VANESA PANDZIC CROPIX
Mlade nade

Svježa energija stiže - predstavljamo vam nova glumačka lica

Potentni studenti/ce otkrivaju što im predstavlja gluma, zašto su za diplomski odabrali slavni antički tekst i koliko razumiju lik kojeg donose na scenu.

Potentni studenti/ce otkrivaju što im predstavlja gluma, zašto su za diplomski odabrali slavni antički tekst i koliko razumiju lik kojeg donose na scenu.

Zašto Euripidove Bakhe u 2024.? Ako pitate profesoricu, redateljicu Doru Ruždjak Podolski, odgovor je jasan.

"Procijenila sam da mi je ova grupa studenata dovoljno muzikalna i oduvijek sam sanjala da radim grčku tragediju s elementima glazbenog teatra. To smo ostvarili u ovoj ispitnoj produkciji, oni su autori glazbe i sviraju više instrumenata, te se vokalno izražavaju. Bilo mi je važno da radim na sinergiji grupe, da stvorimo ansambl predstavu jer sam postavila visoko letvicu izvedbenog umijeća i međusobnog uvažavanja. Ipak, nije previsoko jer je važno da dosezi budu realni. Euripid je više nego suvremen, i da se danas pojavi kritičari bi ga proglasili preapstraktnim. Današnji je čovjek zatupio i čini mi se da ne može pratiti sve vektore Euripidova djela. Pametni telefoni su nas pretvorili u generaciju skrolera i ne vjerujem da će se ta činjenica poboljšati. U odnosu na tadašnju Grčku, mi smo civilizacija polu-idiota. To je ujedno i moj politički komentar. Interesantno je u predstavi i tekstu vidjeti duboki osjećaj za ženskost i prožimanje iste. Malo je autora koji su to uspjeli kao on", govori redateljica.

Predstavljamo vam studente završne godine studija Glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu! A predstavu možete, uz najavu pogledati - 3.,4.,6.,7., i 8.svibnja u 20 sati u dvorani F22 u Frankopanskoj 22, u centru Zagreba.

TOMISLAV DUNĐER

image
VANESA PANDZIC CROPIX

Moje ime je Tomislav Dunđer, imam 24 godine. Već od malih nogu su se kod mene nazirali glumački afiniteti. Uvijek sam smišljao načine kako da animiram ljude oko sebe, godio mi je smijeh koji sam izazivao u njima. Kasnije sam koristio svoje glumačke vještine kako bih uvjerio roditelje da nisam sposoban ići u školu taj dan. To nije nešto čime se ponosim, ali mislim da je uvelike doprinijelo mom glumačkom izričaju. Bivanje na sceni mi nikad nije bilo zamorno, uživao sam u školskim priredbama, amaterskim predstavama i bilo kakvom izvođenju pred publikom. Gluma i akademija su onda kasnije došli kao jedini mogući životni put.

O LIKU/PREDSTAVI

- Bakhe su danas veoma aktualne. Možemo ih povezati s trenutnom političkom situacijom. Ima li smisla boriti se, kad će vlast svejedno pronaći način da nas ušutka. Bakhe predstavljaju borbu između „morala“ i „strasti“. Vječnu netrpeljivost ljevice i desnice. Tjeraju nas da se zapitamo jesmo li uopće sposobni mijenjati svijet oko nas, ili smo samo pijuni u tuđoj partiji šaha. Što je prihvatljivo u današnjem društvu, a što ne, i najvažnije, tko odlučuje o našim sudbinama? Pentej, kojeg utjelovljujem, predstavlja okorjelu vlast koja ne popušta čak ni po cijenu vlastite propasti. On se svjesno oglušuje na upozorenja i savjete njemu bliskih ljudi. Ne pristaje na promjenu, drži se svojih načela i nema razumijevanja za drugačije od njega. ("Njegova je zadnja!") Egoist koji uživa u samome sebi. Gluma bi trebala biti užitak, ako nije, moramo se zapitati zašto se uopće njome bavimo. Po meni je ključ u jednostavnosti i neopterećenosti. Jedino tako možemo postići već spomenuti užitak i prenijeti poruku koju želimo. Sposobnost i privilegija da oživimo ono što je netko napisao je nešto na čemu bi uvijek trebali biti zahvalni.

LUCIA LUQUE AKRAP

image
VANESA PANDZIC CROPIX

Moje ime je Lucia Luque Akrap, i imam 28 godina. Još uvijek se osjećam kao kad sam imala sedam i odlučila da ću se baviti glumom. Vidjela sam u nekoj emisiji prilog o polaznicima učilišta ZKM-a koji su gostovali na Kubi i poželjela sam da svijet bude i meni tako dostupan. Nekoliko mjeseci kasnije su me roditelji upisali i danas se bavim istraživanjem svjetova.

O LIKU/PREDSTAVI

- Bakhe su zbilja bezvremenske, rezoniraju s političkim i društvenim kontekstima danas. Ono što mene najviše dira je to da Euripid tematizira ženska pitanja koja su i dan danas pod upitnikom. Obredi slave ekstazu i žensku seksualnost, brišu granice roda i društvenih normi. Vidim to kao preteču današnjih rasprava o seksualnoj slobodi i poziciji tradicionalnih rodnih uloga. Dan danas se, svake prve subote u mjesecu borimo s pitanjem tko kontrolira ženska tijela i želje, i to na glavnom gradskom trgu. Cijeli komad je sukob između dva muškarca koji se odvija preko žena i radi kojeg najviše strada jedna majka. Moj lik predstavlja sredstvo borbe. Igram Agavu, Pentejevu majku koja je obuzeta i u svom ludilu ubije vlastitog sina. Ona je oružje kojim Dioniz izaziva i kažnjava Penteja, ali isto tako, vidim ju kao predstavnicu ženske slobode jer je na čelu grupe žena koje su se udaljile od tkalačkih stanova, izolirane na nekakvoj livadi, piju, jedu, plešu gole i žive svoj najbolji život. Gluma je najkompleksnija i najjednostavnija stvar na svijetu. Moguće je da sam sada previše emotivna pri kraju studija, ali trenutno se osjećam kao da nemam pojma ni o čemu. Izaći ću iz ovog sigurnog mjesta i tek onda otkriti. Ono što nosim sa sobom jest da je gluma kolektiv, igra, prisustvo i povjerenje prema sebi, a ostatka ću se sjetiti i naučiti po putu.

ANTONIJA MARIJANOVIĆ

image
VANESA PANDZIC CROPIX

Moje ime je Antonija Marijanović i imam 23 godine. Studentica sam Glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Moja odluka da upišem glumu na Akademiji došla je "niotkuda". U glumu sam se zaljubila krajem srednje škole, kad sam s obitelji i s prijateljima krenula pratiti kazališne predstave. Samo studiranje na Akademiji puno toga mi je donijelo - očvrsnulo me i obogatilo na svakoj razini. Privatno, volim bogatiti vrijeme i drugim sadržajima. Smatram da je to itekako bitno za moj glumački izraz. Držim do toga da što se više privatno razvijam, razvijam i svoj unutarnji glumački život. Gluma me motivirala da povjerujem u to da ljudi stvarno mogu raditi velike pomake sa sobom i da svatko od nas krije puno toga u sebi. Hoćemo li, u konačnici, otvoriti mjesto za neka "neotkrivena" mjesta u nama ovisi o puno faktora.

