Neki ljudi dolaze na svijet s darom, drugi s teretom. George Foreman stigao je s vlastitim ognjem čija je prva iskra zaiskrila davno prije početaka njegove karijeri, dar i teret u isto vrijeme. Ne onim pitomim plamenom, ne ugodnom vatrom koja grije – nego sirovim požarom, nezaustavljivim, bez jasne granice između snage i destrukcije. Požarom koji nije razlikovao tlo od korova, samog sebe i protivnika nasuprot. Bio je nepromišljeni udarač prije nego što je bio borac, grmio je prije nego što je progovorio. U njegovim šakama tinjala je sila koja je mogla podići, ali i sagorjeti sve što mu se nađe na putu. Danas, kad je taj oganj napokon utihnuo, ostaje pitanje koje ga je pratilo cijeli život – može li čovjek nadjačati vlastiti plamen?
Njegov život bio je nalik požaru u preriji, baš onakvim kakve viđamo u priobalnim predjelima Hrvatske. Nikada ne znate kada će buknuti, a znate da sigurno hoće. Razvijaju se brzinom svjetlosti, a posljedice su često velike. Prodire iz pukotina zemlje, ne mari za pravila i štetu koju nanosi. Kao dijete s ulica Houstona, rastao je bez smjera, bez karte i kompasa, ljutit na svijet i spreman na sukob. Upadao je u probleme, probleme s zakonom. Postoji jedan primjereni izraz - Foreman je kao mladić bio pravi "mangup". Boks je za Foremana bio prva životna kovačnica – mjesto gdje je naučio oblikovati vlastitu snagu, ali ne odmah i obuzdati je.
Olimpijsko zlato iz Meksika 1968., dvadesetogodišnjak na vrhu svijetu, bilo je iskra koja ga je iz siromaštva dovela pred predsjednika Lyndona Johnsona. Pred američkim simbolima moći stajao je gorostasni tamnoputi mladić koji je do jučer nosio rane uličnog preživljavanja, a danas predstavlja naciju - naciju koja bilo podijeljena rasnom segregacijom. Bio je tek na početku, još uvijek bez razumijevanja da plamen ne treba uvijek gorjeti svom silinom.
Profesionalni ring pretvorio ga je u silu koju svijet nije mogao ignorirati. Njegov stil bio je jednostavan, brutalan – poput udara munje. Foreman nije rušio protivnike; rušio je njihovu volju za boksom.
George Chuvalo, Kanađanin čiji roditelji potječu iz okolice Ljubuškog, poznat kao boksač čije lice nisu mogli slomiti ni najteži udarači, bio je jedan od prvih koji je upoznao Foremanovu bezobzirnu silu. Chuvalo, s bradom često tvrdoglavijom od hercegovačke stijene, nikada do tada nije bio srušen. Foreman ga nije morao srušiti – prisilio ga je da odustane, prisilio ga da prizna poraz. Bila je to poruka: čak ni najtvrđi nisu imuni na požar koji ne bira oružje, već sagorijeva volju.
Nakon Chuvala, padali su jedan za drugim. Foreman se kretao boksačkom scenom kao požar niz suho raslinje. Gregorio Peralta bio je prvi koji ga je testirao do odluke, ali nije ga slomio. Chuck Wepner, poznatiji kao "The Bayonne Bleeder“, trajao je pet brutalnih rundi prije nego što se i njegova krv, i njegova obrana poklekla pred naletom neukroćene sirove sile.
Ali pravi znak da se pojavio čovjek koji razbija temelje dolazi protiv čvrstog Kena Nortona. Norton, poznat po neobičnom gardu i tome što je prethodno slomio vilicu Muhammadu Aliju, trebao je biti taktika i čvrstina u jednom. Foreman ga je pretvorio u "dim" u drugoj rundi. Te večeri, Foreman nije pobijedio Nortona. Obeshrabrio ga je. Pretvorio ga je u simbol toga što se događa kad sila postane preteška za ikakvu ljudsku prilagodbu.
Joe Frazier, dotad neporažen, pao je kao da ga je pregazilo nešto toliko, naizgled, nadljudsko. Udarao ga je, i ring se prelomio pod težinom trenutka. Bio je više nalik elementu prirode nego čovjeku.
No svaka sila, ako ne poznaje granice, postaje vlastita prijetnja. U vlažnoj džungli Konga, 1974. godine, Foreman je prvi put naučio da sirovi plamen može neočekivano progutati i onoga tko ga nosi. Muhammad Ali znao je kako plesati uz vatru. Znao je čekati da se oluja sama iscrpi, a njegov stil je bio kao vjetar koji požar krene tjerati u njegovo prvotno žarište. Foreman jednostavno nije znao što učiniti, Alijev ples ga je vratio u nesigurna vremena turbulentne mladosti. Kada je Foreman pao, nije pao samo pod Alijevim rukama – pokleknuo je pod teretom vlastite nesavladane sile. Poražen, ne samo fizički, nego duhovno, ispraćen je s trona kao vatra koja se nije znala ograničiti.
Godine su prolazile, boks je išao dalje. Foreman je postao šutljiv, povučen. Kao da je ostao kremiran, sam s pepelom vlastite karijere. No umjesto da se ugasi kao još jedna legenda bez epiloga, odlučio je okrenuti vatru prema unutra. Toplina želje za ponovnim uspjehom ga je obnovila. Propovijedajući kršćansku dogmatiku, Foreman je naučio ono što ring nikada nije mogao objasniti – kako ukrotiti sebe. Počeo je graditi novo značenje vlastite snage, bez potrebe za rušenjem svega što mu stoji na putu.
Ideja da smo sami sebi najveći prijatelji provlačila se kroz opuse najvećih filozofa i mislilaca naše civilizacije, još od Sun Tzua, preko Marka Aurelija, najvećih kršćanskih umova poput sv. Franje Asiškog, pa sve do najnovijih intelektualnih "zvijezdi" današnjice - Jordana Petersona.
"Najveća pobjeda je nad samim sobom," Marko Aurelije, "Tko gleda izvana sanja, a tko gleda iznutra budi se," Carl Jung... Primjera ima dosta, ali svi oni znače potpuno isto. Foreman je bio svjestan toga, iako vjerojatno se nije vodio glasovitim djelima ovih intelektualaca. Pravi "mangupi" su to naučili iz životnih primjera, a vjerujte kako je "Big George" bio upravo jedan od njih.
Njegov povratak u ring, godinama kasnije, nosio je sa sobom nešto što mlađi Foreman nikada nije imao. U 45. godini, "mangupskim" je pristupom postao je najstariji svjetski prvak u povijesti teške kategorije, pobijedivši Michaela Moorera. No pobjeda više nije bila posredstvom udaraca, već vremena. Radilo se o samospoznaji. O mudrosti. O čovjeku koji više ne juriša, nego mjeri. Foreman više nije bio požar, nego svjetionik vlastitih životnih obzora.
Njegov život bio je hod po žeravici, lekcija o snazi koja te može i uzdići i uništiti, ovisno kako se svaki pojedinac postavi prema svojim životnim afinitetima.. Foreman nije bio samo boksač, ni svjedok vlastite vjere, niti kasnije samo poduzetnik. Bio je čovjek koji je na vlastitoj koži naučio da nije važno koliko vatru nosiš – važno je znaš li je ukrotiti i životno iskoristiti.
Jer snaga bez smjera samo je požar. Tek kada naučiš vladati vlastitim plamenom, možeš ga pretvoriti u ognjište koje grije.
George Foreman je otišao. Pet žena, 12 djece, mnoštvo titula i preko 100 milijuna dolara su ostali iza njega. Ali njegov plamen nije ugašen. Sada svi očekuju kraj kakav je društveno prihvatljiv i podoban kada se radi o smrtima velikih sportskih faca. "Počivaj u miru Božjem, boksačka legendo čije uspjehe nećemo zaboraviti," no Foreman ne bi bio zadovoljan takvim narativom. Njegov najveći uspjeh nije onaj među konopcima svjetskih ringova, njegov najveći uspjeh je taj što je svladao vlastiti plamen u prsima koji ga je digao na "panteon boksačkog svijeta", njegov najveći uspjeh je taj što je i nakon toga ostao pravi "mangup" s ulica Teksasa i Houstona. Isprike, Mangup. I na kraju, usudite li se vi biti mangup?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....