Iz opanaka u kopačke.
Doslovno bi se moglo kazati za Peru Čaljkušića iz naselja Opanci, jugozapadnog dijela općine Lovreć, koji je ovaj danas sedamdesetšestogodišnjak trbuhom za kruhom napustio početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća i skrasio se u njemačkom Stuttgartu. Glavnom gradu savezne pokrajine Baden-Württemberg. U kojem je ostvario i svoj dječački san.
Nije Pero svoj život zamišljao kao klasični gastarbajter, na baušteli s komadom suhog kruha, gulašem iz konzerve i nužnim smještajem u kakvoj baraci prenatrpanoj radnicima s cijelog Balkana. Njegova vizija bila je da sa što manje truda zaradi što više novca. Što nije bilo moguće ostvariti na baušteli.
- Znate kako je tada bilo. Ovdje sirotinja, a naši koji su otišli kući se vraćaju u novim autima. Puče vijest svuda ko iz topa da ljude traži zapadna Europa... Bio liječnik ili zidar, svaki će imati posla pune ruke. Put Njemačke otiđoh i ja 1970. godine i jedino što sam u tom trenutku mogao raditi bili su ti teški građevinski poslovi. Pošto mi nisu bili dragi, već sljedeću godinu otvaram gostionicu u jednom manjem mjestu Altdorfu. I sve tako do umirovljenja 2020. godine, kada se vraćam u svoje rodno selo - dio je to zanimljivog životnog puta ovog lovrećkoga gastarbajtera prožetog cijelim nizom događaja u njegovu više od pola stoljeća ugostiteljskom stažu.
Vrijeme je to kada NK Stuttgart doživljava svoju renesansu. Osnovan davne 1893. godine, ovaj klub, inače peterostruki bundesligaški prvak i 1997. godine finalist tadašnjeg Kupa pobjednika kupova, toliko je opčinio Čaljkušića iz Opanaka da je prisustvovao gotovo svim njegovim uspjesima kako na stuttgartskoj MHPAreni tako i po Europi. Ubrzo je ovaj nogometni zanesenjak počeo prijateljstvo i s njihovim igračima. Napose s pokojnim Draganom Holcerom, koji je za klub igrao od 1975. do 1981. godine. Česti susreti rodili su i prijateljstvom s ovim proslavljenim nogometašem.
- Nije bilo utakmice kojoj nisam prisustovao. To su bili vrsni sportaši, posebno Hansi Müller s kojim sam se i najviše družio. Potom je negdje iza Domovinskog rata u klub došao i Zvonimir Soldo. Po meni jedan od najboljih igrača tog njemačkog prvoligaša. Gotovo da sam se na dnevnoj bazi družio s tim ikonama nogometa u Stuttgartu - tvrdi Pero.
I kasnije, kada su mnogi o njih objesili kopačke o klin, nastavili su s druženjima.
Odlaskom u mirovinu, Pero se vraća u selo. U kuću koju je gradio dok je još bio u inozemstvu unio je dašak Njemačke. Posebno onaj sportski duh.
Njegova kuća jedna je od najprepoznatljivijih stambenih objekata u selu. Putnici namjernici prvo će zamijetiti istaknute zastave Njemačke i Hrvatske. Ili njihove ostatke jer ih je zadnja bura dobrano „iskajišala“. Opet se ona njemačka malo bolje drži...
- Njemačka je Njemačka - sliježe ramenima naš sugovornik, aludirajući na kvalitetu njemačkog proizvoda dok nas uvodi u dvorište obiteljske kuće. A tamo sve u znaku nekadašnjeg njemačkog nogometnog prvaka. Od pitara s cvijećem do nadvratnika kojim dominira grb Die Rotena (crvenog njemačkog kluba), kako još zovu VfB Stuttgart.
- Sve što vidite, a vezano je za ovaj klub, poslali su mi moji prijatelji iz Njemačke. Znaju koliko sam njemu privržen, njegovim igračima, znaju moju ljubav prema Stuttgartu, pa mi šalju razne predmete sa znakovljem kluba. Na koncu sve sam to ukomponirao u kuću i oko nje. Smatram da to taj klub zaslužuje. To je tek jedan mali dio onoga što ja osjećam i čemu se radujem - ćuti se u Perinim riječima suza na srcu, a bome i u oku, posebno što sada nije više u mogućnosti fizički prisustvovati utakmicama i stisnuti ruku starim prijateljima. Ali duhom je stalno uz njih. Ni danas pet godina kasnije, Pero Čaljkušić ne propušta ni jednu njihovu utakmicu. Sada preko televizije. Mada, kaže, osjeća se kao da se nalazi na tribinama stuttgartske arene.
Bilo je to, veli, jedno lijepo razdoblje života, pa mu se prohtjelo da sve to prinese na staru djedovinu. Nekada oronula kuća, danas je maleni muzej „crvenih“.
Mada i drugi eksponati rese njegovo obiteljsko zdanje. Pokazuje nam opanke, zadnje takve izrađene u tom istoimenom naselju koje je njegov otac davne 1981. godine napravio svojoj supruzi.
- Pretpostavljam da ime našeg sela, koje obuhvaća nekoliko zaselaka, dolazi od opančarstva jer je, barem tako kažu, nekada u mjestu bilo dosta tih opančara. Samouki ljudi koji su u davna vremena izrađivali tu staru obuću u kombinaciji goveđe i janjeće kože. Danas to više niko ne radi. A i nema ko, selo je gotovo prazno. Drugi pak smatraju da je ojkonim Opanci nastao od imena vlaškog plemena Opanak, koje je u srednjem vijeku živjelo na ovim područjima, a iselilo se u vrijeme najezde Osmanlija - nije da Pero ne poznaje povijest svog sela iz kojeg danas rijetko odlazi.
U Njemačku ode barem jednom ili dvaput na godinu posjetiti svoju djecu, unučad i praunučad. I oni dođu u selo svojih roditelja, što ga posebno veseli. Ipak, od svega je najradosniji da su svi ti njegovi izdanci poklonici Die Schwabena.
Komentari
0