O LIKU/PREDSTAVI

- U našem diplomskom ispitu Bakhe tumačim jednu od sljedbenica boga Bakha tj. jedna sam od bakhantica. U tekstu niti jedna nije imala svoju pozadinsku priču već su više prikazane kao "skupina žena" koje pod utjecajem Dioniza luduju i osvećuju se Penteju. Tu sam imala priliku istražiti vlastitu motivaciju i kako uopće doći do „ludila“. Prvenstveno, imam vrlo fizički aktivnu ulogu jer se moje ludilo i cijeli zadatak u ispitu uspostavlja ponajviše kroz pokret. Osobno, nikad se nisam do sad susrela s uspostavljenjem uloge na tako "tjelesan" i nagonski način. Moja bakhantica, naime, nema sumnje u to na čijoj je strani. Ona stoji uz Dioniza i s njim je do kraja pod svaku cijenu. Smatra da je on taj koji ju je spasio od svake nepravde i pružio joj priliku da se bori za sebe. Što se tiče same motivacije, mislim da je svaka bakhantica, a time uključujući i moju, više nego i bliska svakome od nas. Borba protiv određene vrste nepravde, diskriminacije, razlike u muško-ženskom položaju – sve su to teme koje motiviraju moju bakhanticu i izazivaju jedan svojevrsni bunt. Bunt je nešto s čim se čovjek lako poistovjeti jer svi imamo želju reći svoje mišljenje, pokazati svoje ja, reći nekome da je u krivu i boriti se za sebe kada osjetimo da nam je nanesen bilo kakav oblik nepravde. Upravo na temelju toga sam razmišljala o bakhantici i koliko je to "ludilo" na jedan sulud način razumljivo. Svi mi volimo biti dio nečije strane, i biti za nekoga ili protiv nekoga, to nas vjerojatno čini sigurnijima i stvara nam osjećaj da "pripadamo". Pa tako gledajući današnju političku scenu, pritom izostavljajući konkretna imena, već gledajući situaciju generalno - cijela predstava Bakhe itekako može biti odlična poveznica sa zbivanjima u politici.

image
VANESA PANDZIC CROPIX

IVAN RAFFAELLI

image
VANESA PANDZIC CROPIX

Moje ime je Ivan Raffaelli (27), student sam druge godine Diplomskog studija glume.O glumi maštam na sljedeći način: apsolutno obožavam kazalište i to je moja najveća ljubav, ali mjeseci konstantnih proba, više predstava na kojima radiš, na svakoj probi drugi ljudi…jednostavno te pojede. Nedavno sam imao i upalu grla, i trebao sam odmarati glas, no od konstantnih proba sam na kraju zvučao poput mrtvaca. Sva sreća, glas se oporavio. Volio bih dobiti ulogu u nekoj seriji ili filmu, i posvetiti se takvoj vrsti procesa na neko vrijeme. Divan je osjećaj biti na setu, kada te ekipa drži kao kap vode na dlanu. A opet, fascinantno je kako te ego ne lupi dok snimaš. Jer svi na setu rade svoj apsolutni maksimum da ti u tih trideset sekundi kadra budeš najbolji što možeš. I bolje ti je da budeš.

O LIKU/PREDSTAVI

- Bakhe iščitavam u današnjem političkom kontekstu kao bitku za prevlast, popularnost i za glasove. Imamo dva lika koja se konstantno nadmeću, a to su Dioniz i Pentej. Tko će biti veća budala, tko će se više svidjeti glasačima i tko će na kraju dana baciti prljaviju igru. Sve je vrlo trivijalno i opušteno dok u jednom trenu nije. Smiješ se izborima, situaciji u svijetu, i onda jedan dan gledaš kako počinje III. svjetski rat. A ti si se putem smijao. Moj lik predstavlja bunt današnjeg doba i probuđenu, fluidnu seksualnost. Nekoga tko se bori protiv tradicije, tko ne mari za status quo i tko je tu da ga sruši i putem se dobro zabavi. Netko tko zaista može biti iritantan, ali na kraju dana navijaš za njega jer provocira postojeću vlast i ukazuje na njene pogreške. Poput influencera ili nekog mladog glazbenika koji kod tebe izaziva „cringe”, ali ne možeš odvratiti pogled. Ali na kraju dana, nema tu naivnosti. To je lik koji vrlo dobro zna što radi, vjeruje u svoju istinu i doprinosi razaranju. Što sam stariji i iskusniji, nekako prestajem mistificirati glumu, i sve više u vjerujem u dobru staru „manje je više”. Jako dugo sam razmišljao o utjecajima i pop kulturi dok sam gradio ulogu. Je li Dioniz zapravo Michael Jackson? Zaluđuje mase, ali kad ima intervju, izađe njegov piskutavi glasić? Je li Dioniz nešto kao Kanye West? Lud, uvjeren u svoju istinu, ljudi mu se smiju, a opet na kraju pobijedi? Na kraju sam došao do zaključka: "Samo reci tekst, idiote." Ne moraš glumiti boga, što zapravo i nije moguće. Dovoljno je samo stati, uzeti dah i reći: "Ja sam bog." I to će biti dovoljno. Na kraju dana, najteže je biti jednostavan i samo izaći na scenu. Najlakše je pribjeći trikovima, šmiri, i podilaženju publici. A to gluma ne bi trebala biti.

