‘Naše pripreme zaprepastile NASA-u: hinimo da smo na Marsu tako što 35 dana ležimo u kadi!’

Vanja Vrbanec ležeći je navlačio neobično odijelo. - Sad si kao barbika - u šali je rekla doktorandica Urša Ciuha pomažući Vanji. Pogledala sam kroz prozor: bio je divan sunčan dan i snježni pokrivač na visokom crnogoričnom drveću lagano se stanjivao.

- Ovdje radimo studije termoregulacije, istražujemo koji prag temperature čovjekov organizam osjeća kao ugodno toplo, odnosno ugodno hladno. Pritom Vanja sama mora regulirati temperaturu na svom odijelu - objasnila je Urša.

Nalazimo se u Olimpijskom sportskom centru Planica na nadmorskoj visini od 945 metara, a od poznate skijaške skakaonice udaljeni smo oko pola kilometra. U lijepoj, modernoj zgradi, podignutoj 2007., upravo završava jedinstveni znanstveni eksperiment tijekom kojeg međunarodna skupina znanstvenika prati što se događa u čovjekovu tijelu u uvjetima hipoksije (smanjena količina kisika u zraku) i bestežinskom stanju. U 21-dnevni eksperiment uključeno je 14 dragovoljaca, među kojima i Čakovčanin Vanja Vrbanec (25), koji je nedavno diplomirao na Likovnoj pedagogiji Sveučilišta u Mariboru.

Preko Student servisa

- Za eksperiment sam čuo preko Student servisa. Zainteresiralo me pa sam se prijavio. Najprije smo imali grupne sastanke u Ljubljani, pa onda individualne razgovore. Zatim smo došli jedan dan na Planicu gdje smo bili uključeni u seriju istraživanja kojima se ispitivalo naše zdravlje da se vidi jesmo li spremni za eksperiment. Na početku je bilo više od 100 kandidata, a izabrano je nas 14 - ispričao je Vanja koji je sutradan napustio Planicu. No, vratit će se za pet mjeseci kada se eksperiment ponavlja.

- Ovo je za mene jako zanimljivo iskustvo, a svi istraživači bili su jako ljubazni. Bilo mi je ugodno i nijednog trenutka nisam osjećao nelagodu - ispričao je Vanja.

Nekoliko metara dalje u hipoksičnoj sobi leže Srećko i Petar. Zrak u sobi sadrži 14,5 posto kisika (umjesto 21 posto) pa su uvjeti poput onih na nadmorskoj visini od 4000 metara. Srećko i Petar već 21 dan leže, čime se oponašaju uvjeti kojima je ljudsko tijelo izloženo u bestežinskom stanju.

- Drugi put sudjelujem u ovakvom eksperimentu i već sam stekao iskustvo - kaže s osmjehom Srećko (27), student na Kineziološkom fakultetu u Ljubljani. Zajedno s cimerom Petrom Srećko je sudjelovao u sličnom ekspermentu koji je 2008. proveden u Ortopedskoj bolnici Valdotra na slovenskom primorju. Tada je eksperiment trajao 35 dana, ali mladići nisu bili u hipoksiji.

- Tijekom tih 35 dana ležanja uopće nisam imao krize. Nije mi dosadno, imamo televizor i internet. Spavamo od 23 sata do 7 ujutro, a preko dana smo budni. Pet puta dnevno dobivamo hranu, a količina i sastav namirnica prilagođeni su našoj konstituciji - ispričao je Srećko. Priznao je kako će mu nakon eksperimenta ipak trebati dva tjedna da se vrati u svakodnevicu. Njegov cimer Petar napustio je fakultet i sada radi u inozemstvu.

- Sudjelujem u eksperimentu jer mi odgovara promjena u životu. Ovdje uglavnom čitam, gledam filmove i pričam s cimerom. I ništa mi ne treba. Ako zatreba, zovem voki-tokijem - kaže Peter. Primjećujem iPad uz njegov i Srećkov krevet.

- Nama iPad zamjenjuje klasični bolnički karton koji visi uz krevet bolesnika. Sve informacije o sudionicima eksperimenta su digitalizirane - objašnjava prof. Igor Mekjavič iz Odsjeka za automatiku, biokiberentiku i robotiku Instituta “Jožef Stefan” (IJS) u Ljubljani koji zajedno s prof. Olom Eikenom iz Kraljevskog instituta za tehnologiju u Stockholmu vodi istraživanja na Planici. Mekjavič je čovjek zanimljive biografije. Rođen je u Londonu, a dugo je živio u Engleskoj, Kanadi i Švedskoj.

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg