POSLJEDNJI FILM ANTE PAVELIĆA Senzacionalno otkriće nakon 69 godina: Oktavijan Miletić snio je film o liječenju raka

Prije točno šezdeset i devet godina, u kolovozu 1944. godine, građani Zagreba uživali su u ljetnim praznicima. Kupali su se u Savi, biciklima odlazili u Podsused, penjali se na Sljeme – zaslužena dokolica nakon naporne radne godine. Točnije, to je slika koja se tih dana mogla vidjeti u filmskom žurnalu Hrvatski slikopisni tjednik, koji se svakog tjedna punio novim propagandnim materijalom.

Ipak, državna propaganda bila je jedno, a istina nešto sasvim drugo. Niti dva mjeseca ranije Savezničke snage započele su iskrcavanje i invaziju na (okupiranu) francusku obalu, čime je zadan posljednji udarac silama Osovine, udarac od kojeg se više neće oporaviti.

Samo desetak dana ranije Grof von Stauffenberg pokušao je lišiti života Reichsführera, rakete V1 razorno su djelovale po njemačke neprijatelje te je velika nada polagana u V2, oružje koje će, kako se govorilo, promijeniti tijek rata. Otprilike u isto vrijeme, nakon sve učestalijih savezničkih bombardiranja Zagreba, iza kulisa Pavelićeve države, odigravao se događaj poznat kao puč Vokić-Lorković.

Endehaška javnost ipak nije bila svjesna baš svih tih važnih događaja nego je, baš kao i proteklih godina, u danima godišnjih odmora, hrlila i u kina. Uz spomenute žurnale u predvorjima zagrebačkih kina mogla je kupiti tako i najnoviji broj jedinog hrvatskog filmskog časopisa – Hrvatski slikopis. U tim danima posebno je javnost zaintrigirala jedna vijest.

Miletićev eskapizam. Oktavijan Miletić, pionir hrvatskog filma i čovjek koji je svojim kultur-filmovima stavio Hrvatsku na filmsku mapu onodobne (doduše osovinske) Europe a da nije podlegao propagandnim pritiscima iz Berlina, započeo je snimanje novog filma.

Film je nosio vrlo zagonetan naziv: “Radium – izvor zrâka”! Miletić je, naime, tijekom cijelog svog profesionalnog bavljenja kinematografijom uspješno izbjegavao filmski veličati ustaški režim. Stoga je upravo u umjetnosti našao savršen eskapizam.

Forma kratkih tzv. kultur-filmova, tada vrlo popularna, pokazala se sjajnom za njega. Snimao je tako filmove o baroku sjeverne Hrvatske (“Barok u Hrvatskoj”), hrvatskom selu (“Kroatische Bauernleben”), Zagrebu (“Agram”) ili hrvatskim kiparima (“Bildhauerkunst in Kroatien”), no njegov magnum opus bila je režija filma “Lisinski”, prvog dugometražnog zvučnog igranog filma Pavelićeve države. Jasno, i tu je Miletić uspješno izbjegao propagandu.

“Lisinski” je imao premijeru na Uskrs 9. travnja 1944. i odmah je postao onodobni blockbuster. Ne čudi stoga da se čekalo na njegov sljedeći filmski potez. Jasno, država je imala velike planove za novi dugometražni igrani film, no oni se izgleda nisu poklapali s Miletićevim. On se odlučio vratiti filmskoj formi u kojoj je bio najjači – kultur-filmu.

Časopis Hrvatski slikopis obavještava tako hrvatsku javnost kako se “pristupilo izrađivanju slikopisa pod naslovom ‘Radium – izvor zrâka’”. “Moglo bi se kazati”, nastavlja dalje časopis, “da ova tema nije specifično naša, da je ta tema već bila i obrađivana u međunarodnom slikopisu.

Ali treba imati na umu, da u našoj sredini – u Zagrebu – djeluje znanstveni zavod za istraživanje i pobijanje bolesti raka radiumom, koji je u cijelom znanstvenom svijetu poznat po svom radu i po izvanrednim posljedicama tog rada. Ovaj kulturno-dokumentarni slikopis, ‘Radium – izvor zrâka’, zamišljen je s težnjom da se suvremenim načinom, putem slikopisne vrpce, prikaže širokim slojevima naroda značenje radiuma i njegove velike važnosti u borbi protiv raka, najteže bolesti čovječanstva..!”

...

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA