Vijest da se chef Goran Kočiš razišao s vlasnicima osječkog boutique hotela Waldinger u kojemu je proveo posljednjih nekoliko mjeseci na poziciji head chefa njihova restorana, na sceni je prošla "ispod radara". Međutim, nakon večere koju je jedan od ovogodišnjih MasterChef sudaca priredio prošli tjedan u hotelu Osijek, možemo reći kako je to itekako velik gubitak za osječku gastro scenu, jer spariti jela s destilatima nije nimalo lak zadatak, a chef koji je zagrebačkom Noelu svojevremeno donio prvu Michelinovu zvjezdicu, to je učinio zaista dobro.
O planovima još uvijek govori samozatajno.
"Točno znam što nedostaje osječkoj sceni, to je nešto o čemu trenutačno i sam razmišljam, a u više navrata dobio sam potvrdu da moje razmišljanje ima itekako smisla za ono što tek slijedi...", objašnjava nam Kočiš dajući naslutiti kako će uskoro grad na Dravi postati bogatiji za jedno novo mjesto.
Govoreći o razlozima odlaska iz Waldingera, ostaje profesionalan: "Razišli smo se u jako dobrim odnosima još početkom listopada. Naime, u jednom trenutku su se naša razmišljanja počela razilaziti i to je bio razlog odluke za rastanak", kaže nam u restoranu Meandar, nakon što je uz dr. Ivana Uroševića, priznatog međunarodnog ocjenjivača jakih pića, odradio pairing šest jela ne s vinom, već u našim krajevima, a posebno u Slavoniji i Baranji, tradicionalnom čašicom šljive, kruške, kajsije, dunje i maline.
Lijepa lepeza jela i pića krenula je s pozdravom iz kuhinje u obliku kornetića s pâtéom od guščje jetre s cvjetačom i čilijem uz šljivovu prepečenicu koja, vidjelo se već po boji, nije odležavala u drvenoj bačvi te je, istaknuo je dr. Urošević, alternativa klasičnijim aperitivima. Slijed jela nastavljen je junećim butom, koji se topio u ustima, s kruškom i brioche pecivom domaće izrade uz viljamovku, koja je osvajala, baš kako treba - već na mirisu.
Iza ovog pairinga uslijedio je spoj koji je izazivao eksploziju okusa u ustima: kozji sir u domaćem raviolu, kajsija, cherry rajčica i jezgra marelice s jakim pićem od kajsije. Autentična i karakteristična aroma voća od kojeg je proizvedeno piće koje nam je servirano u čašici, što je težak zadatak, ovdje nije bila upitna, a chef Kočiš krasno je balansirao s namirnicama i okusima koji su se na nju nadovezali.
Ništa manje dojmljiva nisu bila ni pačja prsa s crvenim kupusom, dunjom i mariniranim lučicama koja su poslužena uz aromatičnu dunju odležanu u drvenoj bačvi. Divna u boji, jaka u aromi, ova je čašica činila lijep spoj s perfektno pečenim pačjim prsima koja su po sredini ostala propisno ružičasta, ali ne i krvava. Potom servirana pečena svinjska potrbušina dimljena u sjenu poslužena uz krumpir, kestene i jus, uz odležanu šljivu, mnogima je izmamila osmijeh na lice. Hrskave kožice, sočnog mesa i priloga obogaćenog aromatičnim kozjim sirom, bio je ovaj slijed moderan gastro prikaz Slavonije koji je zaključen i desertom.
Salenjak je, naime, u Kočiševoj viziji došao serviran na tanjuriću uz koji je došla i zdjelica okusima moćnih umaka od jabuke, maline i prženih lješnjaka. Svaki komad salenjaka umočen u ovaj umak okusom je kod mnogih budio emocije i sjetu na vrijeme djetinjstva. I dok se ovaj slatki simbol slavonske kuhinje lijepo listao i topio u ustima, chef koji je Zagreb zamijenio za rodnu Slavoniju, još je jednom pokazao zašto ga se smatra jednim od ponajboljih chefova svoje generacije. Čašica jakog pića od maline, a zatim i pet godina odležana šljivovica, koja je okusom pomalo "bacala" na konjak, bili su točka na "i" ove osječke gastro priče.
Da se ne vraćamo više na to što je sve Waldinger izgubio odlaskom Gorana Kočiša, recimo kako je ova večera dobar povod da više razmišljamo o hrani i ponekad je, umjesto s vinom, uparimo i s drugim pićima, koja će još jače istaknuti jela i namirnice. To bi vam, vjerujemo, mogli potvrditi vjerojatno svi oni koji su bili na rasprodanoj večeri u osječkom restoranu Meandar.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....