NOVI PURITANCI

Zašto se o seksu više pisalo osamdesetih nego danas?

Britanci nagrađuju najgori opis seksa u literaturi. Hrvati to ne mogu. U našim knjigama seksa nema

ZAGREB - Kad se pisac u Hrvatskoj lati tastature s namjerom da opiše kakav seks, zašto ekranom obično skaču apstraktne, “artistične” rečenice koje ne govore o životu? Zašto je papirnati, sušičavi seks u nas takav da, za početak, nikad nije jasno jesu li se poševili ili su se samo škakljali stopalima? Zar se mi čitatelji tako bezvezno seksamo da se stoga nikad ne prepoznajemo na stranicama domaće proze?

- Seks je kod nas još uvijek (i) književni tabu. Najbolji je primjer šok koji uspijeva postići, evo, i dva tisućljeća nakon Djevice Marije. Sjetimo se koliko se pričalo o prvijencu Stelle Jelinčić - i to ponajviše zbog neobično eksplicitnih opisa seksa. Najneobičnije je pritom bilo, je li, to što je takav tip ‘penisnog pisma’ preuzela žena. I upravo je činjenica da se na seks, kad ga se u književnosti nađe, svraća najviše (medijske) pozornosti najbolji dokaz da ga nema dovoljno i da njegova pojava uvijek ispadne neka vrsta (ne)namjerne provokacije, bez obzira na funkciju koju u književnom djelu želi vršiti - mirno kaže spisateljica i aktivistica Mima Simić.

Sramežljivost tinejdžera

Mit kaže da su hrvatski autori uglavnom tinejdžerski sramežljivi, početnički bubuljičavo izgubljeni kad priča dobaulja do seksa; tako se opis intimnog odnosa u ovdašnjoj prozi često “maštovito” svodi na to da on uđe u nju i onda se zapali cigareta.

Prošli je tjedan britanski Literary Review dodijelio nagradu za najgori opis seksa, simpatičnu nagradu koju uglavnom daju popularnim, uglednim piscima ne bi li im priuštili par neugodnih minuta. Dan nakon toga pokušali smo napraviti redakcijsku ad hoc anketu. Pitali smo kome bi od naših prozaika mogla biti uručena slična nagrada, tko to tako loše piše o seksu... Nije išlo. Životnog opisa seksualnog odnosa, svejedno dobrog ili lošeg, što ga potpisuje ovdašnji pisac, teško se sjetiti. Nema, kažu uglavnom kolege, u nas na papiru puno seksa koji izgleda kao - seks.

Moguće, doduše, da je u pitanju (ne)načitanost i (ne)upućenost reprezentativnog uzorka. Ili je kvaka u nečem drugom?

Je li nam seks u književnosti stvarno tako jalov, pitali smo domaće književnike i teoretičare književnosti. Svi su složni u jednom, makar u teoriji treba poštivati logiku priče i erotiku ne treba na silu forsirati, kao niti a priori gušiti. Ima li seksa ili ne, tu se već mišljenja razilaze.

Zoran Ferić smatra kako je priča o tome da domaći pisci zaziru od seksa nalik na onu da se hrvatska književnost kloni humora.

- Masovnije se u hrvatskoj prozi seks javlja s prozom u trapericama, s mlađim i emancipiranim likovima koji se itekako znaju pohvatati na Slamnigovim, Šoljanovim ili Majdakovim stranicama. Stvar se i nastavila, primjerice Tribuson, koji je počeo u sedamdesetima s fantastičnim pričama, ne zazire od scena seksa, iako ih ne niže poput, recimo, Valenta koji je tretiranje seksualnosti ugradio u svoju poetiku. Sedamdesetih i osamdesetih Start je raspisao natječaj za kratku priču, na koji su se javljali afirmirani hrvatski pisci s erotskim pričama, a Barbieri je objavio svoj ciklus o Odiseju. Kasnije, u Erotici, također se javljaju pisci s erotskim pričama, a to je već bliže devedesetima. Igor Mandić redovito piše za taj magazin tekstove esejističkog tipa o sisama i guzi. U devedesetima pak spomenuti pisci itekako djeluju, a javljaju se i neki drugi. Primjerice Radaković koji je svoj važan roman ‘Sjaj epohe’ objavio, čini mi se, krajem osamdesetih, ali to je knjiga koja definitivno pripada devedesetima. U devedesetima, pak, pisci tzv. stvarnosne proze ne izbjegavaju scene eksplicitnoga seksa. Uostalom, i magazin Nacional objavio je niz erotskih priča hrvatskih pisaca koje su kasnije izašle u zbirci Libido hr. - precizno potkrepljuje Ferić svoj stav.

Tko kaže da seksa nema

Damir Miloš kaže da prvi put čuje da postoji mit o nepostojanju seksa u domaćoj literaturi.

- Oni koje ja čitam nikada nisu zazirali od opisa jebačine. U dobroj literaturi sve je prepuno seksa, ali se on provlači implicitno, tj. ne u eksplicitnom seksualnom činu nego u nečemu što naizgled može biti potpuno drugačije od tjelesnog odnosa, ali i to drugačije zadržava smisao seksualnog čina.

Za Vladu Bulića gotovo da je besmisleno problematiziranje seksualnosti, siguran je da je prostor slobode osvojen.

- Pisci koje obično svrstavamo među fakovce ili ‘stvarnosne pisce’ često opisuju ili tematiziraju seks. A oni su još uvijek mainstream. Zaziru li od opisa seksa Aralica ili Stamać, ne bih znao, nisu mi zanimljivi pa ih ni ne čitam.

Drago Glamuzina, kaže, ne primjećuje da se može govoriti o nekakvom spisateljskom zaziranju od seksa kao trendu. Profil je upravo objavio roman “Razbijeni” Gorana Gerovca koji seksualnost tretira kao bitnu sastavnicu života, pa sve likove upoznajemo i kroz njihove seksualne reakcije.

Banalni opisi

Tako, govore pisci, seksa ne samo da ne manjka nego stoji baš tamo gdje treba, kao sastavni dio priče crta likove i odnose. Ako im je vjerovati, onda smo kao društvo napravili golemi korak od one faze kad je “Čangi off” Alojza Majetića zabranjen zbog navodnih pornografskih opisa, daleko smo zbrisali od 80-ih kada su pisani tekstovi o tome je li sloboda erotskog izraza nužan dio opće slobode ili jeftina trivijalizacija ljudske spolnosti.

Drugi, poput već spomenute Mime Simić, tvrde da je patrijarhalnost ovdašnjeg društva itekako vidljiva u književnosti. Čini im se da je papir odraz neprovjetravane provincijalne sredine u kojoj živimo. Vozili smo možda i u rikverc, u odnosu na ono gdje smo i što smo, uvjetno rečeno, bili osamdesetih, u nekim drugačijim vremenima.

- Mainstream književnost u pravilu zrcali vrijednosti i tabue društva koje ju je iznjedrilo. A književnosti sekularne zemlje u kojoj se u seksualni odgoj petlja Crkva u najboljem slučaju može se utvrditi dijagnoza shizofrenije. Na planu književne seksualnosti ova dijagnoza manifestira se u uvjerenju da ograničenja ne postoje, odnosno da se može pisati o bilo čemu, dok se u praksi o seksu piše vrlo malo, ili krajnje banalno i stereotipno, što umjetnosti rijetko ide u prilog. Iluzorno je i pomalo naivno vjerovati da književnost može razgraditi ili razjebati tabue u koje se ni politika ne trudi dirati - smatra Simić.

Oni kojima nije posao pisati već analizirati prozu priklanjaju se tezi da nam je eros u literaturi slabo potentan. Andrea Zlatar, sveučilišna profesorica književnosti, smatra da je hrvatska književnost - prilično aseksualna.

- Tekstovi poput ‘zabranjenih mjesta hrvatske književnosti’, koji su se objavljivali svojedobno u Gordoganu, predstavljaju skrivene, zaboravljene, marginalizirane dijelove opusa, kao skriveni erotski crteži inače priznatih majstora slikarstva. Razloga su dva - jedan je u patrijarhalnosti i mizoginosti većine pisaca, a drugi - da za opis seksualnog odnosa treba prilično literarne vještine. Nije bez razloga i u svijetu ustanovljena nagrada za ‘najgori opis seksa u literaturi’. Naznake erotskog postoje - ali to je ono što se zbiva ‘kad se ugasi svjetlo’ ili, poetski rečeno, ‘kad smo zgasnuli žutu lampu’- kaže Zlatar.

