takvi zvučnici, imali smo otprilike 20 LP ploča, to je bio početak”, kazao je Kvesić. Na šanku se točilo pivo i Coca Cola. Od početka su uvedene članske iskaznice, reda radi, jer su zbog forme morali biti klub, no unutra bi puštali sve. “Eventualno bi se pitanje članske iskaznice potegnulo ako bi se pojavio netko za kog bi se na vratima procijenilo da je došao praviti nevolje i slično.”

Cijeli projekt nosilo je njih dvadesetak, imali su podjelu zadataka od nabave pića, tehnike do vođenja programa. Svakog dana u tjednu djelovala je neka od sekcija, a ponedjeljak je bio dan za odmor. “Klub je bio najprljaviji ponedjeljkom. Tako smo jednog dana sjedili - WC zapišan, sve isprolijevano, šank zamazan, kašete razbacane. Treba to očistiti. Kako je kod nas sve išlo dogovorno, počeli smo se svađati. ‘Ja sam čistio prošli put, ti nisi!’ Nikome se nije dalo. Tad je došla jedna drugarica, Jana Gruber, poznata aktivistkinja. ‘Čujte dečki, imam tri autobusa punih Dankinja, ne znam kuda s njima?’ Čim je to rekla, počistili smo taj klub da se sve sjajilo, bez ikakve svađe”, prisjeća se. Prvih godina veliki problem bila im je peć na lož-ulje, koja bi svako malo eksplodirala. Svi koji su stajali u krugu od četiri metra bili bi pokriveni masnom čađom.

“Dvije ili tri godine vodio sam filmsku tribinu utorkom, puštali smo filmove i onda razgovarali s glumcima, režiserima. Bila je i sportska sekcija, imali smo kućni bend, likovnu i glumačku sekciju. Subotom i nedjeljom je bio disko, tada se okupljalo najviše ljudi, dolazili su iz cijelog grada, tu smo zarađivali za ostale aktivnosti”, opisuje. Puštale su se ploče iz šezdesetih, ono što bi se danas nazvalo klasikom - Beatlesi, Rolling Stonesi, Doorsi i Jimi Hendrix. Jabuka je vrlo brzo postala popularna u cijelom gradu, bila je okupljalište onih koji rade nešto kreativno. Gotovo cijela generacija rock muzičara koji su poslije bili članovi renomiranih bendova, svirali su s kućnim bendom ili u nekakvoj kombinaciji. Teško se prisjetiti svih imena nakon 40 - 50 godina. A nastupe u Jabuci imali su i po nekoliko puta: Ratko Divjak, Pop Asanović, Ibrica Jusić, Arsen Dedić, Karlo Metikoš, Zdenka Kovačiček, Dado Topić, Grupa 220.

KUD Idijoti 1996.

“Sjećam se da su dolazile svjetske, posebno jazz, zvijezde, nakon koncerta u Lisinskom ili na stadionu, došli bi do Jabuke, Boško Petrović ih je dovodio i još par tih dečki koji su se bavili muzikom (Darko) Glavan i (Dražen) Vrdoljak su ih znali dovući”, opisao je Kvesić. Jedni od tako poznatih gostiju bili su i Rolling Stonesi, koji su u Jabuku sa svojim društvom došli 1979. nakon koncerta u Zagrebu, kasnije su završili na tulumu u kući preko puta. “Jabuka je s vremenom kao i staro vino dobivala neke vrijednosti, znam niz parova koji su se upoznali u Jabuci, oženili se i žive zajedno. Pa kad nakon 20 godina vidiš da nešto što si osnovao i dalje radi, drago ti je. A tek nakon 50 još i više”, kazao je Kvesić. Nakon tri do četiri godine povukao se iz vođenja programa, ali je nastavio dolaziti, kaže i danas dolazi iako je to tri puta godišnje.

Honorarni rad

S godinama su novi klinci iz osnovne škole nestrpljivo iščekivali da vide što se to u Jabuci zbiva. Krajem sedamdesetih prvi put u Jabuku ušao je Alen Kosanović, legendarni DJ koji je “držao subotu” u DJ kabini tijekom cijelih osamdesetih. Tamo je, kako kaže, svatko mogao osim druženja i plesanja honorarno i raditi, u to se vrijeme već mogao zaraditi džeparac. “Počeo sam sa skupljanjem flaša, kao i svi, onda si mogao raditi na garderobi, zatim na blagajni tu se dobivao neki sitan novac. Već prema interesima se kasnije dijelio angažman, ja sam bio sam DJ, program je išao subotom, zvao se Alkemija”, opisuje Kosanović koji je neko vrijeme bio i voditelj kluba. Način upravljanja preuzeli su od samih začetnika, ponedjeljkom su imali sastanke na kojima bi dogovarali što će se dogoditi preko tjedna.