LOVRO RIMAC

image
VANESA PANDZIC CROPIX

Moje ime je Lovro Rimac, imam 23 godine i živim u Samoboru. Dolazim iz glazbene obitelji tako da sam okružen glazbom od kad znam za sebe. Aktivno se bavim pjevanjem, najčešće francuskih šansona i sviram violončelo. Iako je po navedenim parametrima sve navodilo na to da upišem Muzičku akademiju, neka unutarnja potreba vodila me isključivo na prijemni iz glume na ADU u Zagrebu. To je ljubav koja je počela još na dramskoj u osnovnoj školi kada sam pun strasti igrao stablo. To je jednostavno poziv koji se dogodio i ne mogu ga racionalno objasniti. Svijet klasične glazbe, posebno instrumentalne doimao mi se zatvoren za moju osobnost, a uz pjevanje mi je uvijek nedostajala gluma. Tako da je gluma baza, a u svom radu na predstavama često i sviram i pjevam, u Bakhama također.

O LIKU/PREDSTAVI

- Bakhe su i dalje aktualne, kao da su pisane danas. Slobodu koju Dioniz nudi svojim Bakhama iščitavam kao oslobađanje od okova koje je nametnuo suvremen način života te odmicanje od društvenih uloga, njihova potpuna dekonstrukcija i stvaranje nekog novog poretka. No isto tako, Dioniza vidim kao narcisa koji pod parolom progresivnosti zapravo manipulira masom i iskorištava je za sebične ciljeve. Sukob između Dioniza i Penteja uvelike podsjeća na teatralizirane prepirke između aktera desne i lijeve političke orijentacije s kojima se svakodnevno susrećemo u medijima. U Bakhama igram Kadma - osnivača i prvog vladara Tebe koji je, po svemu sudeći, nekada bio simbol stabilne, tradicionalne vlasti, a sada zbog novonastalih okolnosti potpuno mijenja svoju politiku. On je oportunist koji djeluje iz straha, kako za svoje bližnje, tako i za sebe, ako ne i najviše za sebe. On je predstavnik starije generacije koja gotovo iz nužde prihvaća nove trendove što danas npr. možemo vidjeti na Tik-toku. Gluma je vještina koju treba trenirati vrlo konkretno da bi je se demistificiralo. To je veliki prostor slobode izražavanja i igre te prostor u kojem imaš priliku konstantno raditi na sebi. Drago mi je da živimo u vremenu u kojem biti glumac može biti i autor te ne čeka nužno da ga netko pozove da radi već može biti sam svoj producent, dramaturg i redatelj.

image
VANESA PANDZIC CROPIX

ANGELA STIPIĆ

image
VANESA PANDZIC CROPIX

Moje ime je Angela Stipić. Ulazim u prekrasne tridesete, i izlazim iz zgrade Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Iza sebe ostavljam pet dugih, teških, izazovnih i plodonosnih godina u kojima sam narasla kao osoba i kao glumica. Jedna sam od onih koji su Akademiju pokušavali upisati godinama, tako da sam davno zaboravila po što sam ono bila krenula, ali sam u međuvremenu ionako shvatila da je put, a ne cilj, svrha, ovog posla i života. Potreban nam je temeljit i neprestan, ali odmjeren, maštovit i ugodan rad u svakodnevnom životu da bi se održavali osviještenima. Pogotovo u današnje vrijeme u kojem su ljudi korak ispred sebe samih ne razumijevajući da jedino u korak sa sobom mogu osigurati i svaki sljedeći. Ako govorim o procesu rada na projektu, u kazalištu ili na filmu, značilo bi to isto što i u životu, posvećenost, ali neopterećenost. Neopterećenost brzom proizvodnjom, inovativnošću, ciljem, kakav bi i gdje bi trebao biti, jer ćemo vjerujući procesu i ljudima unutar njega otkrivati neslućene prostore i iznjedriti puno ljepše poruke i djela.

O LIKU/PREDSTAVI

- Za mene je rad na našim Bakhama jedno takvo iskustvo u kojem smo pristali zaroniti u nepoznato i izroniti čuda, a veliko nepresušno vrelo koje ovo djelo jest, to omogućava i čini ga podatnim za sva vremena. Pritom mislim na njegovu dubinu, srž, na iskonsko. I sada mi se na probama, iako se proces bliži kraju, otvaraju nova pitanja koja samo otimaju uzdah iznenađenja i ganutosti, jer pružaju malo odgovora, i to zato što ih nije moguće dati, čak i da ih tražim. Možda baš zato imam čast igrati ulogu Glasnika koji svjedoči antitezama ovoga svijeta. Ulogu koja bi stavljena u bilo koje vrijeme, oblik i način, progovarala direktno i svježe iz srca bitka. Takva me pozicija intrigira i prožima snažnim slikama i osjećajima. Sama se iznenadim što sve otkrijem, vidim i čujem. Zadnje što mi se vrzma po srcu i mislima posljednjih dana proba, moć je kolektiva, pa ću to izdvojiti kao čak i najvažniju točku. Koliko jedan kolektiv može biti razoran, neukroćen, poguban, konstruktivan, pitom, spasonosan, što to znači odabrati ga, biramo li ga uopće ili nas neobuzdana struja samo pograbi, je li važan, podrazumijeva li se, shvaća olako...? Meni se čini da bi kolektiv trebali njegovati i održavati. Previše je danas odcjepljivanja za sebe i trčanja za uspjehom, a s ljudima koliko god bilo i teško, toplo je. Primjećujući ostale ostajemo, ili postajemo, osobe koje vjeruju jedne u druge i koje zajedno mogu puno više učiniti, i za projekt i za život. Zato znam da sam u pravo vrijeme na pravom mjestu i osjećam da će u skoroj budućnosti naš posao biti prijeko potreban i spasonosan.

JONA ZUPKOVIĆ

image
VANESA PANDZIC CROPIX

Moje ime je Jona Zupković, imam 24 godine i gluma je kod mene prisutna i prije prve godine života, a na tome mogu zahvaliti svojoj mami, Tatjani Bertok-Zupković koja je zavidno trudna igrala predstave. Snatrim da je gluma prostor slobode i stvaranja. Gluma je umjetnost i u tom slučaju glumac ima pravo biti slobodan i zaigran u svom malenom mjestu pod suncem, a kreativan je samo kada je slobodan.

O LIKU/PREDSTAVI

- Politika se od Euripidovog vremena nije znatno promijenila i danas "Dionisi" i "Penteji" sjede u saborskim foteljama. Dvije vlasti koje se nadmeću, nova dolazi i najbolji način za to je da se potpuno sruši stara i izgradi nova. To su dvije strane iste medalje. Od stare Grčke ljudi se nisu u svojoj biti promijenili, ne mogu reći da smo nazadovali, ali mogli bismo svakako od starih Grka prisvojiti i zastupljenost drugih segmenata društva osim politike jer tu su i znanost, filozofija, književnost i umjetnost. Čini mi se da danas našom „scenom” vladaju političari i ne ostavljaju prostora za kulturu i umjetnost.Moji likovi su: sluga i Bakha. Ova dva lika su dvije krajnosti. Sluga je predan, požrtvovan i plemenito služi svom nadređenom, jer tako je - kako je! Bakha u drugoj krajnosti sluti dolazak nove ideje i bira ostaviti poznato iza sebe i pridružiti se novom. Koji je od ova dva lika u pravu, to ne znam. Ono što znam je da su to individue koji imaju slobodu donijeti odluku, pojedinac postaje masa koja može napraviti promjenu. Naravno da postoji priča u kojem sam točni trenutku osjetila potrebu da se bavim glumom, mislim da skoro svaki glumac ima tu priču, ukratko rečeno s nekih šest godina čekala sam tatu da završi s poslom, tada sam samo znala da su to neka ravnateljska posla koja mene ne zanimaju i stajala sam tako na toj sceni u svojim rozim cipelama u kazalištu i nešto je kliknulo. Taj „klik” je i danas prisutan, to je bio trenutak kad sam shvatila da će gluma biti moja umjetnost. Druge umjetnosti ću voljeti i cijeniti, ali u glumi ću stvarati. S vremena na vrijeme se volim podsjetiti kako je poziv glumca, igra! Mi glumci igrom stvaramo umjetnost, nije li to predivno?

ANĐELA ŽUŽUL

image
VANESA PANDZIC CROPIX

Moje ime je Anđela Žužul (25), i anđeo sam dobrog naboja. Temperamentna, pozitivno luda, pedantna pa zato povremeno neodlučna, iskrena, nevjerojatno direktna i najveća obožavateljica svoga rodnoga kraja. Odrasla sam na Mejašima, splitskom kvartu koji je poznat po betonu i karakternim pojedincima. Moje djetinjstvo bilo je ispunjeno igrom koja se odvijala na ulici. Družila sam se uglavnom s dečkima. Male branke, kukala, gradnja logora, gađanje šiškama, samo su neke od igara koje su činile našu svakodnevicu. Osim kvarta, neizostavni dio mene moje je selo Grubine, nedaleko od Imotskog. Tamo su me vezali korijeni, prijatelji, prve ljubavi, čarobna priroda i najljepši kamen. Kad god mi ponestane životne snage i inspiracije odem dolje, napunim se ljepotom i spremna sam za nove pobjede. Obitelj i prijatelji su mi najveća podrška, ponekad ne razumiju sve što sanjam, ali me uvijek čvrsto drže za ruku. Kad radim na ulozi volim se inspirirati ponašanjima stvarnih ljudi. Veseli me iznijeti nešto autentično ljudsko i živo. Imam veliku potrebu za autorstvom, ali raduju me i projekti s ljudima koji će me poticati da pomičem svoje granice i rastem. Film je velika ljubav, a kazalište je radost za sebe. Najidealnija bi bila mjera: svega po malo.

O LIKU/PREDSTAVI

- Bakhe iščitavam u današnjem političkom kontekstu kao sudar dva titana, dva moćna politička ega. Svaki sa sobom gura određenu propagandu. Obojica grčevito žele vlast. U toj borbi, razum je često na posljednjem mjestu jer je borba i osobna. Nedavno smo svjedočili sudaru dva politički najmoćnija čovjeka u Hrvatskoj. Kad je krenula predizborna utrka, odjednom je sve u komadu dobilo konkretniji smisao. Moj lik predstavlja glas naroda. Glasnik je jedan običan građanin nezadovoljan stanjem u državi, dolazi pred kralja iznijeti svoj stav i upozoriti ga da je došlo 5 do 12, da mora promijeniti nešto u svojoj vladavini ili će svi završiti fatalno. Pri tom iznosi stravično svjedočanstvo koje je doživio. Ulozi su veliki: spustio se s planine, prevalio put, a ne zna hoće li uopće dobiti priliku da govori. Gluma je za mene zanat koji od pojedinca traži neprestan rad, osjetljivost za druge, duboku emotivnost, ali i osjećaj za mjeru. Nikad ne mogu sa sigurnošću reći da nešto znam. Svaka uloga je nova priča, i svaka se otvara na neki drugi način. Najdragocjeniji dio glume za mene su vjera i prisutnost. Kad su se pripremili svi "uvjeti za glumu" na meni je da se pustim, da sam maksimalno prisutna u sadašnjem trenutku, da vjerujem i onda nastaje čarolija.

LAURA ČERINA

image
VANESA PANDZIC CROPIX

Moje ime je Laura Čerina, Zadranka sa sedmogodišnjom zagrebačkom adresom, bivša gimnastičarka i plesačica, i još kratko mogu govoriti da su mi 23 godine. O glumi snatrim na prilično drugačiji način nego prije pet godina. Tko se nije, barem u našoj struci, zamišljao s Oscarom u ruci, kako daje ovakve i slične intervjue i prodaje imidž za ovaj svijet vrlo bitne i nezamjenjive osobe? Eh, nisu me takva maštanja zaobišla, ali danas su ipak rjeđa, nadvladali su ih izazovi koji su me na Akademiji dočekali i promijenili mi fokus s izvanjskog na unutarnje.

O LIKU/ PREDSTAVI

- Za mene Bakhe u današnjem političkom kontekstu predstavljaju oprečne političke struje koje uspješno pronalaze narodu Ahilove pete i velikim parolama kupuju svoje birače. Oni koji se "upecaju" na te parole neko su vrijeme mirni jer je njihova slabost zadovoljena, a propuštaju ono što im se kao posljedica događa pred nosom. Postoji li uopće danas dobar politički odabir ili svaka osoba na vlasti, jednom kad se dočepa pozicije moći, ima tendenciju otići u ekstrem da bi stečenu poziciju sačuvala? Moj lik, Tiresija, slijepi prorok, u ovoj priči prvi je u nizu likova koji vladajućeg Penteja upozorava na opasnost koja bi ga mogla snaći bude li u svojoj vladavini tvrdoglav i nespreman na ustupke i kompromis. On je jedna od onih ličnosti koje situaciju mogu jasno i objektivno sagledati pa tako predvidjeti i njezin ishod, ali bez mogućnosti utjecaja na isti. Jedino što može jest dati upozorenje i nadati se da će ono pasti na plodno tlo, a nakon toga popeti se na goru Kiteron, pridružiti se bakhičkom iću, piću i plesu, možda zadnji put proživjeti svoju mladost i zaboraviti na tragediju koja bi mogla uslijediti. Što je gluma? Prije bih mogla nabrajati što mislim da nije, smatram da me studij ponajprije na to uputio: na prepoznavanje viškova, onoga što zapravo zamagljuje unutarnji život pod krinkom osjećaja da nešto proizvodiš, a ne događa ti se. Ali ono što sa sigurnošću znam jest što kod nje volim. Volim kako „pod svjetlom reflektora“ svakodnevne stvari, događaji, ljudi, dobivaju novo značenje i drugačiju kvalitetu. Volim kako na pozornici vrijeme kao da stane ili teče drugačije. Volim što nas pričanje priča u tom zaustavljenom vremenu odvaja od naše stvarnosti kako bi nam je još više približilo. I volim što se igramo, mislim da možemo biti sretni što je igra naš posao, a to prečesto zaboravljamo.

JURICA NIKOLIĆ

image
VANESA PANDZIC CROPIX

Moje ime je Jurica Nikolić. Student sam 2. godine preddiplomskog studija montaže na ADU. U kontekstu ove predstave primarno sam dizajner zvuka i skladatelj, ali sam ujedno i izvođač tako da je moj glumački put u samim početcima. U zadnje vrijeme se sve više bavim izvedbenim umjetnostima; plešem, glumim i nastupam. Dizajn zvuka i glazbena kompozicija za kazalište meni je novoistražena domena. Mnogo toga može se reći kroz zvuk kojeg često ne doživljavamo jer nije uobičajno stavljen u prvi plan. Dobar zvuk se ne cijeni, ali loš uništi sve. Akademija mi je pomogla da osvjestim to kroz kolegije koji se bave filmskim zvukom, a rad s ovom klasom mi je otvorio novo polje rada - kazalište. Puno toga sam naučio o radu u kazalištu, ali i o sebi kao umjetniku. Nisam očekivao da će mi se kazališna scena kao prostor za stvaranje toliko svidjeti.

- Bakhe u današnjem kontekstu iščitavam kroz generacijske promjene i putove u nepoznato. Bakhe su me naučile o pristupanju "nečemu novom". Koliko pažljiv trebam biti s novitetima, kako te promjene utječu na mene te kako moje prihvaćanje promjena utječe na druge. Živimo u društvu u kojemu su promjene svakodnevnica te se moramo naučiti sami nositi s njima. Moj lik doprinosi auditivno. "Upao" sam u izvođače jer je falilo instrumentalista, tako da sam postao Bakha i sve po potrebi. Gluma je prostor u kojem se osjećam dobrodošlo. S obzirom da dolazim s filmskog odsjeka i nemam čvrstu poveznicu s kazalištem i scenom, način na koji su me ovi predivni kolege primili u svoju energiju je predivan. Oni već 5 godina dišu skupa svaki dan, dok ja s njima par mjeseci, ali se osjećam kao dio ekipe. Nisam siguran želim li se u budućnosti baviti konkretno glumom, ali nekom vrstom izvedbene umjetnosti definitivno. Vlastita želja za istraživanjem i surađivanjem otkrila je u meni neke nove ambicije koje želim do kraja provesti u životu.

Linker
24. studeni 2024 14:42