EDOUARD LOUIS ZA GLOBUS

'Za mog oca homoseksualnost je bila sablast od koje je trebalo pobjeći. Ako jedem iz malih tanjura, peder sam. Ako ne igram nogomet, peder sam...'

Sociolog Didier Eribon i romanopisac Édouard Louis odrasli su u radničkim obiteljima u provincijskoj Francuskoj. Izloženi intelektualnoj i seksualnoj opresiji, utočište su našli na Sorboni gdje je Eribon neko vrijeme Louisu bio mentor. Louis je u međuvremenu postao francuska književna zvijezda, a obojica često zajedno nastupaju jer ih povezuju iste književne i životne teme
Edouard Louis
 Marko Todorov / CROPIX

Didier Eribon i Édouard Louis, dva vodeća francuska lijeva intelektualca, gostovala su na 16. Subversive Film Festivalu u Zagrebu. Povod su bili njihovi prvi prijevodi na hrvatskom tržištu. Eribona je objavio Multimedijalni institut, dok je Louisa objavila izdavačka kuća OceanMore.

Roman “Raskrstimo s Eddyjem” Édouarda Louisa (1992.), popularnog francuskog angažiranog pisca koji u svojim javnim nastupima i manifestima oštro progovara o jačanju desnice i kritizira kapitalističke društvene odnose, govori o djetinjstvu i adolescenciji Eddyja Bellegueulea devedesetih i dvijetisućitih godina u francuskom selu gdje živi u sedmeročlanoj obitelji, nerijetko na rubu siromaštva. U autobiografskoj potki romana oslikava se svijet radničke klase u malome tvorničkom mjestu gdje se bijeda prikriva alkoholom, a emocije i egzistencijalni očaj nasiljem.

U toj će se skučenoj i okrutnoj sredini dječak Eddy, koji zarana osjeća privlačnost prema vlastitome spolu, suočiti s ponižavanjem i zlostavljanjem u obitelji i školi. Napori dječaka da prihvati svoju različitost i prevlada gađenje prema samome sebi, nametnuto ponašanjem okoline koja ga stigmatizira od malih nogu, označit će i njegovu pobunu koja će mu dati snage za bijeg i prihvaćanje sebe.

Knjiga “Povratak u Reims” Didiera Eribona nezaobilazni je predmet rasprave posljednjih nekoliko godina, pogotovo u njemačkom i anglosaksonskom govornom području. Eribon proširuje Bourdieuov pojam autoanalize, pretvarajući ga u novi žanr koji osobnu ispovijest o podrijetlu i odrastanju povezuje sa sociološkom studijom i političkim manifestom. U knjizi se analiza ideološke preobrazbe radničke klase izmjenjuje s prikazom sukoba autora i društvenih normi u procesu postajanja subjektom te s političkom artikulacijom sukoba ili preklapanja različitih društvenih identiteta.

Kakav je utjecaj Eribonova djela na vaše djelo? Čini mi se da je puno sličnosti u pokušaju objašnjenja odnosa između klase i gay identiteta.

Louis: Kada sam krenuo s iščitavanjem literature, teorije, kada sam se preselio u Pariz na studij, shvatio sam da gotovo nije bilo literature o radničkoj klasi, njihovu životu. Shvatio sam da je naprosto bilo jednostavnije većini autora isključiti tu perspektivu u pisanju. Posebice je suvremena književnost isključivala tu perspektivu. Dakako, postoje i drugi primjeri, Zola ili Faulkner koji to nisu radili.

Kada sam se susreo s Didierovom knjigom “Povratak u Reims”, ne samo da mi je omogućila da, eto, konačno vidim tu knjigu o radničkoj klasi, nego i to da je moguće u istoj toj knjizi pronaći perspektivu gay muškarca i radničke klase. Čovjeka koji jasno kaže: “Ja sam gay i ja sam radnička klasa.” Puno je autora pisalo o homoseksualnosti, puno ih je pisalo o radništvu, ali gotovo nitko ta dva identiteta nije spojio. Shvatio sam da i ja smijem otvoriti tu perspektivu, dapače da sam pozvan to učiniti s obzirom na moj život.

Pitanje koje mi se nametalo bilo je: kako činjenica da sam homoseksualni muškarac može izazvati, odnosno isprovocirati novi način govorenja o socijalnom statusu, o radničkoj klasi, o siromaštvu, o društvenoj isključenosti. Vrlo često, kada želite govoriti o poziciji homoseksualaca unutar radništva, bit ćete prozvani da stigmatizirate radništvo, a ako je obrnuto, onda vas prozivaju da u svemu vidite homofobiju.