Na koncerte su dovodili i poznate glazbenike, koji su odavno prerasli mali klub na Tuškancu. U tom bi slučaju nastupali pod lažnim imenom, tako su Azra, Bijelo dugme, Leb i sol ili EKV uspjeli stati u Jabuku. “Nekim poznatima bismo rekli tko u stvari nastupa pa bi oni proširili dalje”, objašnjava Kosanović. I oni su imali problema sa susjedima, tada je u ulici bila i austrijska ambasada, no kaže, koncerte bi organizirali ranije, bili bi gotovi do 22 ili 23 sata. Fonoteku su punili zahvaljujući svojim skautima. “To je bilo super organizirano, imali smo ljude koji su živjeli vani, oni bi nam nabavljali i nosili ploče. Neke su stvari bile hitovi prije kod nas nego na svjetskim top-listama. Imali smo super skaute u Americi, Njemačkoj, Londonu... Ostalo bi naručili preko pošte, ili se išlo u Trst. Ali sve što je bilo prvo, bilo je prvo u Jabuci. Kada je Omladinski počeo (Radio 101) nisu imali nikakvu fonoteku, zvali su nas da im pomognemo, mi smo vjerojatno imali najbolju fonoteku u gradu osim Saloona”, pojasnio je Kosanović vezu Stojedinice i Jabuke.

“U Jabuci se muzici uvijek pristupalo široko, demokratski. Eklektično. Puno toga bitnog sam prvi put čuo u Jabuci: Roxy Music, David Bowie, Sex Pistols, Clash, Joy Division, Talking Heads, Simple Minds”, kazao je Emil Tedeschi, predsjednik Uprave Atlantic Grupe.

Jabuka je prvi klub u koji je izašao. “To je klub koji je osnovan kao kulturni dom mladih kvarta u kojem sam odrastao i uz koji sam iznimno emotivno vezan. Izvan ove intimne zone, Jabuka kao klub predstavlja širi pojam od rock muzike. Ona je znatno širi pojam od nezavisne scene”, kazao je Tedeschi. U Jabuku je išao redovno od 1978. do 1987., kasnije nešto rjeđe. Dolazio je i za vrijeme Fiju Briju ere devedesetih, a sada već šest godina bar dva puta godišnje gostuje u Jabuci s programom Entertainment!

“U Jabuci sam prvi put bio za gramofonima i miksetom, koncem 1984. godine. Moj prijatelj Alen Kosanović, tadašnji veliki šef, pustio bi me za pult na samom početku seta, ali nikako nisam smio pustiti niti jedan hit. Čim bi se prvi ljudi pojavili u vidokrugu kabine, ja sam gubio status za miksetom i prelazio na poziciju kibica”, ispričao je Tedeschi. U osamdesetima u Jabuku je dolazilo dosta Nijemaca i Talijana, koji bi samo zbog izlaska u Jabuku došli na vikend u Zagreb, svjedoči tadašnji DJ. “Bili smo veliki klub male kvadrature”, kazao je Alen Kosanović.

Maltretirali Stublića

“Najveća fora bilo je ne pustiti nekog poznatog u klub, tako je Jura Stublić imao najviše problema, jednostavno smo ga uvijek maltretirali kao i ostale”, prisjeća se Kosanović.

I dalje je postojala institucija članske iskaznice za koju Kosanović tvrdi, mogao ju je dobiti bilo tko. No taj dojam nije imala srednjoškolka Rujana Jeger, književnica i arheologinja kada je u prvom srednje prvi put došla u Jabuku. “Imala sam stariju prijateljicu koja je hodala s DJ-em, ona me ufurala. Netko tko je imao iskaznicu, mogao je ufurati nekog, ako nije bila gužva na ulazu, a uvijek je bila. Moj prvi dojam je bio - ovo je suludo, ne možeš ni dići ruke, nego si natisnut kao sardina uz druge ljude”, ispričala je Rujana.

