ZAŠTO ME NOBEL ZA ALICE MUNRO VESELI KAO MALO KOJI DO SADA Piše Jurica Pavičić

Postoji barem jedan razlog zašto je odluka švedskog komiteta da Nobela za književnost dodijeli kanadskoj autorici Alice Munro povijesna i prva. Alice Munro, naime, prvi je književnik ili književnica koji je Nobelovu nagradu dobio isključivo za svoje kratke priče.

Mnogi su nobelovci - naravno - pisali kratke priče, pripovijetke ili novele. Premda je danas teško biti ekspert za opuse Henrika Pontoppidana ili Bjørnstjerna Bjørnsona, pretpostavljam da je novele ili kratke priče pisala znatna većina od stotinu i kusur ljudi koji su od 1901. do danas dobili književnog Nobela. Kratke priče pisali su - makar usput, kao manje važni dio svog rada - poneki pjesnici i gotovo svi nobelovci romansijeri. Neki od njih radili su to zbilja jako dobro. Ernest Hemingway možda je i bolji pisac kratkih priča nego romana. I u Andrićevu se slučaju nerijetko kaže da je tako. Kratke priče Heinricha Bölla spadaju u najvažnije stvari koje sam pročitao u životu. Ipak - i Hemingway, i Andrić, i Böll pisali su uz priče i romane. Također, možemo s priličnom sigurnošću tvrditi da bez romana koje su napisali ne bi nikad dobili Nobela.

Nobelovu nagradu - naime - nikad nije dobio pisac koji je isključivo ili izrazito prevladavajuće pisao kratku priču i novelu. Samim tim, ni jedan od pisaca koji su bitno oblikovali novelu u 20. i 21. stoljeću nije dočekao da bude nagrađen Nobelom. Čehova - navodi se katkad - švedski akademici nisu posebno cijenili. Babelj i Kafka proslavili su se kad su već bili mrtvi. Borgesa je švedski komitet preskočio zbog politički nekorektnog posjeta Pinochetovu Čileu. Za Salingera se pretpostavljalo da - čudak kakav je bio - ne bi preuzeo nagradu. Carver je umro mlad, kao i Flannery O’Connor. U cjelokupnom kanonskom korpusu kratke priče 20. i 21. stoljeća nema, ukratko, ama baš ni jednog pisca koji je za svoje novele dobio Nobela. I tako je to bilo sve do srijede, sve do Alice Munro.

Talent novelista

Alice Munro je, naime, književnica u potpunosti posvećena upravo kratkoj priči. Od svoje prve zbirke “Ples sretnih sjenki” (Dance of Happy Shades) objavljene 1968. pa do srijede, kad je u svojoj 82. godini dobila Nobelovu nagradu, Alice Munro je objavila 19 knjiga. Njenu ranu knjigu “O životima djevojaka i žena” (1971.) neki put definiraju kao roman, jer su priče u njoj vezane istim likom. Njena knjiga “Pogled s Castle Rocka” smjesa je kratke priče i memoarske esejistike. Izuzevši te dvije hibridne knjige, cjelokupni se opus književnice iz Ontarija sastoji isključivo od kratkih priča, priča koje je često objavljivala u istaknutim novinama i časopisima, a onda publicirala u zbirkama pripovijedaka koje su tijekom posljednja tri desetljeća izlazile gotovo astronomski pravilnim ritmom: svake tri ili četiri godine jedan svezak, u njemu devet ili deset priča. Munro nije imala potrebu da “konačno napiše i taj roman”. Nije pisala poeziju (ili je barem nije objavljivala). Njen talent bio je talent novelista. Poput voćke, rađala je samo jednu vrstu ploda. Ali “voćku” koju je “rađala” - novele - pisala je kao malo tko.

Rastreseni pričač

Poetika kratke priče pomalo je nalik poetici scenarija: izrazito je preskriptivna, puna “zadanih pravila”. U povijesnoj poetici kratke priče postoji cijela naplavina nataloženih ideja o tome kakva kratka priča “mora biti”. Mora počinjati izravno, in medias res, uči nas Čehov. Mora imati objedinjujući motiv, tzv. sokola, uče nas romantičari. Mora imati “epifaniju”, trenutak razotkrivajućeg obrata, uči nas Joyce. Mora biti lapidarna, jer je manje više, kazuje nam Carver. Mora zahvatiti trenutak vrhunca, kratki odsječak vremena, uči nas Hemingway. U toj šumi velikih, zasjenjujućih uzora, kratka priča je postala gotovo nalik sonetu, književna vrsta s čvrstim pravilima koja se rijetko propituju. Štos s Alice Munro bio je, među ostalim, i u tome što je pripovijetke pisala ignorirajući kanonske norme te književne vrste. Ako se u kratkoj priči podrazumijeva da se bavi kratkim odsječkom vremena, priče Alice Munro često zahvaćaju dekade i komprimiraju živote više generacija u kratki prozni tekst. Ako se u kratkoj priči podrazumijeva da mora imati oštri, poantirani obrat, Alice Munro svoje priče napušta nehajno i ovlaš, kao da joj je u jednom času dodijalo pa se naprosto digla od pisaćeg stroja. Obično se kaže da kratka priča ne trpi digresivnost i nefunkcionalne viškove, no upravo su digresije i nefunkcionalni “repovi” najbolje u prozi Munroove.

Kad piše kratke priče, Munro se katkad doima kao rastreseni pričač koji gubi nit i nikako nije kadra dovesti vic do poante. Tek kad se priča sveže u čvor, shvatite da je ta raspršena nefokusiranost snaga priče, da pripovijedanje Munroove najbolje funkcionira kad se širi u mnogo smjerova, poput “mrlje na vodi”, kako se to govorilo za Herodota. Slična naizgled neoblikovanost karakterizira i uvode u Munroičine priče. U kratkoj priči postoji prava mitologija prve rečenice koja mora “otvoriti” tekst, povući pravu nit, ubosti u središte. Kod Munro, čini vam se da je priča već bila napisana kad je autorica morala domisliti nekakav početak. Taj početak često je slika: ormar koji se ukrcava u teretni vagon, davni posjet, kvar u kući. Gotovo uvijek taj je početak lažni trag, pripovjedna zavjesa od magle koja vam skrene pažnju u jednom smjeru, da bi vas zaplet priče zaskočio drugdje.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista