Vozeći se vijugavom trasom Plešivičke vinske ceste, na području Jastrebarskog, gotovo je grijeh ne zaustaviti se na poljoprivrednom gospodarstvu obitelji Tomac. No, povod našeg višesatnog zaustavljanja ovoga puta nisu bila njihova poznata prirodna vina i pjenušci, nego njihova nova vinarija za koju mnogi tvrde da je jedna od najbolje promišljenih u Hrvatskoj.
Iako bi ona u oku ‘‘običnog‘‘ promatrača mogla biti gotova neprimjetna, zapravo je riječ o spektakularnoj interpolaciji s osuvremenjenim elementima tradicijske lokalne arhitekture. Vinarija se, u tom pitomom mikrosvijetu obitelji Tomac u Donjoj Reki, na starinskom imanju okruženom potokom, livadama, šumom, voćnjakom i vinogradom, impresivno, ali istodobno nepretenciozno uzdiže nad postojećom obiteljskom kućom, starim podrumom, nadstrešnicom za amfore, garažom i spremištem.
Projekt je to koji potpisuju poznati hrvatski arhitekti Tomislav Ćurković i Zoran Zidarić, a koji predstavlja značajan iskorak što se tiče njihova prepoznatljivog arhitektonskog potpisa. No, ujedno je to i jedan od posljednjih projekata koji su radili u zajedničkom uredu Dva arhitekta.
Na obiteljskom imanju dočekali su nas Tomislav i Martina Tomac te arhitekt Tomislav Ćurković. Ispričali su nam da se sama suradnja nametnula nekako posve prirodno. Naime, Tomislav Tomac treća je generacija u obitelji koja se bavi vinarstvom. Njegov je pokojni otac Zvonimir još 1987. godine počeo puniti prve boce vina u butelje s vlastitom etiketom i oznakom kontroliranog zemljopisnog porijekla. Među prvima su krenuli s plešivičkim pjenušcima po kojima je ova regija danas vodeća u Hrvatskoj, a 2007. su počeli i s proizvodnjom maceriranih, narančastih vina koja odležavaju na stari, tradicionalni, gruzijski način - u amforama zakopanima u zemlju na mjestu koje se zove marani. Pritom je važno spomenuti da u proizvodnji ne koriste herbicide, selekcionirane kvasce ili arome. Njihova su vina prirodna. Iskrena.
Na tom putu Tomac je upoznao i Tomislava Ćurkovića, arhitekta čija posvećenost vinima traje već 30 godina.
- Sjećam se da sam mu se dodvoravao na način da sam mu rekao: ‘Ako ćemo jednog dana raditi vinariju, ti ćeš ju projektirati’. Znao sam da je njihov ured na najvišoj razini hrvatske arhitekture i tako je, kako bi se reklo, ‘došlo po jeziku’; kako sam nagovijestio, tako se i ostvarilo - smije se Tomac.
Potreba za novom vinarijom bila je, kaže, i više nego očita.
- Prije nekoliko godina bili smo u velikom problemu; širili smo vinograde, ali prostornim kapacitetima to nismo pratili, pa smo velik dio boca za odležavanje vozili na paletama traktorom do priručnih prostorija naših vikendica udaljenih pet kilometara - prepričava.
Njegov je otac oduvijek bio pobornik tradicionalne gradnje što je vidljivo iz toga što je uspio realizirati nadstrešnicu za amfore sa slamnatim krovom. Svoja razmišljanja podijelilo je i s arhitektima.
- Naši razgovori dosta su utjecali na izgled vinarije. Želja je bila da ova kuća, vinarija, postane integralni dio ovog prirodnog okruženja u kojem se nalazi, da ne bude strano tijelo nego da se uklopi u ekosustav u svrhu očuvanja biodiverziteta. Potaknuti tim razgovorima obišli smo i jednu očuvanu gospodarsku zgradu u blizini, tipičnu za ovaj kraj; drveni štagalj sa sto godina starom stajom rađenom u cigli, nakon čega više nismo imali dileme u kojem smjeru projekt treba ići - nastavlja Ćurković, dodajući kako je taj posjet poslužio kao inspiracija pri donošenju svih važnih odluka u procesu projektiranja po pitanju oblikovanja, smještaja na parceli, odabiru i tretmanu materijala budućeg objekta.
