GLOBUSOVA ČAJANKA

‘Svi smo šutjeli o seksualnom zlostavljanju na fakultetima, a svatko je ponešto znao...‘

U Čajanci koja se bavi seksualnim nasiljem govore Franka Perković Gamulin, Marija Brajdić Vuković i Neven Jovanović
Globusova čajanka
 Neja Markicevic/Cropix

Seksualno nasilje je stalno prisutno u društvu. To, između ostalog, potvrđuju posljednji slučajevi prijava i otkrivanja slučajeva seksualnog uznemiravanja i napada na zagrebačkom Sveučilištu. Nakon što je nedavno srpska glumica Milena Radulović prijavila da ju je tijekom glumačkog školovanja silovao Miroslav Mika Aleksić, poznati srpski redatelj, scenarist i učitelj glume, iz čega je nastao pokret “Nisam tražila” u kojem mnoge žene prijavljuju slučajeve seksualnog uznemiravanja i nasilja nad njima, i u Hrvatskoj su se otkrili mnogi slični slučajevi.

Između ostalog, prijavljeni su slučajevi seksualnih nasrtaja na Akademiji dramske umjetnosti, na Filozofskom fakultetu, gdje je rektor Boras procijenio da nema razloga pokrenuti postupak protiv bivšeg profesora kojega je promovirao u zvanje professora emeritusa, na Veterinarskom fakultetu…

U Čajanci koja se bavi seksualnim nasiljem govore Franka Perković Gamulin, dekanica Akademije dramske umjetnosti, Marija Brajdić Vuković, sociologinja s Instituta za društvena istraživanja, i profesor Neven Jovanović s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Perković Gamulin: Imamo, po mojoj procjeni, dvije zaista ozbiljne situacije, dvoje ljudi koji su počinili neke stvari za koje se meni čini da se radi o kaznenim djelima. Ne u bukvalnom smislu silovanja, ali sigurno fizički atak na žrtvu, studenticu. Više studentica, zapravo. Imamo realan problem, to je ono čega smo na Akademiji svjesni. Imali smo izvanrednu sjednicu Vijeća na kojoj smo se bavili tom temom. Ono što je jako važno jest da postoji puna svijest da smo predugo šutjeli svi skupa, da je svatko ponešto znao, naslućivao. Možda nisu svi znali konkretne stvari, ali se znalo da se različite stvari koje se ne smiju događati događaju, svima je jasno da je ova sadašnja eksplozija rezultat preduge šutnje i svi su spremni otvoreno razgovarati i suočiti se sa činjenicama, slučajevima, riješiti svaki pojedinačni slučaj i pokrenuti neku temeljnu raspravu o tome da li zaista naša specifičnost u smislu da držimo tzv. umjetničku nastavu može ikada ikako biti opravdanje za bilo kakvo nasilje.

Vlašić: Slučaj na Filozofskom fakultetu privukao je pozornost javnosti; riječ je o profesoru koji je, usprkos tome što se znalo za njegov pokušaj seksualnog uznemiravanja i nasrtaja na studenticu, predložen za status professora emeritusa. Kako se vi kao profesor osjećate?

Jovanović: Radi se uvijek o odnosu moći koji je u jednoj mjeri i iskušenje. S jedne strane, mi profesori imamo povjerenje naših studenata, a s druge strane imamo određenu moć. Ljudi su različiti i svatko se na svoj način s tim iskušenjem nosi. Ono što je važno, ono što je za mene bilo šokantno saznanje, jest da ja, u svojoj 25 godina dugoj karijeri nastavnika, nisam s neke strane obrazovanja, pripreme za takvo nešto, nisam čuo ni jednu riječ o tome. Dakle, ja sam muškarac, predajem studentima i studenticama, ali smo na neki način počeli o tome razmišljati tek kad smo imali ovu online-nastavu, kad se pojavila pandemija pa se pojavila potreba da imate svjedoka. Dakle, kad držimo usmene ispite, da ne bude prisutan samo student kojega ispitujete, nego da je tu još netko, sa strane. Mi smo razmišljali o tome da je potreba za time da se netko ne žali da ste pitali neko preteško pitanje, da ste proizvoljno ocijenili, ali sad vidim i s ove strane, iz ovih razloga, da to pruža neku sigurnost onome tko je na ispitu. Znate da u Americi ljudi znaju držati ispite s otvorenim vratima.

Vlašić: Je li to praksa na fakultetu?

Brajdić Vuković: Ne baš.

Jovanović: Različito. Upravo zato što vam nitko o tome ništa nije rekao. Ostalo je na tome – kakav ste čovjek. Osobno smatram da je odnositi se formalno, čak vrlo formalno prema studentu i moja zaštita. Ja to mogu jer smo mi na Filozofskom faksu. Na Akademiji je sasvim druga tradicija i kultura. Ljudi se puno više otvaraju i od njih se očekuje da puno više pokažu u svojem radu. Mislim da svaka akademska zajednica mora o tome intenzivno razmisliti, ne samo zbog toga kako da takve situacije, slučajeve, kazni nego i kako da se mi, koji ćemo raditi i dalje, s drugim studentima postavimo, kako da se ponašamo.

Brajdić Vuković: Problem je akademskih zajednica to što nemamo obrazovanje nastavnika, ni u kojem smislu, kako držati nastavu. Ljudi koji postaju nastavnici na visokoškolskim ustanovama nemaju nikakvu provjeru ni edukaciju. Oni dolaze nekom inercijom i nema ni prave ocjene nastavničkog rada niti mogućnosti, procedura gdje prijaviti nastavnika ili ga ocjenjivati, gdje reći što smeta kod nastavnika. Postoji dvanaest pitanja koja su uniformna, ali nema anonimizirane procedure u kojoj se onda studenti mogu žaliti na nastavnika, pa i u ovom smislu.

Perković Gamulin: Postoje procedure na velikom broju sastavnica, postoje prodekani i prodekanice za nastavu koji zaista o tome brinu, ali te procedure je puno lakše provoditi kad je riječ o prigovorima kako je izgledao ispit, ocjena i s time na Akademiji nemamo problem. Ali, ovdje se radi o specifičnoj traumi neke mlade osobe koju je puno teže komunicirati, priznati samoj sebi, a kamoli dalje. Ovakve situacije definitivno zahtijevaju poseban kanal komunikacije i brigu i podršku da se s time može izaći, neanonimno, nego dapače, glasno i jasno.

image
Franka Perković Gamulin
Neja Markicevic/Cropix

Jovanović: Evo vam primjer manjka senzibiliteta. Znate da Filozofski fakultet, odlukom Senata, nema dekana kojega je sam izabrao, nego obnašatelja dužnosti. Kada se sve ovo pojavilo, dobili smo obavijest, mi i studenti, da se svi slučajevi seksualnog zlostavljanja prijavljuju dekanu. Dekan je muškarac! Prvo, treba otići tamo, u ured dekana. Zatim, vi se pitate, ako želite biti anonimna, anoniman, tko mi to garantira. Što se onda dogodilo kod nas? Studentice i studenti su se počeli obraćati studentskim pravobraniteljima, dakle nekome tko se već za vas zalaže, u koga imate povjerenja, ali to je na istoj razini. Fali nam povjerenja. Ljudi žele da imaju nekoga kome se mogu obratiti, da nas neće samo potapšati po ramenu i onda sve pospremiti u ladicu, nego da će prvo imati nas u vidu, kako zaštititi i onda da će se dalje postupati. Sveučilište u Zagrebu je jako veliko, jako su izolirane njegove sastavnice jedna od druge i ne mogu vam reći kakva je praksa na Sveučilištu, ali užasno je važno da postoji neka zajednička praksa. Lako je reći: “Sveučilište u Zagrebu ima nultu toleranciju na svaki oblik zlostavljanja, zato što ima Etički kodeks.”

Vlašić: Citirate rektora Borasa?

Jovanović: Razumijete da je od propisa do primjene propisa velik put. Mi imamo i zakone protiv silovanja, a kako su žene traumatizirane kada moraju na policiji prijaviti silovanje. A doći do toga da žrtva koja je već traumatizirana ima odgovarajući postupak, da se pazi na nju, tu treba jako puno raditi.

Vlašić: Što, u stvari, znači za ženu govoriti o napadu koji se dogodio davno, prije deset godina?

Perković Gamulin: Meni se javila kolegica koja je bila žrtva prije dvadeset godina! Dogodila joj se vrlo ružna situacija s osobom koja joj je u tom trenutku predavala. Napisala mi je dugi mail. Poslije mi je rekla da joj je pao ogroman kamen kada je to konačno rekla, napisala. Bilo je to prvi put da je nekome rekla za to što joj se dogodilo.

Brajdić Vuković: Da, konačno trenutak da to ne moraš više potiskivati. Uvijek postoji ta jedna situacija gdje žrtva krivi samu sebe. Osjeća se sama, sama nosi taj teret. Potrebno joj je da kaže to drugima i da dobije podršku, da joj kažu “nisi sama”, “nisi kriva”. To je ogromna stvar za žrtvu, bez obzira na to koliko je godina prošlo. Da ne kažem što to znači za druge, kojima se to sada događa, da se to prestane događati. Problem je cijelo vrijeme što se nama čini, što postavljamo to pitanje: zašto je ona to sada rekla, nakon 20 godina, zašto je šutjela do sada? Time se ne stvara klima u kojoj su žene slobodne to reći. One su i odgajane tako da se puno ne bune. Ustvari, ne odgajaju se, nego ih društvo stavlja u tu ulogu u kojoj su one dobre, smješkaju se, poslušne su, i to glumljenje proizvodi neku vrstu animoziteta prema njima. Šuteći, žene čine da se ta nepravda događa i dalje, drugim ženama iza njih, da to ne prestaje. U trenutku kada ona to može reći nakon 20 godina, ona ima osjećaj da je izborila neku pravdu i za žene koje dolaze iza nje i za budućnost, da je to neka akcija za opće dobro. Zato je to jako važno za društvo.

image
Marija Brajdić Vuković
Neja Markicevic/Cropix

Perković Gamulin: Gotovo da citirate mail koji mi je ta kolegica poslala. To je naprosto istina. Jako je teško izaći u javnost, nekome reći. Prvo, tu je osjećaj krivnje. Većina nas je odgajana na način, ako se nešto slično dogodi, da smo, na ovaj ili onaj način, tome doprinijele. Naprosto, ta krivnja je duboko usađena. Pritom, postoji i druga stvar. Žena prijeđe preko toga da će ona biti stigmatizirana, ali i obitelj će biti stigmatizirana jer to se, zapravo, odnosi i na obitelj za koju je to također u našem društvu tabu. Kada se dogodi takvo nešto, cijela je obitelj na neki način obilježena, da ne kažem osramoćena. Ima jako puno psiholoških barijera preko kojih žena mora prijeći. A onda kada se dogodi, kao što se danas događa, da njen iskaz bude devalviran, doveden u pitanje na sve moguće načine, onda ona i sve kojima padne na pamet govoriti o nečem takvom – dobiju poruku da bi bilo najbolje da su i dalje šutjele.

Jovanović: Čuo sam da je jednoj kolegici koja se požalila na jednog od profesora protiv kojih postoje prijave rečeno nešto grozno. Kada se požalila, kolegice su joj navodno rekle: “Samo se ti strpi, doći će mlađa od tebe, pa ćeš ti biti na miru.” Kultura tišine stvara poruku – “samo ti šuti”, a samo će se preseliti na neku drugu. Postoji i druga stvar koja je važna. Taj tip, ta figura moći, smatra da on to smije. To je isto jako prisutno na Sveučilištu u Zagrebu, taj hijerarhijski odnos. “Ja imam više titula od vas, na višem sam položaju, imam više lanaca oko vrata, ja to smijem.” I kada to pokušate promijeniti, onda vas lupe po glavi jer što se vi imate buniti. To je kultura u kojoj živimo. Vrlo brzo će to postati politička stvar. “Me too” pokret se pojavio kada, 2016. godine? Mi smo sada u 2020. i ovo sada nije posljedica toga, nego istupa kolegice iz Beograda. Mi svi imamo iste probleme, a to su problemi s autoritetima, s moći.

Vlašić: Na vašem fakultetu je kolegica koja je iznijela slučaj istupila pred četrdeset ljudi i rekla da je bila žrtva. Postoji li mogućnost da žena laže?

Brajdić Vuković: Postoji mogućnost da je posrijedi neka patologija, radi koje netko laže. Međutim, šanse za to su u ovakvom društvu, u kojem vam je ionako teško govoriti o nekakvom obliku zlostavljanja i bilo čega što vam se dogodilo kad ste žena, gotovo nikakve. Stvar je u tome da za svaku žrtvu treba poći od toga da je moguće da je istina, treba tome pristupiti, naravno, oprezno. Međutim, ono što se dogodilo u slučaju i tog profesora s Filozofskog, pogotovo ovog profesora s Akademije dramske umjetnosti, jest da to obično nije jedna prijava, da se obično za to zna puno duže, da je to nekakva situacija koja je isplivala nakon što se već pričalo okolo da se nešto događa. Na Veterini je bilo devet prijava protiv jednog profesora. Zašto bi netko tko je u slabijoj poziciji moći, strašan je raspon od jedne studentice od jednog profesora i studentica uistinu može jako stradati, e pa zašto bi ona lagala pred četrdeset ljudi na Znanstvenom vijeću? Svaka joj čast! Čak i ako nam to stoji u primisli, u javnosti se nikada ne smije relativizirati ispovijed žrtve. Javnost treba senzibilizirati za taj problem i naprosto mu pristupiti kao širem problemu, a ne mu pristupiti na onaj način na koji je to učinio rektor Boras.

Vlašić: Prijava za seksualno uznemiravanje u HUP-u je formalno propala istekom roka od tri mjeseca od uznemiravanja do trenutka kada je sve prijavljeno. Što vam to govori?

Perković Gamulin: DORH je mogao birati između dvije zakonske mogućnosti, a to je da tretira zastaru tri mjeseca od počinjenja ili tri mjeseca od saznanja. Mogli su izabrati ovu drugu opciju. Nisu. Ako to smijem reći, onda ću zaključiti da nisu pravilno tumačili zakon i nisu išli u smjeru zaštite žrtve i kažnjavanja počinitelja. Petnaest imena i prezimena, dakle nije riječ o anonimnim i poluanonimnim prijavama, i meni je neshvatljivo da izmakne pravdi.

Vlašić: Kamo će to dovesti?

Perković Gamulin: Pa, ja se nadam da će dovesti do promjene zakonske regulative. Stvorila se široka koalicija ljudi da se zakon mora promijeniti u tom smislu. Mislim da postoji razumijevanje u Ministarstvu pravosuđa da ovo nema smisla, postoji Istanbulska konvencija koju smo potpisali i imamo neke obaveze iz nje.

Jovanović: Obično svaka radna organizacija, poduzeće ima i svoj pravilnik o disciplinskoj odgovornosti. Profesori protiv kojih su podnesene prijave su sada u mirovini i Filozofski nema nad njima ingerenciju. Međutim, za sve druge protiv kojih se pojavi prijava, to je nešto što bi trebao rješavati onaj koji vodi tu ustanovu i on to može. Svi oblici seksualnog uznemiravanja ulaze u povredu radne dužnosti. Znači, mi možda nemamo kontrolu nad čitavom Hrvatskom, ali možemo riješiti stvari u svojoj zajednici, da u njoj vrijede određena pravila. Ako to naprave i drugi kolege, onda će malo-pomalo i DORH promijeniti svoje mišljenje i da nije uputno sve pospremiti u ladicu.

image
Neven Jovanović
Neja Markicevic/Cropix

Brajdić Vuković: Na Veterini je profesor suspendiran.

Jovanović: To je rješenje za koje ne trebate ići na Državno odvjetništvo, a šalje određenu, vrlo jasnu poruku.

Perković Gamulin: Neki su fakulteti to jako ozbiljno shvatili. I Akademija. Mi smo sve prijave predali krimpoliciji, DORH-u i pravobraniteljici za ravnopravnost spolova. Svi rade. Jedna je kolegica već dobila poziv iz policije. Pokrenuli Povjerenstvo u kojem je petero nastavnika i nastavnica, dvoje studenata i to će Povjerenstvo provjeriti činjenice koje se tiču naših trenutnih zaposlenika. Dobili su i dokumentaciju prijašnjih slučajeva jer se neke prakse ponavljaju, donijet će svoje mišljenje i preporuku temeljem kojih ću ja dalje postupati po našim dokumentima. Radit će se ili o etičkom kodeksu ili Pravilniku o radu gdje su predviđene neke stegovne mjere od opomene do raskida ugovora o radu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 13:28