Glumili anarhiju

Nakon nekoliko dolazaka odvažila se zaplesati, a poseban je trenutak bio ulazak u DJ-kabinu, kada ju je prijateljica uvela da pozdravi njezinog dečka. “Tada je rekao da će nam ispuniti glazbene želje, više se ne sjećam što sam htjela, ali naravno nije imao. Slušala sam punk, a tamo se puštala Azra, Film ili strani hitovi poput Duran Durana, meni to nije bilo napeto, a te sam ljude doživljavala kao šminkere, što je danas užasno smiješno” prepričava književnica.

Kroz godinu-dvije njezini vršnjaci pokrenuli su slušaonicu Dark Dance, famozni plesnjak srijedom s post punk new wave i goth hitovima, a prema kojem je cijela supkultura na području bivše Jugoslavije dobila naziv - darkeri. “Bilo je to 1984., pokrenuli su je tri DJ-a”, kazala je. Cijela priča sa slušaonicom trajala je godinu i pol, koja se u neko doba sa srijede prebacila na četvrtak kada se preimenovala u Party of confusion. “Bilo nas je 15 ponekad, a nikad više od 30. Ako ne računaš osoblje, a nekad i s njima”, objašnjava kako je cijena garderobe iznosila trećinu Coca Cole, a to je bio otprilike njezin džeparac za cijelu noć.

Na slušaonicama bi im se uredno prištekali i punkeri, koji su, kasnije se saznalo, došli škicati zgodne darkerice. Oni nisu plesali na praznom podiju na 11-minutne hitova Bauhausa, nego su sjedili na klupčicama u prostoriji gdje je šank i glumili anarhiju. Iako je slušaonica prestala, prijateljstva i umjetničke suradnje ostale su do danas.

“Mnogo ljudi koji su izlazili u Jabuku postali su istaknuti medijski djelatnici, umjetnici, filmaši, dizajneri, strip crtači, rock zvijezde, očito je Jabuka imala neku vibru da privuče kreativnu rulju. Tamo se cijenilo znanje, a ne imanje, bilo da netko poznaje film, glazbu, književnost ili filozofiju, nitko ga nije ismijavao. U Jabuku, pošto je na brdu, moralo se baš htjeti doći”, kazala je Rujana. Koncertna djelatnost proširila se s domaćih bendova i na strane. Jabuka je bila i ostala inkubator i čuvar alternativne kulture u Zagrebu i Hrvatskoj. I simbolično i doslovno, kada su se na terasi kluba 2012. udomljene gondole sljemenske žičare.

Aleksandar Dragaš: Krist Novoselić se za šankom Jabuke osjećao kao kod kuće

Ako nismo znali sačuvati Kulušić i Lapidarij, a zamro je i Studentski centar – kultna mjesta nekadašnjeg glazbeno-društvenog života Zagreba i poprišta novog vala – bila bi šteta da se sruši i Jabuka, kao kulturno i povijesno dobro, iako posljednjih petnaestak godina nema raniji značaj. Klupska scena se promijenila, otvorili su se i dobro rade Močvara, Tvornica, Vintage, Hard Place, Attack, opstao je i KSET, dobili smo nedavno i Boogie kao “novi B.P.Club”, ali – neka se ne ljute glazbeni klubovi i barovi koje nisam spomenuo – Jabuka nije višak Zagrebu, čak i ako je New York izgubio CBGB. I tu dolazimo do poante jer malo se koji glazbeni klub u Europi može pohvaliti polustoljetnim opstankom, a i Jabuka je bila poput zagrebačke inačice CBGB-a koji je u New Yorku počeo kao “Country, BlueGrass & Blues” klub da bi sredinom 70-ih postao Mekom punka. O tome manje znam jer sam rođen 1967. godine, ali Jabuka je od otvorenja 1968. do konca 70-ih imala drugačiji glazbeni profil i značaj od onoga kakvog je imala od ranih 80-ih do ranog 21. stoljeća. Možda nije opravdano, no kad govorimo o Jabuci, najčešće govorimo o njezinoj ulozi u životu Zagreba tijekom 80-ih i 90-ih, kao mjestu odrastanja i identifikacije, građenja stavova i glazbeno-kulturnog obrazovanja.

Naime, na Jabukovac se nije odlazilo samo plesati, mada se nikada više u životu nisam naplesao kao u Jabuci 80-ih, a iz čega je Emil “Pijavica” Matešić kasnije, zarad svojih osebujnih pokreta na njenom plenom podiju, napravio i scensko-plesnu karijeru. Tamo se nije samo odlazilo gledati i “hvatati” cure ili dečke, mada sam u životu trajno završio baš s jednom “jabučarkom”. Jabuka nije postojala da budeš viđen uz “balić kolu”, kao u danas devastiranom Saloonu u kojem je izbor glazbe najčešće bio sveden na smeće s top lista, nego da se izgubiš u njezinom mraku i u fantastičnoj glazbi koju si u toj tami otkrivao, upijao i zavolio za cijeli život. Jabuka zbog male pozornice – ona vanjska je kasnije sagrađena - nije bila koncertno jaka poput Kulušića i SC-a, čak ni Lapidarija ili kasnije KSET-a. Ipak, više sam, a nisam jedini, novih bendova otkrio u Jabuci i učio o glazbi nego u ijednom zagrebačkom klubu 80-ih. Joy Division, Simple Minds, The Cure, The Smiths, Depeche Mode, The Jesus And Mary Chain, The Cult, New Order, Bauhaus, Japan, D.A.F., Killing Joke, Gang Of Four, The Fall, The Cramps, Ramones, Talking Heads i poduži niz drugih inozemnih sastava postali su omiljeni u Zagrebu baš zbog Jabuke čijim su gramofonima carevali.

Bilo je žustrih rasprava na sastancima vodstva i članova kluba o glazbenoj profilaciji Jabuke ranih 80-ih; svađa nas mlađih pankera, darkera, neoromantičara i novovalovaca sa starijim dečkima koji su imali svoj, drugačiji i “stariji” glazbeni film iz doba prije punka. Pamtim koliko mi je tada bilo važno da me DJ-i poput Alena Kosanovića puste u kabinu kako bih mogao brstiti po pločama iz arhive kluba, mada se često događalo da ista ovisi o privatnim kolekcijama LP ploča njenih DJ-a. Bilo mi je strašno bitno da i ja, barem jednom, a kasnije i nešto češće, pogotovo kad bih tamo organizirao koncerte, stanem za gramofone Jabuke. I danas žalim one koji nisu spoznali prekrasno iskustvo odrastanja u tom klubu jer Jabuka je učila da pravo postojanja, izražavanja i prezentiranja imaju drugi i drugačiji; kako glazba, tako i ljudi koji su se snažno razlikovali od tadašnje i sadašnje, prevladavajuće glazbene, kulturološke i društvene matrice. Jabuka je bila tolerantna, ali iznad svega očaravajuće mjesto odrastanja u vrijeme kad je bilo važno, kako je jednom napisala draga mi “jabučarka” Rujana Jeger, s kojom ćeš pločom ili knjigom proći preko Cvjetnog trga, koji si film gledao u Kinoteci i izlaziš li u Jabuku ili ne. Njezin divan roman “Darkroom” (2001.) priča i o tome. Da, mladi su i tada pili, ali mala je to bila cijena za kulturu, umjetnost, stavove i vrijednosti koje su dobivali u Jabuci.

Rujana Jeger

Danas se samo opijaju, i to što brže uz što lošiji uz turbo-folk i njegovu američku R&B inačicu te posve pogrešne setove društvenih i osobnih vrijednosti. Jabuka je bila mjesto kreativnosti, otvorena za sve koji su se htjeli potruditi učiniti nešto svoje. O tome je prije pet godina svjedočila i izložba o Jabuci u Etnografskom muzeju. Dovoljno je nakon Rujane spomenuti dizajnerski dvojac Božesačuvaj koji je plakatima za Fiju Briju i Jabuku uzburkivao javnost 90-ih, Zdenka “Slušaj najglasnije” Franjića čiji portret krasi jedan od zidova Jabuke, Emila “SMS Deutsch” Tedeschog. O značaju festivala Fiju Briju za rock scenu 90-ih da i ne pričamo, a dozvolite da ovdje spomenem da je taj alter-rock festival u Domu sportova, barem donekle, ponikao na koncertu Rock & Roll Highschool koji smo Tomo Šunjić i ja, na terasi Jabuke od 16 do 22 sata 02. srpnja 1992. godine, organizirali s bendovima koje smo počeli okupljati oko svoje diskografske etikete T.R.I.P. Records. Tog dana tamo su nastupili Hladno pivo, Majke, Don’t, Overflow, Anesthesia i drugi, a iz Jabuke je ponikla i diskografska kuća Jabukaton pod vodstvom Tomice Petrovića i Paje Podolskog.