- Arhitektura vinarije trebala je biti odraz autentičnosti Tomčevih vina, njihove prirodne proizvodnje bez intervencija te okruženja u kojem se nalazi. Stoga su svi korišteni materijali na vinariji - beton, opeka, drvo i slama - ostavljeni u izvornom obliku, u njihovoj najjednostavnijoj esencijalnoj ljepoti - opisuje Ćurković, dodajući kako će se samom diskoloracijom materijala - koja će se s vremenom dogoditi i koja je već vidljiva na pojedinim drvenim elementima i slamnatom krovu - pridonijeti stapanju objekta u postojeće okruženje.
Sama vinarija površine 500-tinjak kvadrata smještena je okomito u odnosu na staru drvenu kuću s kojom ima povezane podrumske prostore, a svaka etaža “obučena” u drugi materijal ostavlja drukčiju atmosferu. Podrum nove vinarije u cijelosti je izveden u sirovom betonu, a udomljuje koševe za odležavanje pjenušca u bocama. Tu se nalazi i diskretno odvojena prostorija za arhivu kružnog tlocrta. Ćurković ju naziva ‘’kapelicom’’ zbog njenog sakralnog karaktera. Zapravo je riječ o svojevrsnom trezoru u kojem se čuvaju prve boce i originalne etikete, a u kojem rasvjeta - s potpisom Deana Skire - igra važnu ulogu.
Prizemlje, gdje su smještene velike drvene bačve, zamišljeno je poput ‘’kutije’’ s armiranobetonskom konstrukcijom i kasetiranim stropom te zidovima od opeke, bez fasadne obloge.
- Armiranobetonski skelet vidljiv je tek u interijeru jer je obučen u zidove od opeke s vanjske strane, a riječ je o opeci ispunjenoj toplinskom izolacijom, koja je tretirana tek transparentnim impregnacijskim slojem tako da se vide i njene industrijske kanelure. Posebnu pažnju posvećivali smo uglovnim spojevima te spojevima opeke i otvora - pokazuje nam.
Na ‘’kutiju’’ od betona i opeke naslanja se pak drvena konstrukcija, natkrivajući ju poput šešira; na njoj je slamnati krov. Drveno lebdeće stepenište vodi na gornju etažu koja formira tavanski prostor nalik onom na štaglju, namijenjenom za sušenje poljoprivrednih kultura. No, u ovom trenutku ostakljeni prostor s radnom nišom i visokim stolom rađenim po mjeri više služe za degustaciju i druženje.
- Elementi drvene lamelirane konstrukcije i ograde od drvenog masiva s ukrasima reminiscencija su na stare seoske kuće, s tim da smo mi tim ornamentima dali jedan suvremeniji, geometrijski oblik - kaže Ćurković.
Na samom vrhu vinarije nalazi se krovni vrt s gredicama za sadnju koji uokviruje pogled prema šumi, a okružen je slamnatim krovom sa svih strana.
- Isto kao i s opekom, morali smo biti spremni na dodatne angažmane u vidu posebnih ispitivanja vezanih za vatrootpornost premaza korištenog na slami, koju je Zvonimir Tomac unaprijed naručio od provjerenih dobavljača. Ova je kuća u mnogim aspektima eksperiment, ne samo u materijalu nego i u konceptu, ali i odnosu prema tradiciji. Ali bez hrabrosti investitora takva arhitektura bila bi teško ostvariva - kaže Ćurković, dok Tomislav Tomac ne krije zadovoljstvo rezultatom te otkriva nastavak suradnje i u vidu izrade master plana za cijelo obiteljsko imanje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....