ZALEPUGIN 'Mogu spasiti svijet od izumiranja pčela! Nakon 10 godina rada imam dokaz da moj patent djeluje'

Možda mlađe generacije ne znaju tko je Aleksandar Saša Zalepugin, ali većina starijih od 30 godina zasigurno zna za poznatog televizijskog novinara, urednika i voditelja. Iako je u mirovini već sedamnaest godina, on i dalje neumorno radi. I to na svom vlastitom izumu - zaštitnom blokatoru šetnih zračenja u našoj okolini.

Međutim, pokazalo se da taj blokator daje izvrsne rezultate u pčelinjacima. Pčelari su, naime, primijetili povećanje proizvodnje meda za čak 30 do 40 posto, a paraziti varoa nestali su iz košnica. Inače, taj parazit je najštetniji za pčele. Znanstvenici su ga čak proglasili glavnim krivcem za njihov pomor diljem svijeta posljednjih godina. Zalepuginov izum za pčelinjake nagrađen je nedavno na čak tri važna inovatorska sajma: u Nürnbergu, na zagrebačkoj Inovi i u Bruxellesu. Ukupno osam nagrada.

On se utjecajem štetnog zračenje na ljudsko zdravlje bavi već više od 20 godina. I to zato što pripada skupini ljudi na koje štetna zračenja negativno utječu.

Ekstra osjetljiv

“Pripadam skupini ekstra osjetljivih ljudi koji imaju prirodnu sposobnost detektirati štetna zračenja. To se zove radiestezija. Ta se zračenja ne mogu mjeriti instrumentom, to može samo čovjek koji ima tu sposobnost. Radiestezija nikada neće postati znanost. U znanosti su 2 i 2 četiri, a u radiesteziji, ovisno o onome tko mjeri, rezultati mogu biti različiti. Međutim, znanost ne slijedi ljude koji imaju tu sposobnost. Ne zanima ih što su otkrili”, priča mi dok sjedimo u mirnom lobiju zagrebačkog hotela Dubrovnik.

Kada je uspio pronaći način kako neutralizirati štetna zračenja, godinama se time bavio dok nije došao do rješenja. “Jednostavno sam znao da nema više zračenja. Ali, pitanje je bilo kako dokazati”, prisjeća se. Prvi dokaz je bio slučajan susret s njegovim današnjim partnerom, dr. Krunoslavom Jelakovićem, koji je posjedovao instrument koji mjeri različite vrste štetnih zračenja.

“Pokazao je instrumentom gdje su zračenja. Instrument je davao signale. Ja sam postavio zaštitu i instrument je mirovao. To je bio prvi dokaz da funkcionira. Onda smo krenuli u posao. Godinu i pol sam usavršavao svoj pronalazak da bi ga doveo do toga da bude primjenjiv na svakom mjestu. Drugi važan dokaz posjeduje engleski znanstvenik Oldfield. On u svom laboratoriju ima kameru koja slika čovjekovu auru ili energetske tokove. Slikao je čovjeka izloženog zračenju, a onda postavio zaštitu i slikao ga opet. Vidjela se velika razlika u korist zaštite od zračenja.

Treći dokaz, i najvažniji, bile su pčele. Čovjek kojem je naša suradnica prodala zaštitni blokator, nakon što ga je držao u svom domu, preselio ga je među pčele. Nakon tri mjeseca se dogodila nevjerojatna stvar. Pisao nam je oduševljeno da je dobio između 30 i 40 posto više meda, a još važnije, u tim košnicama nije pronašao niti jednu varou. A varoe su najveći neprijatelji pčela. Da bi se varoa uništila, pčelari koriste otrove koji ju unište, ali se pritom smanjuje kvaliteta meda”, objašnjava mi zadovoljno.

Kad su to ustanovili, poslali su dokumentaciju na sajmove i osvojili nagrade.

