ŽIVOTNA ISPOVIJEST

‘PEKAO SAM PIZZE I OD TOGA STVORIO SUPER BIZNIS, PA ĆU I HEP PRETVORITI U MOĆNU KOMPANIJU’ Novi šef državnog diva za Nedjeljni

Tomislav Šerić (40), prijatelj ministra gospodarstva Ivana Vrdoljaka, na čelu HEP-a zamijenio je Zlatka Koračevića kojega je bio postavio Radimir Čačić
 Boris Kovačev/CROPIX

Kada bi se mogla brisati i prepravljati prošlost, Tomislav Šerić, novi predsjednik Uprave Hrvatske elektroprivrede, vjerojatno bi iz životopisa izostavio godine života u kojima je, u osječkoj Tvrđi, vodio pizzeriju Oliva. Ne zbog toga što se stidi tog razdoblja - jer, tvrdi, bilo je to uspješno vrijeme - nego zato što taj detalj, svojevrsna pikanterija, smatra, zasjenjuje sve drugo što je napravio u svojih 40 godina života.

Kad sam mu, prošle srijede, u njegovu uredu na drugom katu HEP-ove zgrade, u Ulici grada Vukovara, spomenuo sad već opće mjesto njegova životopisa, kratku ugostiteljsku prošlost, samo se kiselo nasmijao.

‘Ne stidim se pizzerije’

Šerić, doduše, nije prešutio to razdoblje svog života, ali je službeni životopis na stranicama HEP-a ponešto promijenio od onog prijašnjeg. Naime, dok je u starijem životopisu stajalo da je “osnovao i vodio” pizzeriju Oliva te kako je, “počevši od nule, dobrim akcijama i marketingom te uspješnom izradom vlastitog efikasnog ICT sustava, ostvario značajne rezultate u prodaji i profitabilnosti”, u biografiji na stranicama HEP-a tih je pet godina sažeo u samo tri riječi, napisavši da je bio “poduzetnik u ugostiteljstvu”. A ta formulacija pokriva znatno širi pojam i ljepše zvuči.

- Ne stidim se tog razdoblja svog života. Želio sam imati materijalnu sigurnost, pa sam krenuo u taj posao. Za godinu i pol osigurao sam dovoljnu profitabilnost i kupio lokal, koji sada iznajmljujem - kaže Šerić.

Ne bez ponosa dodaje da je ugostiteljski posao počeo vrlo skromno, dostavom pizza, da bi ubrzo kupio kuću u kojoj je započeo biznis, proširio poslovanje i otvorio restoran. Prostor nekadašnje pizzerije od 108 četvornih metara, u kojoj je radio sadašnji predsjednik Uprave HEP-a , u malenoj Ulici Danice Pinterović, smještenoj u osječkoj povijesnoj jezgri, danas ne izgleda osobito reprezentativno: polovica je kafić provincijalnog izgleda čija su klijentela osječki srednjoškolci, druga polovica se preuređuje - kažu majstori koje smo ondje zatekli - u meksički restoran.

Tomislav Šerić dovoljno je pametan da ne izvali glupost kakvu je 2003. izrekao do tada anonimni Berislav Rončević, kad je, postavši ministar obrane, svježe pristigao iz malih Našica - da za sve što je postigao može zahvaliti Branimiru Glavašu. Šerić na taj način nije zahvalio svom prijatelju, ministru gospodarstva Ivanu Vrdoljaku, uz čiju je pomoć došao u Upravu HEP-a, a potom i na čelo te važne državne tvrtke.

Već samo imenovanje Šerića u Upravu HEP-a u veljači 2012. bilo je poprilično iznenađenje. Možda je Vrdoljak već tada htio postaviti Šerića na čelno mjesto HEP-a, no Radimir Čačić ne samo da je u vrijeme kad se o tome odlučivalo bio predsjednik HNS-a nego je ministru Vrdoljaku bio šef i kao prvi potpredsjednik Vlade, zadužen za gospodarstvo.

Ni dana staža u HEP-u

Čačićev favorit, neslavno razriješeni Zlatko Koračević, u čijoj fotelji sada sjedi Šerić, osujetio je Vrdoljakove želje da u HEP-u ima svog čovjeka. No, Vrdoljak je uspio u Upravu HEP-a progurati dvojicu Osječana; drugi je bio Zvonko Ercegovac, koji se na startu okliznuo na sukobu interesa, a potom se otkrilo da je Kukuriku koaliciji prešutio i članstvo u HDZ-u. To je vjerojatno bilo presudno kada je Vrdoljak, nakon što mu je Čačićevim odlaskom iz Vlade i HNS-a pozicija ojačala, odlučio da umjesto Koračevića na čelo HEP-a dođe Šerić, a ne Ercegovac. A Ercegovac je, za razliku od Šerića, “HEP-ovo dijete” - prije dolaska u Upravu, 13. je godina radio u toj tvrtki, za razliku od Šerića koji ondje nije imao ni dana staža.

Prijateljstvo ministra gospodarstva i novog šefa HEP-a počelo je u studentskim danima, na osječkom Elektrotehničkom fakultetu. Obojica su diplomirala 1998., s tim da je Šeriću studij trajao godinu dana dulje - on je elektrotehniku upisao 1991., a godinu dana stariji Vrdoljak 1992. Premda su obojica pohađala uglednu osječku gimnaziju CUO Braća Ribar, udaljenu tek par stotina koraka od buduće Šerićeve pizzerije, ondje im se životni putovi nisu ukrstili. Šerić je bio u svom svijetu matematike i glazbe, opredjeljujući se za prvo kao temelj svoje poslovne karijere, a za drugo kao hobi koji će ga pratiti kroz život.

- Već u osnovnoj školi znao sam da će elektrotehnika biti moje životno opredjeljenje. Zato sam i upisao matematičku gimnaziju - priča.

Šerić je djetinjstvo proveo u osječkom naselju Sjenjak, velikoj gradskoj spavaonici, u jednoj od četverokatnica sagrađenoj od žute fasadne cigle kakvom je sazdano cijelo naselje. S gitarom i harmonikom, kao osnovnoškolac, pojavit će se na audiciji u Glazbenoj školi Franjo Kuhač, opet u osječkoj Tvrđi i opet blizu njegove buduće pizzerije. Dvoje iskusnih profesora, Eva Hühn i Čaba Zima, prepoznat će njegov glazbeni talent i nagovoriti ga da se, umjesto harmonike i gitare, lati violine. Završio je nižu glazbenu školu i tako nastavio obiteljsku glazbenu tradiciju: njegov dvije i pol godine mlađi brat u istoj je glazbenoj školi svirao klavir, a otac i danas pjeva o osječkoj Lipi, pjevačkom društvu osnovanom 1876. godine.

(...)

Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 00:00