Istarska konoba s normalnim cijenama, dobrom hranom i vlasnicima koji će zasjesti s vama

Bila je subota, pakleno vruća. Odlučili smo pobjeći u Istru i posjetiti adrese koje nam već predugo stoje zapisane u bilješkama pod stavkom "obavezno posjetiti - kažu da je tamo dobro". Pod "oni koji kažu da je negdje dobro" podrazumijevamo naše prijatelje i znance koji su, svi odreda, nepopravljivi gurmani i hedonisti. Na tom popisu možda već i dulje od godinu dana stoji Agroturizam Tončić. Osim toga, u sklopu projekta Dobri restorani proveli smo anketu među stotinjak osoba koje su redoviti posjetitelji restorana i poznavatelji gastronomske scene, a ovo je obiteljsko gospodarstvo često spomenuto kao skriveni biser vrijedan posjeta.

Ukucali smo adresu u navigaciju i pojavila se točka negdje između ničega i Buzeta. Dakle, ako krećete iz smjera Buzeta i vozite tridesetak kilometara prelijepom dolinom Mirne, trebate skrenuti za Oprtalj. Poseban bonus za vinske frikove je vinarija Ipša, koja vam je usput i šteta ju je propustiti. Isplanirali smo kratko stajanje kod Ipše, nadopunu kućnih vinskih zaliha, pa na ručak kod Tončića u dogovorenom terminu, u 14 sati. Rezervacija je obavezna, otvoreni su cijele godine, ali rade samo od petka do nedjelje. Iako biste, vozeći se vijugavim cesticama prema selu Ipši, mogli pomisliti da tuda nitko ne prolazi, njihova su macerirana vina očito šire poznata. U malo više od sata ispratili smo nekoliko parova, uglavnom germanskog govornog područja koji su iz vinarije izlazili s nekoliko kartona vina, ozarenih lica, pa na lošem hrvatskom pokušavali reći: hvala i vidimo se dogodine! Nakon Ipše počinje prava avantura. I dalje je pakleno vruće, ali i ta nesnosna sparina pada u drugi plan pred pogledom na terasaste vinograde i brežuljke. Tončiće je prilično jednostavno naći ako se ne zapričate, počnete pjevati ili pokušavate ukrotiti talijanske radiopostaje koje se preklapaju. Morate proći kroz Oprtalj, a zatim pratite navigaciju ili intuiciju za Zrenj. Kad smo već pomislili da su priče o popularnosti našeg odredišta napuhane, shvatili smo koliko smo u krivu pokušavajući ugrabiti malo hlada na popunjenom parkiralištu. Ulazite u starinsko kameno zdanje, a zatim i na prostranu terasu s koje vam puca pogled na Buzet, rijeku Mirnu i okolna brda. Pogled je stvarno očaravajući.

Što se tiče same ponude, Tončići sve što nude, rade sami ili nabavljaju iz susjednih kuća i domaćinstava. Njihova tjestenina i kruh su domaći, a kako potječu iz obitelji lovaca i tartufara, ovdje toga ne manjka te sami rade i suhomesnate proizvode. Terasa je bila ispunjena do posljednjeg mjesta, a sve goste posluživao je bračni par Tončić. Jedan od njihovih najvećih aduta su srdačnost i gostoljubivost. "Što ćemo? Možda platu domaćih narezaka dok ne smislite što ćete dalje?" upitala nas je gospođa, a mi joj odgovaramo kako smo baš stigli od Ipše, pa bismo odmah krenuli s nečim konkretnijim. "Tako se da! Ajde, ništa, 'oćemo juhu? Probajte ovu od češnjaka, mislim da druge niti nema više!" uz osmijeh će gospođa. "A dalje? Malo fritaje s tartufima? Ma ne, možda vam je prevruće, 'ajde, recite vi šta vam se jede!"

Naručili smo njoke s gulašom od vepra i fuže s tartufom uz obećanje da ćemo se na fritaju vratiti. Iako nam se učinilo da je već plus 40, njihova krepka juha punog okusa prijala je i u tim ekstremnim uvjetima. Fuži i njoki bili su baš dobri. Nisu štedjeli na tartufu, meso je bilo meko, a jasno je da njoke i fuže rade sami. Ovo je jedno od onih mjesta koje pruža jako dobru vrijednost za novac i gdje dobijete točno ono što ste i očekivali. Naravno da bi izdašna porcija fuža s dosta naribanog tartufa (120 kn) mogla biti bez vrhnja, koje je tu suvišno.

Njoki s gulašom od vepra stoje 60 kuna, uzeli smo pola litre vina, jednu bocu mineralne, dvije juhe od češnjaka te kolač od milerama i sve zajedno platili 355 kuna. Ovakav jednostavan starinski desert s mileramom i šumskim voćem pojeli smo nebrojeno puta - korektno, ali ništa posebno. Za kraj nemojte otići bez putne biske, bit će vam žao ako ne popustite u nagovaranju da uzmete nešto od kuće jer je moćna. Mi smo otišli iz Tončića sretni, a vratit ćemo se prvom sljedećom prilikom ispravili pogrešku što nismo naručili fritaju i njihove nareske. To je ukusna hrana, vidljivo je da je agroturizam njihov život, a tu srdačnost i gostoljubivost rijetko ćete gdje pronaći.