Kontrola vs prihvaćanje

Nekad smo se ludo voljeli, a sada si nanosimo bol... Zašto?

I kako to da često jedan od partnera ima potrebu kontrolirati ono drugo, a da uopće nisu svjesni da nameću svoju volju, svoju kontrolu, svoja rješenja?
Zar ne bi trebalo biti važnije da je osoba pored nas sretna od naše sebične potrebe za dokazivanjem?
 Foto: Shutterstock

O kontroli još malo iz drugog ugla, ovoga puta ženskog...


Nakon naše prošlotjedne kolumne - "Imate potrebu kontrolirati partnericu? Odrastite već jednom", u kojoj je Sandro pisao o muškarcima koji su ponosni kad snagom svojih argumenata "pobjeđuju i kontroliraju" partnericu i ne osjećaju da je su-kreacija u braku/partnerstvu ono što je važno, dva para koja su kod mene u terapijskom procesu, reagirali su, na našem ovotjednom susretu, na gotovo isti način. Da budem preciznija - u obje situacije muškarci iz tih parova su rekli vrlo sličan komentar na kolumnu ali i na njihov život. S obzirom na to da su njihove bračne priče sasvim drugačije, da su različitih godina i različitih situacija, bilo mi je zanimljivo slušati njihove, tako slične, komentare.

Drugačiji pogled na situaciju

Ukratko, obojica su, u prisustvu svojih žena/partnerica, rekli da tu potrebu za kontrolom nad njima i prisilu za njihovom prilagođavanjem svojim partnericama osjećaju oni. One su te koje ne "dozvoljavaju" da oni budu onakvi kakvi jesu i one su te koje traže da oni prihvate njihova gledišta, njihove stavove, njihove argumente.

One su te koje su-kreaciju shvaćaju tako da će one reći kako treba u njihovom braku i životu biti, a oni to trebaju prihvatiti i biti onakvi muškarci kako to one zamišljaju da bi njihov muž/partner trebao biti.

Slušajući te parove, nisam mogla a da se ne prisjetim još mnogih parova koji su na sličan način govorili o problemu u odnosu. Nesporazumi, konflikti, svađe, povlačenja… su se događala jer je jedno od njih imalo potrebu nametnuti svoje želje i ideje o tome kakav njihov odnos mora biti i očekivalo se da druga osoba to prihvati. Stvarna su-kreacija nije baš bila prisutna. Priča je to koja je, vjerujem, prisutna i u mnogim od vaših veza i brakova, drage čitateljice i čitatelji. I to je bolna priča. Iskustvo mi pokazuje da svaki par i svaka osoba takve situacije proživljavaju na drugačiji način, ali bol je ono što im je svima zajedničko.

Otvorite srce

Kako to da dvoje ljudi koji se vole, koji žele biti zajedno, izazivaju jedno drugome takav bol, a često nisu toga svjesni? Kako to da često jedno od njih ima potrebu kontrolirati ono drugo, a da uopće nisu svjesni da nameću svoju volju, svoju kontrolu, svoja rješenja? Sigurno da naše strukture osobnosti imaju svoju ulogu u tome - no ulogu ima i zatvorenost naših srdaca.

Jako je teško, živeći u paru, imati srce jednako otvoreno i za sebe i za osobu s kojom živim. Lakše je imati otvoreno srce za djecu pa i za kućne ljubimce, ali jedno za drugo, kao da nam ne ide spontano, kao da je puno spontanije i lakše imate zatvoreno srce za onog/onu drugog/u. Moje iskustvo u radu s parovima mi pokazuje baš to.

Zatvorenost srca prema drugom je, kod parova koji dolaze kod mene, spontanije i više prisutno nego otvorenost za drugog u njegovoj ili njenoj "drugačiji-tosti".

Razmislite o tome...

Jedna mudra priča kaže da se, kad idemo kroz livadu, čičak sam hvata, a za cvijet se moramo sagnuti. Za čičak (u ovoj pričici simbola onog što nije dobro) se moramo pomučiti da ga skinemo s odjeće za koju se sam zakačio. Za cvijet (simbol dobra) se moramo pomučiti (sagnuti) da ga pomirišemo i dobro pogledamo. Volim ovu pričicu ispričati klijentima i slušati kako rezonira u njima. Ponekad u životu u paru izgleda kao da se loše stvari i kontrola same hvataju i moramo se truditi i raditi da se one smanje ili nestanu iz našeg odnosa. Za dobre stvari se moramo truditi i raditi da one postanu dio našeg odnosa.

Ne kažem da je tako kod svih parova, ali kod mnogih koji sjede na mom kauču je takva priča.

Kako je kod vas?

Da li ste nekada umorni od pokušaja da su-kreacija života bude ugodna za oboje? Da li vam se nekada čini da, koliko god pokušavali biti "dobri" ona druga osoba ostaje ista i nastavlja nametati svoje i pokušava vas kontrolirati? Nedavno sam dobila upit u kojem mi muškarac piše da su on i supruga dugo u braku, imaju odraslu djecu, a ona cijeli život kontrolira i njega i djecu. Sada su djeca otišla od kuće, sad su opet sami, nakon puno godina odgoja i uživanja u praćenju djece kako odrastaju i sad se njena kontrola usmjerila puno više na njega. Pokušava ona kontrolirati i djecu ali, kako ne žive više zajedno, djeca se lakše izmaknu.

Ona ne zna što znači "prihvatiti" drugog. Još mu je teže razumjeti to što, kad joj kaže da ga ona stalno želi kontrolirati i traži od njega da sve bude po njenom, ona to ne shvaća. Uvjerena je da radi dobro. Kaže, "zna" ona što je dobro za njenog muža jer ona "bolje od njega" sagledava situacije. Piše mi i da ona njega i njegove potrebe "ne doživljava" i nije siguran kako dalje?

Dakako, prihvatiti drugu osobu kakva je ne znači pristati na to da se druga osoba ponaša bez poštovanja i bez odgovornosti. To nije zdravo prihvaćanje. Prihvatiti drugu osobu onakvu kakva jest znači prihvatiti da su drugoj osobi njene ideje, njeni stavovi, njena vizije zajedničkog života u svim detaljima jednako važne kao meni moje. Prihvatiti drugu osobu onakvu kakva jest znači biti svjestan/a da druga osoba želi biti sretna u našem braku/vezi jednako kao ja… znači da druga osoba nije sporedni lik u filmu mog života, već smo oboje glavni likovi u filmu svog života koji smo odlučili živjeti zajedno.

Ovo je uistinu važno

Vjerujem, a vidim i u praksi da kad obje osobe u paru stvarno osvijeste da prihvaćanje i su-kreacija znače da smo oboje jednako važni, da su naše slike o tome kako želimo voditi financije, kako želimo održavati domaćinstvo, kako želimo odgajati djecu, kako želimo organizirati godišnje odmore i vikende, kako želimo namjestiti stan/kuću u kojoj živimo… jednako važne, da se onda može dogoditi da svatko iz svoje dubine počne izlaziti u susret onoj drugoj osobi. Ne zato što je nametnuto, ne zato što se argumentima "pobijedimo" drugu osobu, nego zato što ZNAM da osoba pored mene želi biti sretna sa mnom na svoj način, a ne na moj.

I onda se vrata srca otvaraju i onda mi postaje lako prepoznati vrijednosti druge osobe i njena gledišta, stavove, potrebe…

Tada meni postane važno da on/ona ostvari SVOJE snove i želje, a ne MOJE. Tada sam otvorena za su-kreaciju koja neće biti samo iz mog ugla već će ugao druge osobe postati i moj. I kad oboje tako doživljavamo partnerstvo i jedno drugoga i kad oboje paralelno imamo otvoreno srce za osobu s kojom dijelimo život, onda to može biti prava su-kreacija.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 09:55