NAJVEĆI KRITIČAR ZAKONA O RADU

Željko Potočnjak: 'Naši propisi? Kao da su pisani s idejom da ljudi rade što manje'

Smisao Zakona o radu je da zaštiti slabiju stranu - radnike. Nisam, dakle, za radikalnu liberalizaciju radnih odnosa, ali sam za to da se otegotne procedure pojednostave

Sveučilišni profesor na katedri za radno i socijalno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta Željko Potočnjak jedan je od autora prvog Zakona o radu koji je Hrvatska donijela 1995. godine. Unatoč tome ili baš zato u posljednje vrijeme postao je jedan od najvećih kritičara najvažnijeg radničkog zakona koji je potpuno pregazilo vrijeme. Kao jedan od najvećih domaćih stručnjaka za radno i socijalno pravo, još u vrijeme socijalizma pisao je svoj prvi zakon koji regulira radne odnose. Radio je na uvođenju prava na sindikalno organiziranje i pravu na štrajk. Radio je na mirovinskoj reformi od 1998. do 2002. godine i strategiji razvoja mirovinskog sustava za Račanovu Vladu . Od 2001. do 2009. bio je sudac Ustavnog suda. Trenutno je član Nacionalnog vijeća za konkurentnost i savjeta Agencije za znanost i visoko obrazovanje. Predsjednik je Hrvatske udruge za radno i socijalno pravo te član Izvršnog odbora Međunarodnog udruženja za radno pravo i pravo socijalne sigurnosti. Autor je stotinjak znanstvenih i stručnih radova. Jedan je od omiljenih profesora među studentima prava.

Kako ste od autora prvog ZOR-a nakon 20 godina postali najžešći kritičar?

- Nisam pretjerano kritičan. Jednostavno mislim da su neke stvari oko Zakona o radu pogrešno napravljene. Mi smo od 1995. do 2003. godine za to vrijeme i naše prilike imali prilično moderno radno zakonodavstvo. Na žalost, promjene od 2003. nisu pratile ono što se događalo u Europskoj Uniji. Umjesto da pratimo razvoj i koncepciju fleksigurnosti, išli smo na rigidne promjene. Dakle, u svijetu i Europi mijenjale su se gospodarske okolnosti i radni odnosi, a mi te promjene nismo pratitili. Uzmimo primjer privremenog zapošljavanja preko agencija. Mi smo tu mogućnost ugradili u zakon, formalno se prilagodili zakonodavstvu EU, ali smo postavili ograničenja, zabrane i uvjete koji su stvarno onemogućili da se takav oblik rada razvije.

A upravo privremeno zapošljavanje bilo bi spas u krizi za poslodavce koji moraju brzo reagirati na svaku promjenu na tržištu?

- Ne samo u krizi. To je realnost. Mi smo na globalnom tržištu, izloženi pritiscima konkurencije. To nije pitanje dobre volje ili političke odluke, već nešto što se mora učiniti. Najgora socijalna deprivacija je kad nemate posla, a mi smo sada u situaciji da imamo 370.000 nezaposlenih uz tendenciju porasta. Više od 40 posto mladih koji su završili školovanje ne nalaze posao. Sve češće to su i mladi ljudi koji su završili fakultete. Oni nemaju nikakvu perspektivu. Počinje se govoriti o “izgubljenoj generaciji”, a to je strašan problem koji svim silama treba riješiti.

Skraćeno vrijeme rada

Je li točno da je današnji ZOR u 60 posto odredbi ostao isti kao i onaj prije 18 godina, a i ono što je promijenjeno uglavnom nije dobro?

- U biti 50 posto zakona je ostalo kao 1995. godine, a dio promjena su nepotrebne stilske promjene. Najopsežnije promjene odnose se na europsku radničku participaciju što je značajno za konzultacije s radnicima u velikim multinacionalnim kompanijama, ali to stvarno neće značajno utjecati na radne odnose u Hrvatskoj. Važne europske direktive u vezi s radnim vremenom, odmorima i kolektivnim viškovima radnika loše su prenesene u naše radno zakonodavstvo.

Član ste Nacionalnog vijeća za konkurentnost. Je li tržište rada jedan od razloga zašto smo nekonkuretni?

- Radni odnosi su samo jedan segment nekonkurentnosti i to ne dominantan. Hrvatska je prezadužena zemlja kojoj dug i dalje raste, a mi ništa ne činimo da ga počnemo smanjivati, pa je to razlog zašto rejting agencije kažu da nam je kreditni rejting loš. Imamo loše gospodarske pokazatelje, investicijska klima nije dobra jer imamo i problem funkcioniranja pravnog sustava i javne uprave, što su vrlo važni segmenti. Kod nas ne možete dobiti građevinsku dozvolu ili upisati nekretninu u zemljišnu knjigu u razumnom roku, a sudski postupci traju desetak godina. Neke stvari unapređujemo, ali vrijeme je da pokažemo rezultate.

To što nema rezultata znači da je odgovor na krizu bio potpuno pogrešan?

- Mi smo na početku krize 2008. išli na povećanje minimalne plaće za 30 posto. U to vrijeme, naročito u javnom sektoru, sklapa se čitav niz kolektivnih ugovora koji onemogućavaju prilagodbe troškova radne snage ili čine te prilagodbe iznimno skupim. Prema tome, umjesto da kao Njemačka, Nizozemska ili Danska reagiramo na način da se prilagodimo, radimo sve suprotno. Nismo čak ni primijenili institut skraćenog radnog vremena jer je to kod nas beskrajno komplicirano. Naš odgovor na krizu je potpuno promašen. Prvo neprihvaćanje da kriza uopće postoji, onda očekivanje da će se riješiti samo eksternim utjecajem. S aspekta radnog prava nismo učinili ništa i taj sustav odnosa je potpuno nepodoban da reagira na krizu. Cijelu prošlu godinu imali smo pregovore sindikata i Vlade oko smanjenja prava u javnom sektoru za dvije božićnice i jedan regres. Sindikati i ministar rada mjesecima su se međusobno iscrpljivali, a na kraju je za rješenje tog problema ipak trebalo donijeti zakon od nekoliko rečenica.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Magazina Jutarnjeg lista

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 17:22