Marko Todorov / CROPIX
Didier Erbon

Što mislite da je razlog, uvjetno rečeno, srama koji LGBTIQ zajednica zna osjećati, odnosno misliti spram pitanja klase, spram siromaštva? Zašto se o tome nije govorilo?

Eribon: Moja knjiga nije o sramu koji osjeća zajednica, moja knjiga se bavi mojim osobnim osjećajem srama. Možda je i bilo takvih refleksija, ali zasigurno ne puno. Tome je tako zbog političke i kulturne tradicije koje su bile odvojene. Radnički pokret s marksističkom teorijom fokusiran na pitanja klase, s jedne strane, i tradicija apsolutno opozitna ovoj. Marksizam nije bio otvoren pitanjima roda, seksualnosti, svakako ne njihovu proizvoljnom ili slobodnom interpretiranju. Izgleda da su te dvije refleksije morale su biti odvojene kroz povijest.

Kada sam bio tinejdžer, bio sam trockist, aktivist, ali sam vrlo brzo shvatio da za mene baš i nema mjesta u toj raspodjeli. Morao sam se izmaknuti iz te cijele priče kako bih mogao postati ono što sam želio i trebao biti, mladi homoseksualni muškarac. Tada sam počeo pisati o tome. Dugo je vremena tema roda i seksualnosti bila izvan marksističkog okvira. Kada mi je otac umro, shvatio sam da su ta dva identiteta u meni bila predugo odvojena. Činjenica da sam sin radnika, sin siromašne obitelji i mladi homoseksualac koji studira u Parizu. Htio sam pomiriti ta dva identiteta, i tako je knjiga nastajala.

Ta dva identiteta bila su nepomirena. Roditelji su mi bili homofobni i ja sam morao pobjeći iz tog okvira. Iz svog sam uma morao izbrisati taj dio svoje prošlosti. Starenjem sam sve više prihvaćao svoju prošlost u kojoj me zanimalo što se zapravo dogodilo. Više nisam radnička klasa.

A gay?

Eribon: (smijeh) Gay sam i dalje. Moja otac je bio mrtav kada sam se počeo baviti tom refleksijom. Otišao sam u posjet svojoj majci s kojom sam krenuo u duge razgovore. Dijelovi su knjige samo razgovori s njom. Sljedeća će knjiga biti također s majkom, o majci. Bit će više fokus na njezinoj smrti, kao što je u ovoj pak bio fokus, odnosno točka iz koje sam krenuo pisati – smrt mog oca. Želim istražiti što znači biti stara žena koja gubi svoju tjelesnu autonomiju. Neće biti baš glossy, gay knjiga.

Inače, i sam sam gay i iz radničke klase. Vi ste barem otišli u Pariz, ja sam morao doći u Zagreb. Zanima me vjerujete li da je moguće doista spojiti dvije “struje”, gay udruge i ljevičare, radikalnu ljevicu, ako ne nekog drugog? Da shvate kako je kapitalizam i kler zajednički neprijatelj. To srednja lijeva struja ne želi prihvatiti. Djeluje kao da je nemoguće. U vašim knjigama se naslućuje i opisuje tranzicija bivših ljevičara u desne tabore. Kako je došlo do toga?

Louis: Kao mladi gay muškarac, kao gay dječak vrlo sam jasno osjećao razliku između mene i moje obitelji. Nije bilo moguće razgovarati s njima o tim pitanjima. Odrastao sam u siromašnoj radničkoj obitelji gdje su maskuline vrijednosti najvažnije vrijednosti. Postoji prekrasno objašnjenje u jednoj knjizi Pierrea Bourdieua gdje kaže da mi zapravo sve preuzimamo od radničke klase. Pristup novcu, obrazovanju, kulturi i jedino u toj raspodjeli što im je ostalo jest tijelo. Postoji ta ideologija unutar radništva koja favorizira tijelo, muško tijelo, a negativno se odražava spram žena, LGBTIQ osoba. Tijelo je jedino što imaš kada si puka radnička klasa, i to ne zadugo, jer će vrlo brzo biti uništeno od prekomjernog rada, od siromaštva, od elementarnih zapravo antiuvjeta života.

Kada sam odrastao u tom siromaštvu, ideja maskuliniteta je bila prejaka, a ja rođen kao feminizirani dječak kojeg privlače drugi dječaci. Cure me nisu privlačile, niti muške aktivnosti, na primjer sport. Moj otac i brat su obožavali nogomet. Moj odnos je, između ostalog, i zbog toga s njima bio nemoguć. Ja nisam htio pobjeći odande, ali nisam imao izbora. U djetinjstvu sam se pokušavao na sve načine uklopiti. Nisam htio da me se otac srami, a njega je doista bilo stid. Nije mu se sviđao moj glas, neigranje nogometa bila je sramota za njega.

