Bocca di Lupo (tal. "vučja usta" - teatarski idiom za prizivanje sreće) smjestio se u tzv. Beverly Hillsu Dugava na adresi Josipa Seissela 68. Stol smo dobili u ostakljenom prostoru, koji je - očekivano - lijepo osvijetljen, a dobro je znati i da restoran ima terasu koja će svakako biti prigodna tijekom toplijih dana koji su pred nama.
Za stol nas je smjestio Luka Elezović, čovjek koji radi kao konobar i kuhar, a vlasnik je lokala. Umjesto standardnog pozdrava, dočekao nas je s dvije čašice Teranina na račun kuće, gesta koja u današnjim restoranima postaje sve rjeđa. Dok smo uživali u ispijanju likera od vina, razgledali smo kartu jela koja se proteže na dvije strane papira i nudi raznolik izbor - od pizza do mesnih jela, burgera, raznih predjela i salata. No, došli smo zbog pizza, a njihov izbor je skroman, svega nekoliko varijanti, od klasične Margherite za 8,5 EUR do najskuplje Bresaole za 14,5 EUR.
Kad se vlasnik vratio, upitali smo ga za vinsku ponudu. Objasnio nam je da nude otprilike pet bijelih i pet crnih vina na čaše, a mi smo se odlučili za Plavac Mali s Hvara. Ono što se dogodilo zatim, pretvorilo je običan ručak u pamtljiv doživljaj. Vlasnik se vratio s bocom Enjingijeva crnog Venja iz davne 2007. godine, vino koje se ne može naći ispod 20-25 eura. Objasnio nam je da su ostali bez Plavca Malog te da inače ne toči Venje na čaše. No, kao zamjenu nam je ponudio upravo to kultno vino po nevjerojatnoj cijeni od 3,5 eura po čaši. Naravno da smo pristali.
Od pizza smo izabrali Margheritu i Bresaolu, koje su stigle nakon petnaestak minuta, taman dovoljno da se vino malo zagrije. Saznali smo da ovdje tijesto fermentira tri dana i da ga drže na vrlo niskim temperaturama. Obje pizze su imale nešto deblji, ali prozračan rub i bile su lijepo pečene. Margherita (san marzano pelati, mozzarella, bosiljak, maslinovo ulje, kalamata masline) vizualno nije bila privlačna, ali okus nas je uvjerio u njenu kvalitetu. Tijesto je bilo prozračno, pelati dobro začinjeni s vibrantnim okusom, a mozzarella dovoljno slana. Kalamata masline bile su veoma ukusne, i bosiljak je bio dobar dodatak. Kritika jedino ide origanu koji se našao na pizzi (premda razumijemo da ga neki vole), kao i činjenica da je sira moglo biti više ili barem bolje raspoređenog, jer je cijela linija umaka uz rub ostala vidljiva.
Bresaola, s kremom od žute tikve, mozzarellom, cherry rajčicama, burattom, bresaolom, kremom od acetta, bosiljkom i paškim sirom pokazala se boljom opcijom. Sastojci su bili kvalitetni, a krema od tikve dala je pizzi zanimljivu aromu. Bresaola je bila vrlo sočna, mekane teksture te su i ostali sastojci lijepo bili usklađeni. Nakon brojnih pizza s bresaolom na bazi crvenog umaka, ova kombinacija sastojaka donijela je pravo osvježenje. Jedino što je nedostajalo bile su marinirane datterino žute rajčice bez kojih su trenutačno ostali. Cijena od 14,5 eura visoka je, pogotovo za kvartovski restoran te mislimo da bi mogla biti koji euro jeftinija. No, osim toga zaista nemamo nikakvih zamjerki, dapače, pizza je i ukusna i vrlo originalna.
Tijekom cijelog ručka vlasnik je bio iznimno susretljiv, duhovit i informativan. Iako smo rezervirali stol, a na kraju bili jedini gosti za kasni ručak, otkrio nam je da su dan prije bili potpuno popunjeni, što sugerira da je rezervacija ipak mudra odluka.
Bocca di Lupo napustili smo dobro raspoloženi, ponajviše zahvaljujući srdačnoj usluzi i neočekivanoj vinskoj zgodi. Iako svakako nije praksa restorana da toče Venje na čaše, ovakva gesta pokazuje koliko im je stalo do gostiju. Vlasnik nam je na kraju večere ponudio još jednu čašu vina na račun kuće, što je dodatno zacementiralo našu simpatiju prema njemu i lokalu. Pizze su bile ukusne, uz manje zamjerke koje se lako mogu popraviti.
Jedno je sigurno, Dugave napokon imaju lokal s ozbiljnim potencijalom za odličnu pizzu u kvartu, a mi ćemo se svakako vratiti istražiti i ostatak njihove ponude.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....