Kreativna radionica umjetnice Ivane Popović

Ivani Popović uvijek se rado vraćamo. Uvijek rado s njom razgovaramo. I družimo se. Ona je jedna od onih osoba koje vas razvesele. Čak i ako ste taj dan ustali na lijevu nogu i nije vam bilo ni do ničega. Ono… htjeli ste samo odraditi svoj radni dan i vratiti se doma.

I drviti do iznemoglosti na kauču, besciljno vrtjeti programe na TV-u i ne misliti ni na što. Ivana takvo raspoloženje u svojem prijatelju, kolegi ili sugovorniku nekom čarobnom energijom kojom zrači istog trenutka promijeni.

I ne možete se oduprijeti tomu. Kreativa i pozitiva koju nesvjesno širi oko sebe munjevito prijeđe na vas. I to je to. Vjerojatno zato nam i nije teško palo kišno jutro koje nas je probudilo prije tjedan dana. Sivilo pomiješano sa sparinom u svakom bi nas drugom slučaju učinilo mrzovoljnima ili u najboljem slučaju barem usporilo za sve aktivnosti koje taj dan moramo odraditi, ali spoznaja da u 10 sati imamo dogovorenu kavicu s Ivanom u njezinu stanu bila je i više nego dovoljna da potpuno nabrijani krenemo put Novog Zagreba.

Svestrana umjetnica, široj javnosti poznatija kao modna dizajnerica, u Novi Zagreb preselila se iz središta grada, a glavni razlog njezina preseljenja je okretanje nove stranice u životu, na što se odlučila nakon što joj je dijagnosticiran karcinom dojke. – Ma, ona je žena zmaj.

Jedna od najsnažnijih osoba koje poznajem. Ni bolest ju ne može spriječiti da bude energična, da se kreće i stalno nešto novo stvara – govori nam Ivanin dobar prijatelj i naš stručni suradnik za antikvitete Jura Gašparac dok se vozimo prema njezinu stanu. Zvonimo na portafon. Jednom, dvaput, triput… Nitko nam ne odgovara. Mislimo – nemoguće da je Ivana zaboravila naš dogovor, našu kavicu.

Hvata nas nervoza. Zvonimo opet. Tišina. I opet. Tišina. Gdje li je? – Ekipa, evo me, evo me. Oprostite. Išla sam kupiti neke sitnice u dućan da vas poslužim. Znate, prazan mi je hladnjak, a vi ste ipak jako dragi gosti i ne mogu vas pustiti gladne i žedne da izađete iz mog stana – u jednom dahu izrecitirala je Ivana koja se odjednom pojavila iza nas i sve ovo izgovorila držeći u rukama tri teške vrećice, ljubeći nas i poskakujući poput malog djeteta. Evo, takva je Ivana. I kako joj se sada ne razveseliti?

Ivana je veliki radoholičar pa nije čudno da je ono što bi trebao biti blagovaonički stol u njenom stanu pretvoreno u radni kutak

Stil uređenja koji ova dizajnerica preferira u životnom prostoru bio nam je jako dobro poznat. Prije nekog vremena u Domu i dizajnu objavili smo fotografije njezina stana iz centra Zagreba. Znali smo da voli živjeti u, većina ljudi bi sigurno rekla, neobičnom okruženju, izrazito originalnom i otkačenom. No, za nju je to sasvim normalan ambijent.

Zapravo, to je ono što ona zaista jest. – Moj dom je preslika mog karaktera. Moja kreativna igraonica – objasnila nam je tada. Imajući to na umu, već i prije samog ulaska u njezin stan u Novom Zagrebu znali smo da nas čeka nešto jako dobro. Ali da je baš tako dobro… e, to nismo znali.

Prije svega, moramo vam reći da je ovo stan koji prema našem skromnom mišljenju ima definitivno najzanimljiviju organizaciju koju smo ikada vidjeli. Prostorije su smještene u krug, pa imate osjećaj kao da ste na brodu, a ne u stanu. Doslovno ulazite iz jedne prostorije u drugu, kao da lebdite. A šetnja završava na predivnoj, prostranoj terasi. No, krenimo redom.

Odmah pokraj ulaznih vrata sobe su Ivaninih kćeri, na čiji joj se spomen odmah na licu ocrta ponos i ljubav. – Nevjerojatno je koliko možete naučiti o svojoj djeci promatrajući samo kako su si sredili sobu. Ovo je soba moje starije kćeri. Odmah vam je jasno da se radi o jednoj racionalnoj, finoj djevojci koja voli da joj je soba čista i ne trpi kaos unutar svoja četiri zida – prepričava Ivana pokazujući nam sobu 14-godišnje Lune.

– A ovo je soba moje mlađe kćeri po kojoj možete vidjeti da je ona šašava djevojčica. Ljudi kažu da je totalno na mene. Voli svako malo razmještati stvari, pa je sasvim izvjesno da slika sobe koju sada vidite bude već sutra potpuno drukčija. Često krevet okrene na drugu stranu, isto napravi i s regalom. Njoj je bitno samo da mijenja, da mrda – otkriva sa smiješkom Ivana omiljeni hobi svoje sedmogodišnje kćeri Ave.

Prostrana terasa dizajnerici i njezinim kćerima mjesto je na kojem provode većinu slobodnog vremena, jedu, druže se…

Nakon razgledavanja dječjih soba dolazimo do središnjeg dijela stana, koji čine dnevni boravak, blagovaonica koja je ujedno i radni kutak te kuhinja. Dolazak u ovaj dio stana bio je idealna prilika da nakratko prekinemo šetnju stanom i popijemo s Ivanom kavu.

– Stan je jednako cool kao i onaj u središtu grada. Ipak, čini nam se da je stilski ipak malo drugačiji. Nekako nam se čini da je čišći, da ima manje stvari i da sve nekako baca na Orijent – primjećujemo. – Istina. Ovaj stan ima puno bolju vibru od onog prošlog.

Zato sam se, nakon što sam se razboljela i nakon što su mi odstranili dojku, odlučila preseliti u njega. Shvatila sam da moram neke stvari promijeniti tj., kako nerijetko volim reći, očistiti u životu. To uključuje da se više ne bavim glupostima koje su nebitne i ne trošim vrijeme na ljude koji mi oduzimaju energiju i koji me zamaraju. Preseljenje u ovaj stan također je dio te čistke.

To je moj novi početak – govori nam dizajnerica, koja je prošli tjedan, u Prosvjeti u Preradovićevoj ulici imala otvorenje izložbe “Moje Cice”, posvećenu njezinoj borbi protiv karcinoma dojke koji joj je dijagnosticiran početkom ove godine. – Tijekom rada na izložbi doživjela sam umjetničko čišćenje.

Skulpture ženskog poprsja, napravljene od terakote i porculana, rezultat su svega onog iskrenog i emotivnog što je proizašlo iz mene nakon ovog događaja – priča Ivana pokazujući impresivne skulpture koje vise na zidovima njezina stana i njegov su glavni detalj. Nakon dijagnoze Ivani su liječnici savjetovali da ide na kemoterapiju.

Odbila je. Odlučno objašnjava da je samohrana majka i nema privilegij da svojim kćerima priušti četiri mjeseca izbivanja, što bi, htjela-ne htjela, bilo neizbježno zbog odlaska na kemoterapiju. Umjesto toga, protiv raka se odlučila boriti makrobiotikom, što je izazvalo šok kod njezinih liječnika, pogotovo kod njezinog oca koji je i sam liječnik. – Zadnji nalazi su mi dobri, a ja se odlično osjećam.

Smatram da kemoterapija nije potrebna i da bi se svatko, prije nego što se upusti u to, trebao detaljno informirati o sebi, svojem zdravlju, svojoj težini i navikama. Trebaš izračunati, doslovno strogo matematički, koje su ti šanse za preživljavanje s kemoterapijom, a koje su ti šanse za preživljavanje bez nje – objašnjava nam visoko uzdignute glave, pomalo prgavo, kao da govori “vidite da sam dobro odlučila”, dok poslužuje juhu s algom kombu i kuhanu smeđu rižu. – Probajte.

Vidjet ćete da je ukusno. Znam da izgleda bljutavo, ali stvarno je ukusno. Ova će vam hrana očistiti organizam od bilo kakvih toksina – uvjerava nas dok sumnjičavo gledamo u to nešto nama nedefinirano i na prvi pogled nejestivo što se nalazi na stolu. Probali smo. Jedva. I stvarno nije bilo tako loše. I to priznajemo.

Najzanimljiviji dio terase je pod kojeg je Ivana ofarbala u zeleno sa velikim plavim krugovima.

U cijeloj ovoj priči najveća snaga i podrška mi je bila moja majka, koja se makrobiotički hranila još sedamdesetih godina. Ona je imala rak na jajnicima, tako da smo se na neki način udružile zajedno u nevolji – sasvim otvoreno govori Ivana dok nas uvodi u svoje intimno carstvo, spavaću sobu. – Kako je ovo genijalno.

Ivana, u tvom budoaru osjećam se kao da me netko teleportirao u prošlost, u vrijeme Otomanskog Carstva – uzvikuje Jura i baca se na krevet prekriven krparama različitih dezena. – Hajde, diži se, kasnije ćeš se izležavati, sada vas vodim na terasu – veselo mu odgovora Ivana.

Kada bismo vam rekli da je terasa Ivane Popović nešto savršeno, lagali bismo. Prava je istina da je terasa presavršena. Nešto poput dnevnog boravka na otvorenom, sa svim potrebnim komadima poput stola i stolaca, ležaljke, radnog prostora, wellness prostora, bajkovitog poda, zelenog s velikim plavim krugovima i zidićima na kojima su od mozaika oblikovani razni likovi.

– Moje kćeri i ja sa 1. travnja selimo se na terasu i ovdje provodimo većinu slobodnog vremena. Svako jutro ustajem u šest i ako ne trčim na Bundeku, onda ovdje vježbam jogu, rastežem se i punim energiju za dan – otkriva Ivana i dodaje da je oduvijek voljela sport.

Godinama je trenirala tae kwon do, pa u šali poručuje svim lopovima da im slučajno ne pada na pamet provaliti joj u stan jer se – već je dokazano – zna obraniti. – Ispred ateljea iznenadio me lopov koji mi je htio ukrasti torbicu. Tresnuo me, ali ja sam njega tresnula jače. Glavom o glavu.

Nije imao šanse – prepričava nam dok potpuno impresionirani sjedimo i uživamo u njenoj terasi. Možda će vas ovaj stan, dragi čitatelji, šokirati, iznenaditi hrabrošću uređenja, ali on je baš ono što treba biti – interijerska slika karaktera vlasnice koja ga je s puno ljubavi opremila i sredila prema potrebama i željama sebe i svojih kćeri. I to je ono što je na kraju krajeva jedino važno.