Distanca od njih mi je omogućila stvarno razumijevanje odnosa klase i seksualnog identiteta. Mislim da je moguće pomiriti te dvije egzistencije. Osobno sam doista bio izbačen iz tog života zbog svoje homoseksualnosti. Maskulinost se u mom djetinjstvu, ali i u Didierovu osvajala ignoriranjem škole, u otporu spram škole. Moj rođak je, na primjer, nakon što je ošamario učitelja postao heroj u školi. Mladi muškarci u mom kraju su se sami de facto izbacivali iz sustava, i to je također razlog mog nepripadanja.

Veza klase, maskulinosti i seksualnog identiteta mi je i preko njih postala više nego jasna. Mogu reći da su moj otac i moj brat bili više određeni homoseksualnošću nego li sam to bio ja. Za nekoga kao što je bio moj otac, homoseksualnost je bila poput sablasti od koje je trebalo pobjeći. Sve se postavljalo u odnosu na to: ako jedem iz malih tanjura, peder sam, ako ne igram nogomet, peder sam, ako sam dobar u školi, peder sam. Sav identitet je klasni i seksualni u isto vrijeme. Potrebne su nam nove analize tih odnosa kako bismo pomirili perspektive. Seksualnost i rod, odnosno pripadajuće teorije mogu biti koristan alat u boljem razumijevanju klase. Percepcija koju smo do sada imali naprosto nije dovoljna.

Marko Todorov / CROPIX

Maskulinost je na posebnoj cijeni i u gay zajednici. Kako je biti gay u tako postavljenim vrijednostima? U Grinder kulturi su više na cijeni “top” muškarci, manje “bottom”. Dakle, aktivni, a ne pasivni. Grinder kulturu živimo u svakodnevici.

Louis: Gay povijest je povijest ljudi koji grade novi identitet, nove forme seksualnosti, subkulturu unutar kulture. Ne postoji problem dok god postoji prilika da se izražavamo kako god mi to želimo - seksualno, rodno. Postoje pisci koji su bili opterećeni maskulinošću, međutim maskulinost nije isti problem unutar gay veze, odnosno unutar heteroseksualne veze. Kada govorim o maskulinosti, ne mislim da ju treba izbrisati s lica zemlje. Problem je kad ona postane nasilna, a što se često događa. Ljudi su natjerani da se tako ponašaju.

Moj otac nikada nije rekao mojoj majci da je voli i onda kada ga je ostavila osjećao se potpuno devastirano jer unatoč tome što joj nije rekao da je voli, volio ju je. Njegova kompulzivna maskulinost je bila nasilna najviše po njega. Gay maskulinost je više estetska i unutar nje možemo više birati.

Obojica ste pisali uvjetno rečeno autobiografije. Ona jest ultimativna fikcija, zar ne? Neovisno u kojemu se žanru izrazila.

Eribon: Kada sam pisao svoju knjigu, o njoj nisam mislio kao o autobiografiji unatoč svim elementima autobiografije u njoj. Više sam mislio da pišem sociološku knjigu, teorijsku knjigu istražujući samog sebe. Polje mog istraživanja sam ja, moja obitelj, naš odnos. Htio sam sociološki opisati radničku klasu, funkcioniranje obrazovnog sustava, hijerarhije unutar klasa, društveno nasilje na Zapadu. Kao i što znači biti gay kada odrastaš u siromaštvu.

Znam da se knjiga čita kao autobiografija, kao roman, iako to nije. Takva je samo recepcija. Drago mi je da ju čitaju kako žele. Od Njemačke do Britanije.

Teorijski rečeno, zadovoljili ste formu romana.

Eribon: Da, da. Odgovornost je ležala u tome da mi je njome bilo važno prenijeti i politički i kulturni efekt, da ljudi koji je čitaju shvate što je nasilje u društvu, pogotovo u školstvu gdje se posebno trude isključiti djecu radnika iz visokog obrazovanja. Htio sam napraviti možda i politički manifest ovom knjigom. U Njemačkoj je pokrenuta cijela debata o toj knjizi jer je radništvo zaista izbačeno iz javnog diskursa. Radnička klasa sada ima priliku ponovno se redefinirati. Ako je ignoriramo, ona će eksplodirati pred našim očima, kao što se sada događa u Francuskoj.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 00:37