GLOBUSOVA KAVKASKA ČAJANKA

KAKO SE NOSITI S RAZVODOM I ŠTO ON ZNAČI ZA DJECU Jelena Perčin: 'Kad smo rekli u obitelji da se rastajemo, moj me svekar nazvao potpuno izbezumljen'

Slučaj mučne višegodišnje razmirice između Severine Kojić i njezina bivšega partnera Milana Popovića oko sinčića Aleksandra, koji je završio sudskom presudom da se dječak dodijeli na skrbništvo ocu, otvorio je pitanje je li moguća rastava braka koja ne bi traumatizirala djecu. O tome raspravljaju stručnjakinja za obiteljsko pravo, načelnica u Ministarstvu za mlade, demografiju i socijalnu skrb te poznata glumica
 Darko Tomas / CROPIX

Nedavna sudska odluka po kojoj je dijete poznatog bivšeg bračnog para Severine Kojić i Milana Popovića u dobi od sedam godina moralo u jednom danu promijeniti adresu, krevet u kojemu spava i planove koje je imalo izazvala je pozornost javnosti. O tome kako se nositi s razvodom i što on znači za djecu, u čajanci su govorile Jelena Perčin, glumica koja je i sama iskusila razvod i dogovore s bivšim suprugom o zajedničkom odgoju djeteta, Teuta Palčić, odvjetnica koja se bavi razvodima, te Tatjana Katkić Stanić, načelnica Sektora za koordinaciju politika i unapređenje stručnog rada centara socijalne skrbi u Ministarstvu za mlade, demografiju i socijalnu skrb, istodobno i medijatorica.

Vlašić: Koliko su djeca žrtve razvoda? Je li svaki razvod trauma za djecu?

Palčić: Nije, nije svaki razvod trauma zato što je bitno da roditelji djetetu objasne svoju odluku ako je ono dovoljno staro da razumije što se događa. Kad imate dijete niske kronološke dobi, onda ono nije u stanju shvatiti što se događa između roditelja, ali je sposobno shvatiti neverbalnu komunikaciju između roditelja. Najbitnije je u razvodu da se roditelji pokušaju dogovoriti i da neke svoje konflikte pokušaju staviti sa strane i da surađuju kako tijekom razvoda, tako i nakon toga. Ima toga, rijetko je, ali postoji.

Vlašić: Kako ste vi to prošli?

Perčin: Na ovom tragu. Dakle, svaki razvod je bolan. Nitko se ne rastaje zato što je u dobrim odnosima i zato što se fantastično razumije. U toj prvoj fazi, kada sam donijela odluku o razvodu, bilo je ljeto i imala sam mogućnost skloniti dijete na more, kod bake i djeda dok ova prva faza ljutnje i agresije između nas kao partnera nije prošla. Sjela sam sa svojim bivšim mužem i rekla: O.K., u puno stvari se nećemo složiti, da smo se slagali, vjerojatno se ne bismo razvodili. Ali, imamo dijete koje treba i mamu i tatu, i to su užasno važne figure, i majke i oca, u izgradnji ličnosti djeteta. Imamo dijete koje je zdravo i sretno, i smatrala sam da bi bio veliki grijeh da joj to oduzmemo. Imala sam sreću što je moj bivši muž jednako mislio, bez obzira na to što smo bili u nekim svađama, ali smo uspjeli postići dogovor da je naša Lota izvan naše osobne priče.

Darko Tomas / CROPIX
Tatjana Katkić Stanić

Vlašić: Super, odlično. Imali ste, znači, zajedničku ideju kako to mora izgledati.

Perčin: U razvodu nema pravde, nema onoga tko je više kriv, tko je manje kriv. To je ono gdje partneri, zapravo, uđu u zabludu. Znala sam da moram pregristi jako puno svoj ego, jako puno svog osjećaja pravde i nepravde, onoga što mislim da mi pripada ispadne da mi ne pripada, tu zbilja dolazi iz riječi na djelo ona činjenica da kad dobiješ dijete nije više važno što hoćeš, nego je važno ono što je dobro za dijete. Nekako na tom tragu smo uspjeli postići dogovor jer mi je bilo grozno da imam situaciju da dijete ostavljam kao kofer zato što su njegovi dani utorak i četvrtak. U tom smislu smo se odmah dogovorili jer, s obzirom na prirodu našeg posla, moj bivši muž, isto kao i ja, nema fiksno radno vrijeme, i ja mu uvijek izlazim u susret. Pa ako ne može u utorak vidjeti dijete, onda je to srijeda, ako ne može petak, onda je to nedjelja. Dakle, tu nikad nisam inzistirala, i svaki put kad moje dijete izrazi želju da ga vidi, iako nije njegov dan ili nije njegov vikend, to sam uvijek dopustila. Roditelji se znaju često inatiti, iz povrede, iz ljutnje, izgubljenosti, ali treba promisliti što njihove potrebe rade djetetu.

Vlašić: Imate li vi u Ministarstvu neki priručnik kako proći kroz razvod?

Katkić Stanić: Ustvari, u nekim postupcima pripreme i postupcima savjetovanja bi se s roditeljima trebalo odraditi na koji način pripremiti dijete, ovisno, naravno, o dobi. Za svako dijete to je negativno iskustvo, u startu je uvijek negativno, ali prije svega o roditeljima ovisi na koji način će ići dalje. Tu je vrlo važno poslati poruku koju je gospođa Perčin rekla: “Mi smo se rastali jer nismo mogli zajedno zbog nekih razloga, ali smo tu za tebe i bit ćemo za tebe.” Djeca u startu imaju predodžbu da će se roditelji pomiriti, taj period traje i oni s vremenom shvate, kad ti kontakti s drugim roditeljem idu normalno, kad vide da roditelji normalno komuniciraju, da su odnosi dobri, da zajedno dijele neka događanja, pa se djeca vrlo brzo prilagode, to čak i otvoreno verbaliziraju i kažu: “Najbolje je da su mama i tata odvojeno” i da tada imaju oba roditelja. Kad su sukobi među roditeljima konstantni, kada nema dogovora ni o čemu, mi svjedočimo situacijama da ljudi dvadeset godina nakon razvoda nisu u stanju doći na neko djetetovo slavlje, da u situacijama kada im se dijete udaje ili ženi oni jednakim intenzitetom ispoljavaju mržnju prema onoj drugoj osobi.

Darko Tomas / CROPIX
Jelena Perčin

Vlašić: Da, mržnja je osjećaj koji najdulje traje...

Perčin: Postoje ti neverbalni znaci koju djeca nevjerojatno dobro iščitavaju. Ja sam se isto trudila da moje dijete ne prima duple poruke, da joj bude vrlo jasno. Ona je bila jako mala kad se sve događalo, imala je dvije i pol godine. Naravno, nije ni danas s deset godina racionalna, ali joj nikada nisam rekla: “Mi smo se rastali jer se mama i tata više ne vole.” Nisam joj nikada dala tu poruku. Dandanas joj govorim da se mama i tata vole. Nismo zaljubljeni, ne slažemo se, životi su nam otišli u drugim smjerovima, ali joj nikada nisam dala poruku da se ne volimo. Jer, suštinski, moj bivši partner će uvijek biti otac mog djeteta i ja ga volim, jer znam da bude li njemu dobro i mom djetetu će biti dobro. Intima među partnerima je potpuno druga kategorija i često roditelji brkaju ta dva pojma, smatraju da moraju biti u ljubavnom odnosu, u seksualnom smislu, da bi ikakva ljubav mogla postojati. Mislim da su to dva različita pojma.

Vlašić: Kako odrediti kome ide dijete? Vjerojatno je sam ovaj izraz, “kome ide dijete” užasno pogrešan...

Katkić Stanić: Prvo treba doći do toga da se o svim situacijama kada je moguće roditelji dogovore. Tu je uloga stručnjaka ključna da roditelji osvijeste tu svoju ulogu s partnerskih pozicija. U ovoj fazi, i svi mi osjećamo, a i ja imam iskustvo rastave, svi se osjećamo neuspješno, ljuti smo, mislimo da smo nešto mogli vidjeti i da smo krivo procijenili, a ustvari je bitno da se izdignemo iz te uloge i da dijete bude u fokusu. Onoga časa kada roditelji vide dijete u fokusu, prepoznaju te dječje potrebe, onda se mogu napraviti pomaci. Ponekad imamo situacije da su svi dogovori formalni, da se što prije završi postupak na sudu, a u vrlo kratko vrijeme svi se vrate u sustav jer dogovor nije životan. Imala sam jednu majku koja je dogovorila klasične kontakte, a oboje su znali da te kontakte s djetetom neće moći imati onako kako su dogovorili. I sada kada jedan roditelj počne inzistirati da sve mora biti tako kako piše u sudskoj odluci, a život se svakodnevno mijenja kontinuirano i, ako nemate tu fleksibilnost, onda imate poteškoće. To bi trebalo primijetiti u što ranijoj fazi, to bi mogla biti teta u vrtiću ako vidi da se, na primjer, roditelji ne pozdravljaju. Ta teta u vrtiću može pomoći da roditelji osvijeste potrebe za dijete. Često se događa da članovi obitelji, umjesto da budu pozitivni korektiv, da utječu na to da se sukobi smanje, svrstavaju se na jednu ili drugu stranu i onda imamo navijačke skupine, a dijete nam je u sredini.

Perčin: Kad smo rekli u obitelji da se rastajemo, moj me svekar nazvao potpuno izbezumljen jer je, poučen iskustvom, bio uvjeren da dijete neće uopće više viđati. A meni to nije bila nikada opcija. Mislim da su za moje dijete ti odnosi užasno važni i važno je da dijete ima svoju baku, svoga djeda. Htjela bih istaknuti da kada netko ima bivšeg partnera, taj odnos ne prestaje, nikada, jer i dalje imate dijete. To je odnos na kojem se i dalje kontinuirano radi, kao i na svakom odnosu u životu, s novim bračnim partnerom, s prijateljicom, to su sve odnosi na kojima se cijeli život radi. Prve dvije godine sve je to bilo na klimavim nogama jer se ni mi nismo snalazili, no nakon dvije godine uspjela sam postići da moj bivši muž dođe k nama na more, da odemo zajedno na ručak, da je zajedno vodimo u Gardaland, da počnemo zajednički provoditi vrijeme s djetetom bez obzira na to što više nismo u vezi, u braku. Ljudi misle, a to je greška, rastala sam se, nema slike, nema tona, dolazi do prekida komunikacije i jedino što ostaje jest to da svaki drugi vikend moram predati dijete. Mislim da to radi veliku štetu djeci.

Vlašić: Koliko je nasilno prema jednom djetetu, u jednom trenutku donijeti odluku koja kaže: Danas! Danas moraš promijeniti krevet u kojem spavaš, odlaziš u susjedni kvart, ulicu...?

Palčić: To je sigurno velika trauma i šok za dijete. Nažalost, moram reći da svjedočim gotovo svakodnevno takvim presudama ili privremenim mjerama. Kada jedan roditelj inzistira na tome, teško mogu shvatiti da time želi dobro svom djetetu. Treba razgovarati, treba surađivati, međutim to podrazumijeva da ljudi imaju veliku svijest o tome što je dobro za njihovo dijete. Znači, treba biti zreo kao roditelj i treba biti spreman raditi na tom odnosu koji prati čovjeka do kraja života. Znači, vi ste roditelj tom djetetu do kraja života i komunicirate s drugim roditeljem da bi danas, sutra izraslo u zdravu osobu koja normalno funkcionira. Statistike pokazuju da dijete razvedenih roditelja i samo kasnije ima život u kojem se pojavljuje razvod.

Darko Tomas / CROPIX
Teuta Palčić

Vlašić: Da, ali to ne bi trebala biti zabluda pa da netko ostaje u lošem braku iz krivih razloga...

Perčin: To je i veliki test ljubavi jer ljubav je lišena sebičnosti. Ako nekoga uistinu voliš, onda ništa drugo nije važno.

Vlašić: To je jako teško. Jedna kolegica mi je rekla da se morala poništiti, sebe kao osobu, karijeru, sve, samo kako bi djetetu bilo što bolje...

Perčin: To je uistinu tako. To kako sam se ja osjećala, koje su bile moje potrebe, koji je moj osjećaj za pravdu, koliko sam se osjećala izdanom i povrijeđenom, to apsolutno nije važno. Meni je jedino u glavi bilo - to je njezin tata i ona svog tatu treba. To je jedino važno.

Katkić Stanić: Roditelji u tim situacijama često “svoja prava” stavljaju ispred prava odnosno interesa djeteta. Tu se i stručnjaci teško snalaze, rekla bih da često roditeljima dajemo previše šansi. Tu su onda neka postupanja koja traju, gdje moliš, upozoravaš, a svaki dan u lošoj situaciji štetan je za dijete. Cilj je učiniti zaista sve da se roditeljima pruži sva stručna pomoć koju trebaju dobiti. Vrlo smo rijetko u situacijama da su roditelji emocionalno balansirani, uvijek je netko više povrijeđen, netko lakše izlazi iz tog odnosa, a ovaj period od dvije godine jest taj prosječni period da se emocije slegnu i da ljudi počnu funkcionirati kao roditelji. Kada prođe period od dvije godine i kada roditelji ne uspijevaju staviti dijete u fokus i kada su usmjereni na svoje bitke i to tko je u pravu, tko je važniji, onda govorimo već o drugom intenzitetu i o manipulativnim ponašanjima koji su usmjereni na to da otuđe dijete od drugog roditelja.

Perčin: Nažalost, jako puno mojih poznanika je rastavljeno i često sam svjedočila situacijama kada roditelj govori protiv onog drugog, to je takva trauma za dijete i, po meni, to je vrsta zlostavljanja. Dijete nije racionalno, dijete ne može razumjeti dokraja odnose roditelja i djeci su u toj fazi formiranja potrebne idealne slike roditelja. Kada rušiš sliku roditelja, radiš ozbiljnu traumu djetetu. Svi imamo mane. Uvijek sam nastojala zakamuflirati mane mog bivšeg supruga u odnosu na našu kćer i obrnuto jer znam da ona nije u stanju pojmiti zašto tata taj dan nije uspio doći po nju. Zamislite što bi bilo da sam joj rekla: “Vidiš, opet nije došao. Eto ti, kakav ti je on.” Ne, uvijek sam joj rekla da je zvao, da mu se oduljio posao, da je molio da prebacimo na sutra.

Vlašić: To razočaranje mora da je grozno djetetu...

Katkić Stanić: U konačnici, vi negirate onaj dio djeteta koji nosi genetiku drugog roditelja, ono se osjeća bezvrijedno, da ne vrijedi, odnosno da vrijedi samo ako udovoljava onom roditelju s kojim živi.

Vlašić: Kako se procijeni da dijete treba provesti s jednim roditeljem dva vikenda u mjesecu i dva dana u tjednu po nekoliko sati? Može li se izmjeriti potrebe djeteta kao neku čašu i onda ulijevati?

Katkić Stanić: Trebalo bi procjenjivati od situacije do situacije, mi smo donedavno imali one stereotipne prijedloge da je to svaki drugi vikend i jedan dan u tjednu, međutim, ustvari, uloge su se bitno promijenile. A i malo smo licemjerni, pa kada nam to odgovara, onda u kontekstu Istanbulske konvencije govorimo da stereotipna uvjerenja pridonose nasilnom ponašanju. Kad govorimo o roditeljstvu, onda smo još uvijek na stereotipu da je majka majka, pa ako imamo jednako kompetentne roditelje, ipak će se većina prikloniti mišljenju da bi dijete trebalo živjeti s majkom. To je u redu ako se roditelji dogovore. Kad se roditelji ne dogovore, ako imamo oca koji želi sudjelovati u životu djeteta, treba ga poticati i treba, ustvari, omogućiti da što više sudjeluje u životu djeteta. U svojoj sam praksi imala samo jednu situaciju u kojoj su djeca bila jednako kod jednog roditelja i kod drugog, ali se radilo o djeci u adolescentnoj dobi, jedno je išlo u srednju školu, a drugo završavalo osnovnu. Majka se odselila doslovno na sto metara od obiteljske kuće i roditelji nisu radili probleme, sve je išlo dogovorom.

Perčin: Dijete se formira raznim porukama, pa ako želi prespavati kod jednog roditelja i od njega ići u vrtić, to bi trebalo biti izvedivo. To je bitno za dijete jer se tako formira u osobu i kasnije formira svoje odnose u životu.

Palčić: Da, ali to možete samo ako nemate visokokonfliktni razvod, nego situaciju gdje se roditelji dogovore. Ako nema tog dogovora, ovisite o procjeni centra, kasnije vještačenju i, na kraju, odluci suda. U idealnoj situaciji, kada imamo dogovor roditelja, nemamo spor, onda je sve moguće, ako su roditelji zreli.

Perčin: Apeliram na sve buduće razvode...

Katkić Stanić: Ali, u konfliktnim slučajevima svi stručnjaci, a, u konačnici, i sud moraju poslati poruku da dijete ima pravo na oba roditelja.

Perčin: Suštinski, moj bivši partner će uvijek biti otac mog djeteta i ja ga volim, jer znam da bude li njemu dobro i mom djetetu će biti dobro.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 08:57