Pčelu se ne može prevariti, kaže izumitelj. Ona reagira na to što se događa. A događa se negativno. Izložene su i negativnim zračenjima dalekovoda, trafostanica, antena, elektronskih uređaja… Ujedinjeni narodi su, tvrdi, upozoravali na nestanak pčela. No, sada, zahvaljujući hrvatskom izumu, imaju zaštitu.

Najbolji je - karton

Ta zaštita protiv štetnog zračenja ima svoj radijus djelovanja. On može biti dva metra, dvadeset, pedeset... Da ne bi ostali na tom jednom slučaju, postavili su blokator na više mjesta u Hrvatskoj i dobili identične rezultate. To, uvjeren je, onda ne može biti slučajno.

“Tu zakonitost trebalo bi izučavati. Pitat ćete me jesam li se spojio s Pčelarskim savezom, Agronomskim fakultetom? Onog časa kad sam shvatio da to funkcionira, otišao sam k njima. Do danas se nisu javili. Napravit ćemo isti eksperiment na stotinjak mjesta u Hrvatskoj, a već pregovaramo i s nekoliko europskih zemalja. E onda će netko reći: ‘To je naše gore list’. A gora niti je dala drvo, niti list, samo opstrukciju”, žali se Zalepugin.

Zanima me kako je primijetio tu sposobnost detektiranja štetnih zračenja?

“Onog trenutka kada dođem pod utjecaj štetnog zračenja, živci mi počnu raditi, postajem nervozan, počinje svrab, na tzv. Ahilovim petama koje svi imamo, osjećam bolove… Ako slučajno spavam na krevetu koji nije na dobrom mjestu, ujutro se jedva krećem. Umorniji sam nego što sam bio kad sam legao.”

Nadalje mi objašnjava kako postoje dvije vrste zračenja: geopatogena, koja uključuju podzemne vode, Hartmanovu mrežu i Curryjevu mrežu, te ona neprirodna, koja je stvorio čovjek.

Geopatogena su stara koliko je stara i zemaljska kugla. To je, objašnjava mi sugovornik, prirodna vrsta štetnih zračenja. A neprirodna su elektronska negativna zračenja. Napominje i kako treba razlikovati elektromagnetska od patogenih zračenja. Jer nisu sva elektromagnetska zračenja štetna. Štetna su, kaže, zračenja transformatora poput antenskog odašiljača, trafostanice, dalekovoda, obične pegle i, naravno, mobitela…

On svojim viskom provjerava gdje postoji zračenje. Ali da nema tu sposobnost, to ne bi mogao. Visak je kupio u Tkalčićevoj ulici. Mene zanima ne mora li biti od posebnog materijala ili po nečemu poseban?

“Ne. Od bronce je. To je kopija originalnog viska koji je pronađen u egipatskim grobnicama. Već su tada znali kako ustanoviti gdje je podzemna voda. Ali da bi mogli kopati kanale.”

Znači li to da ja mogu kupiti visak i mjeriti štetna zračenja?

“Dajte mi ruku. Moram provjeriti”, kaže mi. I uzme mi ruku, a visak se miče. I to prilično brzo. “Svakako. Vi to možete”, odgovara mi iznenađeno. “Ali morate malo i proučiti literaturu”, napominje.

Mali blokator od dva centimetra štiti u radijusu od 60 centimetara. Pitam od kojeg je materijala blokator dok ga držim u ruci. Mali kartončić kvadratnog oblika.

“Ne znajući, ušao sam u područje nanotehnologije. Znate, određeni materijali se pod određenim uvjetima ponašaju sasvim drugačije. Pritom gube svoje prethodne karakteristike i poprimaju neke nove. Ovo je celuloza. Slučajno sam otkrio da je to baš taj materijal koji trebam. Igrao sam se time više od deset godina. To nije malo. Isprobavao sam različite materijale: olovo, plastiku, željezo, aluminij… Uspio sam postići da je taj materijal na nivou molekule poprimio druge karakteristike. Potpuno se promijenio. U radijusu u kojem djeluje, on poništava štetna zračenja, neutralizira ih”, objašnjava mi. Radijus i njegovu širinu otkriva svojim viskom. A njega uvijek nosi sa sobom.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg