Večerom i druženjem u "Tete Olge" sa, sada već bivšim, kolegicama i kolegama, Velimir Klinac "uplovio"“ je u umirovljeničke dane nakon što je preko 40 godina, točnije od studenoga davne 1983. vozio kola Hitne pomoći u Pločama.
Ovaj vitalni Staševčanin najprije je „pekao zanat“ vozeći kamione u različitim firmama s gradskoga područja u Ploča, a onda je izabran na natječaju kojega je raspisao Dom zdravlja u velikoj konkurenciji od 48 vozača. Hitna pomoć tada je bila pod okriljem Doma zdravlja, a od 2011. je pod nadležnošću Zavoda za Hitnu medicinu Dubrovačko – neretvanske županije. Klinac je promijenio tri ravnatelja: dr. Ivana Sokola, dr. Vinku Matića i sada Luku Lulića.
- Ovo je težak posao i tko ga ne voli, ne može ga raditi. U ovom poslu čovjek se nađe u zahtjevnim situacijama, ljudi se bore za život, posebno je teško kada su to mladi ljudi, i sve to morate gledati i pomagati koliko možete - ističe Velimir.
Nemoguće je izračunati koliko je ljudi, domaćih i stranaca, u protekla četiri desetljeća prevezao u bolnice u Splitu, Dubrovniku i, pogotovo nekada, u Mostaru. Poznaje svaki zavoj na prometnicama koje vode do spomenutih bolnica.
Nema radnog vremena
Radio je posao u kojem, kako kaže, nema radnog vremena, nesreća se može dogoditi i nekoliko minuta prija završetka smjene i mora se na teren. Ističe kako malo ljudi zna da u poslu kojeg je obavljao, između dnevne i noćne smjene je stanje pripravnosti.
- To znači da treba biti na raspolaganju u svakom trenutku, gdje god da se nalaziš moraš biti dostupan, ne može se dogoditi da se isprazni baterija na mobitelu ili da nema signala... - otkriva Klinac i podsjeća da su timovi Hitne pomoći "iznijeli" i Domovinski rat, osiguravali su Male Bare i sa kolegama iz Metkovića "pokrivali" cijelu Dolinu Neretve i područje do Neuma.
Na žalost, u ovome poslu, pogotovo kada ga čovjek radi 40 godina, nemoguće je izbjeći trenutke koji se zauvijek urežu u pamćenje.
- Bilo je zaista teških trenutaka. Gledao sam mrtva tijela djece čije roditelje dobro poznajem, koja su izgubila živote u prometnim nesrećama ili u nekim drugim okolnostima. Ne možete ostati imuni na te prizore. Često mi dolaze pred oči kada sam kod kuće. Tada idem raditi, moram pronaći neku zanimaciju koja će me okupirati da ne mislim na to - rekao je i istaknuo kako su članovi tima uvijek sretni kada pacijenta u teškome stanju na vrijeme dovezu u bolnici.
Tijekom radnog staža mijenjali su se i uvjeti u kojima je radio. Kaže nam kako u početku nije bilo klime u vozilu, sirene su se često kvarile, u Omišu se morao probijati kroz nesnosne gužve u situacijama kada i minute odlučuju o životu osobe koju prevozi… Izgradnja autoceste je, priznat će, umnogome olakšala obavljanje ovoga posla.
Novi život se rađa
No, bilo je i situacija kojih se i danas prisjeća sa zadovoljstvom.
- Prije rata vozio sam ženu koju dobro poznajem u rodilište u Mostar. U vozilu je bio i njen suprug. Iako je bilo jasno kako je pitanje trenutka kada će roditi, ona je, prije ulaska u rodilište, pošto-poto htjela popiti kavu. Na kraju smo morali popustiti. Podigao sam hidrauliku i parkirao auto na trotoar. Pratio sam je u kafić s dekom i lancunom, ako počne rađati. Popila je kavu i nedugo nakon što je ušla u rodilište, rodila je. To su mi najdraži trenuci, kada se rađa novi život! - kazuje nam Velimir.
U mirovini ga čekaju njegovi vinogradi, smokve i masline… Klinac je, na kraju, imao potrebu nešto posebno naglasiti.
- Ovo je zaista težak i zahtjevan posao. Noć, kiša, blato, krv, stalni su "pratitelji" ljudi o kojima često ovise nečiji životi. Da bi dobro radili ovaj odgovoran i važan posao, moraju imati znanje, mirnoću i koncentraciju, te biti potpuno posvećeni. Moje kolege u Pločama, a uvjeren sam i ostali djelatnici u drugim gradovima, imaju sve to i zaista je nepravda da nemaju beneficirani radni staž. Za mene je kasno, ali se iskreno nadam i od srca im želim, da će se oni koji ostaju izboriti za ono što im pripada - zaključuje ovaj friški umirovljenik.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....