Branimir Donat nema iluzija o bivšim vremenima boljeg seksa u literaturi.

- Smatram da se pretjeruje kad se govori o silnoj seksualnosti književnosti 70-ih i 80-ih godina. Imali smo nekih pokušaja kod Majdaka, bilo je nešto kod Kušana, ali mislim da je to bilo više iz nekog egzibicionizma. Bilo je nekoliko pokušaja slobodnog pisanja koje je na kraju išlo prema pornografiji. Konačno, sam Majdak je počeo objavljivati neke romane pod pseudonimom, jer mu kao piscu nije odgovaralo da ga identificiraju da upravo to on piše. Mislim da književnost koja ima u sebi samo sadržaj seksa bez erotike nema nikakve šanse, jer se pretvara u pornografiju. Kod nas se prvo radi više o lošem pisanju nego o samim idejama prema odnosima među ljudima.

Pitanje kvantitete

Zašto se seksualni odnos, bio loše ili dobro opisan, naprosto ne počne tretirati kao sastavni dio neke priče, a ne tek lelujavi “aneks”, pitamo Andreju Zlatar.

- Za naše, a to znači uglavnom muške suvremene pisce, opis seksualnog odnosa predstavlja obaveznu retoričku figuru skromnih dosega koja se dade kvantificirati: pa je glavni junak poševio toliko i toliko komada, a popio je toliko i toliko piva, i popušio toliko i toliko cigareta... Tj. kvantitet je u pitanju, ne kvalitet prikazivanja - mehanika je u prvom planu, razlike u scenografiji, pa i onda kad roman ima ljubavni zaplet kao priču. Pisci se naprosto ne usude likove predočiti prije svega kao tjelesna, seksualna bića, a kako naši romani u zadnjih sto pedeset godina uglavnom moraju ispuniti i niz drugih zadaća kao što su povijesna, nacionalnoosvješćujuća, socijalna kritika itd..., ne može intima, intimitet, postati središnji moment.

Neki pišu po strategiji “dodaj seks za bolji tekst”. Zoran Ferić godinama vodi radionice kreativnog pisanja.

- Scene vođenja ljubavi ne tretira se kao sastavni dio priče, nego nerijetko strši, bude uklopljen u nju na neprirodan način. Čini mi se da je to zato što je seks znak emancipacije, neka vrsta obaveze da bi priča bila čitka i suvremena. Čitajući, primjerice, Libido hr. može se zaključiti da seksa na stranicama hrvatskih pisaca itekako ima, ali se ideja o tome što je normalno, a što pomaknuto temeljito izmijenila u odnosu, na recimo, sedamdesete.

Mit o impotentnosti

Je li u sedamdesetima ili osamdesetima seks u književnosti bio potentniji?

- Sedamdesete i osamdesete nisu bile neko otkrivenje u literarnom smislu. Više se radilo o probijanju estetskog jezičnog koda - i tu je proza omogućila ulazak ne pojedinih riječi nego i cijelih svjetova u prostor literature. Sada nije vrijeme puritanizma nego neoliberalnog funkcionalizma: ajmo probati količinom seksualnih odnosa u jednom tekstu kapitalizirati što više čitatelja. Snaga eseja Slavenke Drakulić i Igora Mandića - bili su jači u razbijanju normi o čemu se smije pisati. No, razlika je između ‘smije’ i ‘može’. Čini mi se da najveću snagu u prikazivanju erotskog, seksualnog u nas imaju pjesnici - pa čak i onda ili upravo onda kada se radi o naznačivanju, a ne opisivanju - zaključuje Zlatar.

Mijenjamo režime, preslagujemo društvene odnose, no intimno - ostajemo puritanci?

- Mi smo, neću reći puritanci, nego je ovo zapravo - mala sredina. Vi ne možete biti u jednoj sredini neki veliki provokator ako ta sredina uopće nema objekta koji se mogu provocirati. Uvijek je tu malo blasfemije u odnosu prema Crkvi, ali prave provokacije nikad nije bilo - kaže Donat.

Drago Glamuzina kaže da je “novi puritanizam”, ipak, osjetio u recepciji vlastitog romana, lani izašlog “Tri”.

- Prisutan je ‘općenito pokušaj da se revitaliziraju konzervativne vrijednosti kroz povećan utjecaj Crkve i činjenicu da državu i njene institucije u zadnjih 20 godina uglavnom vodi jedna konzervativna stranka.

I većina medija danas preljub tretira kao nešto nemoralno, i to ponajviše oni koji žive upravo od pisanja o preljubima. Čini mi se da je taj društveni pritisak ostavio traga, i to ponajviše na mladima. To sam primijetio i na recepciji vlastitog romana. Ljudi koji su na raznim forumima imali potrebu primijetiti da u njemu ima šokantnih seksualnih scena gotovo su redovito bili mlađi, dvadesetogodišnjaci, a to mi potvrđuju i razgovori s brojnim kolegama koji rade u školama i na fakultetima, koji su također detektirali taj novi konzervativizam - kaže Glamuzina.

Mitovi o impotentnosti domaće literature možda, ipak, nisu posve nerealni, barem kada bi se pitalo prosječnog konzumenta suvremene hrvatske proze. Dobro pisati o seksu, kao dobro pisati o bilo čemu za što gotovo svi misle da im je poznato, jedna je od onih prividnih jednostavnosti po kojima se majstori razlikuju od mase osrednjih. Kao i u seksu samome, i tu pamtimo prve, zadnje i najbolje. Uz sve dužno poštovanje nacionalnom sentimentu.

Jedva pronađeni primjeri

PENELOPA: Prestani previše pričati, pederu! Pola polugodišta plačem priželjkujući prodiranje penisa. Prekini s praksom paralitičnih pradjedova Parkinsonove provenijencije pa počni, pobogu, prcati prisutnu Penelopičicu! Posadi potomke, predbračne piliće…

PRIJAP: Pazi, pazi, prerevna pičkice! Pretjerano požuruješ, prasico! (Pogleda prisutne.) Pomislite, Penelopa popizdila. (Povikuje.) Pa podnesi preobilje prcačkih planova, profurana prostitutko! Poslije penetriranja preporučam potrošenoj Penelopi potražiti prijevremenu penziju. (Prijap poput poskoka poruši Penelopu poleđuške povikujući proste pridjeve.) Pa pati, psihotična pičko! Pati, prokurvana pizdo! Pati, pičkasta pičko! Pati, posesivna pičkice! Pati, patricijska pekmezasta pičko! Prijap prca poput popaljenog prašumskog pavijana. Pati, pičko!

PENELOPA (poremećena požudom psihotično povikuje): Priželjkujem patološki patiti, pičko prijapska!

Odlomak iz drame ‘Plaidoyer po piČki’ Milka Valenta koja Će uskoro, 30 godina od svojeg nastanka, biti uprizorena u Teatru &TD.

A ja? Opet, po tko zna koji put pri prvoj ševi - nejačan, nemoćan, impotentan. Naprežem misli, tjeram neku volju da proradi, da mi ubrizga krv u taj crvuljak, da mi omogući da prodrem u magmu tijela, da se volim s Chris. Barem da ona spusti ruku, da me uhvati i stisne, povuče kožicu nadolje. Ali, ona se samo pritišće uza me, tijelom odgovara na moje dodire. Ulazim u nju prstom, a ona još više razmiče noge da mi omogući lakši prolaz. Hvata me panika, počinjem se bojati njene strasti, pritišćem kurac, tu malu hulju, izdajicu, moju suprotnost, uz njeno bedro, tarem se o nju, znoj me oblijeva. Sve sam grozničaviji, uspaničen i sve je manje mogućnosti da proradim.

Odlomak iz romana ‘Sjaj epohe’ Borivoja Radakovića

Uništavali su me ti prekidi. Danas, kad se toga sjetim, čini mi se da se nikad nismo poševili bez tih prekida. Naravno da jesmo, ali oni su ono čega se prvo sjetim kad pomislim na nju i sebe u krevetu. Prekidali smo zato što je žedna, kad bih ja bio najrazdraženiji, ona bi posegnula rukom za pivom koje je stajalo uz krevet. Ili bi morala piškiti, na minus pet bi izišla van iz auta... Kad bi se vratila unutra, očekivala je da nastavim tamo gdje smo stali, kao da je riječ o knjizi koju sam dvije minute ranije zatvorio pa je sad samo trebam otvoriti i nastaviti čitati.

Odlomak iz romana ‘Tri’ Drage Glamuzine

Legao sam unutra. U toplu tekućinu i počeo lebditi. Uzela je žilet s police i stavila si ga na zapešće. Nasmijala se, a onda ga je spremila natrag. Onda skinula gaćice i izvukla tampon iz pičke. Krvarila je. Zakoračila je preko mene i krvavu pičku mi stavila u usta. Krv mi se slijevala iz usta u kadu i bojila vodu u crveno. Ulazila je u mene, ja u nju. U usta, u grlo, u želudac, od tu dalje u mozak, pa natrag do svake stanice i razbijalo ih u atome. Veliki, najveći prasak. Rastočio sam se na milijarde malih komada. Bio sam Drakula u toploj krvavoj vodi. Bili smo u kadi, na plaži, ispod zvijezda, u moru, u balonu, u Bestu, u Sokolu, na Lokijevom balkonu, u liftu, u mreži, u monitoru, na Jupiteru, na Marsu, u središtu Zemlje, u središtu Sunca, usred velike crne rupe, usred velikog praska, usred Vesne, usred Mary, usred Drakule, usred Dene. Bili smo svugdje, nigdje nas nije bilo. Bili smo u pički mile matere. Buđenje će biti grozno.

Odlomak iz romana ‘Putovanje u srce hrvatskoga sna’ Vlade Bulića

Kako treba pokazati pišu

Pred svakom od tih rasprava o seksu u hrvatskoj književnosti osjećam se kao četverogodišnjak, usred one faze kada se u djeci probudi interes za tuđa spolovila, i dok sjedimo ispod stola za kojim mame piju kavu, drug me poteže za rukav i zažagreno šapće: pokaži mi, pokaži mi... Da se razumijemo, ja nemam ništa protiv toga da vam pokazujem pišu, kako u životu tako i u književnosti, ali za oboje mora postojati dobar razlog.

Osamdesetih su kritičari inzistirali na seksu, pa je i dobri stari Kušan ispisivao one svoje rupe, jer da smo licemjeri i da smo patrijarhalni, pa bi to eksplicitnim seksom u književnosti trebalo promijeniti. Danas se, pak, u Hrvatskoj inzistira na homoerotskom seksu, to mu ga dođe kao neka ljuta avangarda, i svaka će takva scena biti nagrađena temom i razgovorićem (na žalost ne - ispod stola) kod Branke Kamenski. A onda jedan koji se predstavlja kao književni kritičar, pisac i peder - iako provjereno nije ni kritičar, ni pisac, a sumnjam i da je peder - procjenjuje što je tu hrabro i novo te tko uopće smije opisivati muški seks - samo onaj tko privatno ima to iskustvo. On pritom zna koja i kakva seksualna iskustva imaju hrvatski pisci. Bit će da ih je ćiribimbio ispod stola.

Nije mudro seksualne scene opisivati metaforičnim, recimo biblijskim jezikom. Trebalo bi ih pričati izravno i konkretno, jer se metafora pretjeranom upotrebom potrošila. Dakle, ili ćeš pokazati pišu ili nećeš pokazati pišu, trećega nema. Ali za seks u književnome tekstu moraš imati silno jake razloge, kao i za sve drugo, uostalom. U mojim romanima može se, naravno, naći nekoliko eksplicitnih seksualnih scena, ali ne pada mi na pamet da ih reklamiram.

Kada je o seksu riječ, čini mi se kako oni koji na njemu inzistiraju, ili ga, nesretni, smatraju izrazom slobode i modernosti u književnosti, imaju problem s teškom fimozom. Ili imaju neki ozbiljan mentalni problem pa bi od seksa napravili svjetonazor. Pa kao odrasli ljudi sačekuju curice u parku iza osnovnjaka i rastvaraju mantil ispod kojega je ništa. Stvarno ništa.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 12:05