Nije to bio jedini koncert koji sam organizirao u Jabuci. S Antom Čikarom, kasnije i samostalno, na pozornicu Jabuke doveo sam Carter USM, Cows i God Bullies, White Zombie, Killdozer, Chrisa & Carlu, kasnije i njihove The Walkaboutse te odradio nekoliko koncerata domaćih bendova, prvenstveno Majki i Piva. Sjećanja blijede, ne mogu se svega ni sjetiti osim poneke (ne)zgode, a i nisam bio jedini koji je tamo organizirao koncerte. Sjajni su bili Urge Overkill, New Bomb Turks, Miracle Workers, Gas Huffer, Inca Babies, Cassandra Complex, Die Haut, U.K. Subs, Death In June i Hugor Race iz The Bad Seedsa. Od ovdašnjih su izvođača od sredine 80-ih do kasnih 90-ih nastupali i Let 3, KUD Idijoti, Miladojka Youneed, Trobecove krušne peći, Sexa, Laufer, Urban & 4, Pipsi, Rundek, Kojoti, The Bambi Molesters, Kawasaki 3p, Gustafi. Davno prije njih, koncem 60-ih, na parkingu ispred Jabuke grupa Mi (Siniše Škarice), a za njima Grupa 220, Drago Mlinarec te u sklopu jazz večeri Boško Petrović, Drago Diklić, Vanja Lisak, Jimmy Stanić. Kasnije, kad se već zakotrljao novi val, Jabuka je ugostila Azru (više puta nenajavljeno), Termite, Haustor, Patrolu, Animatore, Aerodrom, U škripcu, Lake pingvine, Električni orgazam, Zabranjeno pušenje, Xeniju, Lačni Franz, a u magli sjećanja zvoni mi da su u Jabuci nastupili i Pankrti i Psihomodo pop.

Na cugu sam u Jabuku, posredstvom kolege Damira Tiljka, 1993. godine doveo i Krista Novoselića iz Nirvane. Za razliku od šanka Hard Rock Caffea, tipičnog zagrebačkog šminkerskog mjesta, Novoselić se za šankom Jabuke osjećao kao kod kuće. Zapravo, u Hard Rock Caffeu ga nije prepoznao nitko, ali u Jabuci su cure, naravno, padale u nesvijest. Sve na Krista, nažalost,ni jedna na mene. Vjerojatno bi i Nirvana nastupila u Jabuci, 1989. godine kad smo je Čikara i ja “bukirali” za 600 njemačkih maraka, ali ponestalo je datuma pa je njena turneja tada dospjela samo do Graza.

Nažalost, zbog buke i žalbi okolnih stanara i konzulata, posljednjih petnaestak godina zabranjeno je održavanje koncerata u Jabuci što je taj klub manje-više svelo na DJ večeri petkom i subotom. No baš su glazbene slušaonice u Jabuci 80-ih i 90-ih bile kultne i legendarne jer su širile obzore publici koja je gore dolazila po dozu one glazbe koju tada baš i nisi mogao čuti po drugim klubovima. Tko zna koliko je koncerata u Zagrebu održano i stoga jer su glazbu tih izvođača prvo “vrtjeli” na gramofonima Jabuke, a što se kasnije prelijevalo i u eter Radija 101 pa i Radio Zagreba.

Razlike su se svodile na to tko je panker, tko darker, tko metalac, a tek ćemo nakon 1991. godine naučiti da je mnogima (postalo) važnije tko ima kakva krvna zrnca, ali i tada je Jabuka ostala “najzagrebačkiji klub”; otvoren za sve koje zanimaju drugačija glazba, kultura i stavovi od društveno dominantnih u 90-ima. Sličan kulturološki šok iskusio sam već sredinom 80-ih kad sam u JNA shvatio da je Jabuka oaza dobrog ukusa i kulture u zemlji posvemašnjeg neukusa i nekulture, a kad je estetika grozna, onda ni etika nije bolja. Zato me i ne čudi ideja o rušenju Jabuke jer ovdje je opet sve lošije kad je posrijedi kultura u čiju bi knjigu ime Jabuke trebalo biti upisano zlatnim slovima umjesto da njenim zidovima prijete buldožeri. Srećom, sjećanja nam ne mogu uzeti. (Aleksandar Dragaš)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 08:07