Milana Vlaović Kovaček 

 BILJANA BLIVAJS CROPIX
Crveno & Crno

Milana Vlaović Kovaček piše o brigama i radostima jedne domaćice: "Donijela je odluku da ne radi jer će vrijeme darovati djeci"

Rezultati istraživanja pokazuju da su zaposlene žene u većoj mjeri zadovoljne od majki koje ostaju kod kuće tijekom odrastanja djece i u njihovoj predškolskoj dobi.

Rezultati istraživanja pokazuju da su zaposlene žene u većoj mjeri zadovoljne od majki koje ostaju kod kuće tijekom odrastanja djece i u njihovoj predškolskoj dobi.

Suzana je imala dobar posao, bila je usmjerena na karijeru, no podjednako se željela ostvariti kao majka. U trudnoći ju je obuzeo čudan sentiment koji je promijenio njene prioritete. Možda ju je višednevno izbivanje njenog supruga u prvim tjednima nakon poroda dovelo do odluke da se ne želi vratiti na posao. Želja joj je bila da uskoro dobiju i drugo dijete, jer posao joj se činio predvidivim i dosadnim u odnosu na uzbudljivo upoznavanje novog bića koje je na nju sličilo. Ivana je upoznala tijekom studiranja. S bratom je otvorio građevinsku firmu koja je rasla, posla je bilo sve više, stalno je bio na terenu. Svoja razmišljanja o proširenju obitelji povjerila mu je tek kad je bila sigurna da neće promijeniti mišljenje. Ideja mu se svidjela. Na riječ "domaćica" spotakla se u razgovoru s majkom. Nikad nisam mislila da ćeš postati domaćica, rekla je, a Suzana se uvrijedila. Na cesti je susrela svoju profesoricu iz srednje škole koja joj je kao nekadašnjoj odlikašici uputila slične riječi.

Domaćica je u njenom poimanju svijeta bila žena koja ne radi zato što ne može pronaći posao ili nikada nije bila zaposlena. Ona je donijela odluku da ne radi jer će svoje vrijeme darovati djeci, zato što su to sebi mogli priuštiti. Nije joj se sviđao ni termin kućanica, jer je za par godina s curicama u automobilu jurila naokolo, vozila ih je u vrtić i na aktivnosti, a ponajmanje je bila kod kuće. Kuhala im je zdravu hranu i vodila blog koji se još nije pretvorio u posao, ali je postao ispušni ventil i davao joj osjećaj povezanosti s vanjskim svijetom. Imao je potencijal da se pretvori u platformu koja će konstantno donositi novac. Družila se s drugim majkama koje ne bi nužno odabrala za prijateljice, pa je pred njima šutjela o tome da povremeno osjeća tjeskobu. Nije ispunila očekivanja niti je svoje potencijale razvila do kraja, govorio je glas u njenoj glavi. Nema pravo na zadovoljstvo, jer ne radi. Zbog čega onda uvečer premorena ide na spavanje? Istinski sram je osjetila kad je prilikom upisa prve kćeri u vrtić u rubriku pokraj svog imena trebala upisati zanimanje. Glasilo je kućanica, njena je majka imala pravo. Imala je zdravu i zadovoljnu djecu, njihov je materijalni status bio sve bolji jer je suprug, rasterećen kućanskih i gotovo svih obaveza oko djece, na poslu mogao davati maksimum, pa ipak nije u potpunosti uživala u toj slici obitelji iz božićne reklame.

Njena je majka čitav život radila, imala je uredski posao. Otac je radio u tvornici. Suzana i njena sestra bile su djeca s ključem oko vrata, uglavnom prepuštene sebi. Djeca socijalizma bila su nevidljiva, piše Georgi Gospodinov u romanu "Fizika tuge". Klinci koji se odraslima motaju pod nogama. Pripremani za život, a da pritom nisu posve dio njega.

Socijalističke su majke bile uvjerene da su "sve stizale", a to su najčešće uspijevale preko prešućenih i neispunjenih potreba svoje djece. Naše majke bile su mlade, studirale su - prva, druga, treća godina, radile su - prva, druga, treća smjena. Mi u praznim stanovima… izgubljeni u dosadi i strahu, zalutali u mutnim nemirima, prepušteni sami sebi, piše Gospodinov. Suzana je htjela da njene djevojčice budu vidljive, da se usude reći što trebaju i što žele i da se ne boje smijati jer bi mogle probuditi roditelje koji drijemaju poslije ručka. Zbog čega se sama počela osjećati nevidljivom, nije joj bilo jasno.

image

Milana Vlaović Kovaček

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Dunja je upravo počela raditi kad je karijera njenog supruga doslovno eksplodirala. Nakon tri godine rada u korporaciji ponuđen mu je menadžerski posao, pa su njeno upravo odrađeno pripravništvo i položen državni ispit u usporedbi s njim djelovali kao nešto što ne treba isticati. Tada je ostala trudna s njihovim prvim djetetom. Dok je bila na porodiljnom, dobio je ponudu da unutar iste korporacije prijeđe na višu funkciju i veću plaću. Preselili su se u drugi grad, za njega je to bio skok u visoki menadžment, za nju početak života kućanice. Zamolio ju je da se upita što je bolje za njihovu obitelj. Obitelj je nesumnjivo profitirala tim potezom, samo je Dunja imala osjećaj da je izgubila.

Unajmili su predivan stan s tri spavaće sobe. U jednu su često dolazili gosti, pa joj je suprug u šali predložio da bi i ta soba, umjesto gostinjske, mogla postati dječja. On neće dovijeka raditi za ovu kompaniju, a djeca će dotle krenuti u školu. Imala je osjećaj da je protiv svoje volje uvučena u ispunjenje njegovog sna, to mu nije mogla oprostiti, pa je ušla u pregovore.

Može roditi drugo dijete, ali ne želi se na silu pretvoriti u domaćicu. Trebali su imati jednake mogućnosti, za posao i za roditeljstvo. On je postao poslovni čovjek u usponu, a ona nije poznavala nikog u susjedstvu i nije imala s kim popiti kavu. Zatražila je plaću. Prosječnu hrvatsku plaću, ne samo kao fond za frizera ili kad će joj zatrebati nova suknja, nego i početni kapital za posao koji će jednom u budućnosti pokrenuti. Pristaje na ovaj kompromis i daje mu pet godina, nakon kojih počinje ispunjavati svoje snove.

Rezultati istraživanja pokazuju da su zaposlene žene u većoj mjeri zadovoljne od majki koje ostaju kod kuće tijekom odrastanja djece i u njihovoj predškolskoj dobi. Vjerujem da je stupanj zadovoljstva povezan s vlastitim odabirom da se bude kućanica, a da osjećaj frustracije raste ako joj je ta odluka nametnuta. No, naše odluke u vezi posla i majčinstva donosimo i pod utjecajem djevojčice koja smo nekoć bili i svoje majke u sebi.

Mnogi će muškarci koji su dovoljno uspješni da budu hranitelji obitelji oduševljeno poduprijeti svoje supruge u odluci da prestanu raditi i da se posvete djeci. To ne mora biti iz loše namjere; samo maliciozan, duboko nesiguran i narcističan muškarac to radi iz potrebe da je učini ovisnom.

Majke koje su radile pola radnog vremena imale su rjeđe znakove depresije od kućanica. No, pravo bi istraživanje trebalo provesti sa ženama u 50-ima i pitati ih, kad pogledaju unatrag, je li vrijedilo ostati doma, učiniti sebe ovisnom o suprugu koji je s vremenom rastao i njegov je uspjeh postao samo njegov. Tek u toj dobi mnoge se sudare s činjenicom koliko su muškarci zaboravna bića, a djeca su tada odrasla i nije im potrebna njihova skrb. Pitanje nije treba li ikad prestati raditi, nego kako se i u kojem roku trebamo vratiti sebi.

14. prosinac 2024 13:15