Milana Vlaović Kovaček: "Prodaja vlastite odjeće na internetu nije dokaz financijske propasti"

Jedan je portal objavio vijest kako žena, poznata u javnosti, prodaje svoju odjeću na Vintedu, popularnoj stranici za prodaju second hand artikala. Kako bi uvjerili čitatelje u tu strašnu istinu, prenijeli su fotografije njene izložene odjeće. Kao da je uhvaćena u nečem nedopustivom ili sramotnom, pa je potrebno podastrijeti i dokaze te nečasne rabote. Pratitelji su vijest iščitali kao nagovještaj njene financijske propasti, u nedostatku novca spala je na to da prodaje svoje krpice, zlurado su komentirali, i valjda se zbog te pomisli na trenutak osjetili bolje.

Ako je godinama čuvala i pazila odjeću, poslije 50. rođendana žena bi barem polovicu sadržaja svog ormara mirno mogla podijeliti ili prodati u vintage dućanima kakvih u Zagrebu ima sve više. Vrijedi to za svakoga tko garderobu počne slagati u srednjim dvadesetima: poslije punih 30 jeseni, zima, proljeća i ljeta, čak i ako ste bili darežljivi prema prijateljicama ili sestrama, još se tu radi o velikim količinama odjeće i obuće.

Sadržaj svojih ormara, posebno torbe, znala sam darovati prijateljicama kada bi mi rekle da im se sviđaju. Jedan je dio uz moj blagoslov pokupila moja kći, a ja sam bila ponosna da smo došle do tog čarobnog praga kad ona može uzimati i nositi moje stvari. Ponekad bi samo otvorila ormar i rekla: "Ovo ne smiješ dati nikome, to je moje." Kao da mi je najstroži modni sudac dao prolaznu ocjenu, moj ukus je preživio generacijski sud. Ionako sam, kad sam kupovala te stvari, govorila kako ću ih jednom ostaviti svojoj kćeri. Proročanstvo se konačno ostvarilo.

I nakon brojnih selidbi, u mojim se ormarima nalazi puno odjevnih komada koji me poput memorabilija podsjećaju na važne životne događaje i zbog toga mi se od njih pomalo teško rastati. Jednu haljinu sam imala na svadbi dragih ljudi, drugu sam nosila na proslavi mature svoje djece, treću na dočeku Nove godine, a četvrtu na promociji knjige. Kako sam uvijek nastojala birati kvalitetne i klasične komade, godinama su trajali i mogla sam ih reciklirati koliko želim. Primjerice, haljinu koju sam nosila 2002., kada sam pobijedila na Dori, odjenula sam i 2022. na promociji knjige "Zašto te zovu Srna" u Metkoviću.

S vremenom sam na vješalicama, bolje nego na fotografijama u mobitelu, mogla prepoznati svoja životna razdoblja; jednu sam vrstu odjeće mogla nositi do 40-ih, drugu sam počela odijevati u periodu između 40. i 50., a kada sam prošla kroz velika vrata 50. rođendana, nešto se u meni po tom pitanju promijenilo.

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Ne podnosim više uske i pripijene odjevne predmete, kao ni odjeću od specifičnih sintetičkih materijala, ma koliko lijepa i privlačna bila. Srećom je moda posljednjih godina otišla u smjeru udobnosti, nose se široke traperice, majice i košulje. Mlade djevojke i uz večernje haljine i suknje nose ravne cipele ili tenisice, kao da se čitav modni svijet konačno podredio ženama i odlučio im olakšati život onda kada sam i sama postala spremna na prvo mjesto staviti udobnost. Ionako bih odustala od visokih potpetica i svega što bi nagoviještalo i najmanju mogućnost patnje.

Nikad nije bilo lakše odijevati se mladenački i izgledati dobro u 50-ima. Naše su mame u toj dobi nosile svilene košulje i plisirane suknje, cipele s potpeticama od pet centimetara i frizure s trajnom. Cijela je njihova pojavnost vrištala: ja sam sredovječna žena i morate me doživljavati ozbiljno. Ja sam sredovječna žena koja sebe ne doživljava ozbiljno. To znači da sam spremna na promjene.

Ovog sam proljeća umjesto sa zavjesama i tepisima veliko čišćenje započela s ormarima; odjeću, obuću i torbe sam razvrstala u tri kategorije. U prvoj su bile stvari koje više ne mogu odjenuti. Takve se odjeće bilo najlakše odreći. U drugu sam stavila ono što još mogu navući na sebe, ali ne želim, jer mi je udobnost važnija od estetike. U trećoj kategoriji je ono što i dalje nosim, bez obzira koliko je staro. Obožavam nositi svoju staru odjeću, cipele godinama čuvam, izgledaju kao nove, a posebno volim nositi stare kapute i jakne. Ove sam zime često nosila kaput koji sam kupila prije 25 godina.

Na red su došle i torbe. One koje nisam nosila dulje od pet godina, a nije ih uzela moja kći, odlučila sam prodati zajedno s dobrim dijelom odjeće iz prve dvije kategorije.

Prijateljica mi je preporučila vintage dućan u koji je ona odnijela svoju odjeću i nekoliko torbi, koje su se dosta brzo prodale. Sve što ne nosi dulje od tri godine bez milosti prodaje. Moda je za nju nešto živo i dinamično, ono što jedna žena više ne želi, drugoj je možda životni san. U odnosu na nju ja sam kolekcionarka koja je odlučila promijeniti pristup. Stvari trebaju imati novi život koji ćemo im udahnuti tako da promijene svog vlasnika, odnosno vlasnicu. Ne treba se za njih emotivno vezati.

Ovog sam proljeća umjesto sa zavjesama i tepisima veliko čišćenje započela s ormarima

BILJANA BLIVAJS CROPIX

Vlasnica dućana posluje već sedam godina, tamo navraćaju mlade djevojke koje su tek počele raditi, a žele sebi priuštiti unikatan komad kakav ne mogu pronaći u Zari. Njene mušterije su žene sa stilom; arhitektice, umjetnice, glumice, koje imaju osebujan modni izražaj i znaju kombinirati modernu odjeću s vintage komadima. Tu dolaze i sredovječne gospođe koje točno znaju što traže, mnoge od njih žele kupiti neki komad Keti Balogh kao neispunjenu želju iz mladosti.

Živimo u svijetu u kojem imamo svega previše; odjeće, obuće, tenisica, cipela. Možda nam je pandemija, taj jedinstveni trenutak naših života kada smo prestali i raditi i kupovati, otvorila oči. Suočili smo se s hrpom nepotrebnih stvari koje su u ormarima mrtve ležale, a nekada su bile poželjne i žive.

Koliko žena danas funkcionira na ovoj razini svijesti pokazuju i web stranice kao što su Vestiaire Collective, čiji vlasnici tvrde da vole modu, te Farfetch Pre-Owned. Moda kreira neke od najvećih svjetskih problema, poput zagađenja, prekomjerne potrošnje, prekomjerne proizvodnje i klimatskih promjena. Ne treba je odbaciti, nego mijenjati pristup. Potrebno nam je više cirkularnosti, a ne više proizvoda, nove stvari treba kupovati promišljeno i odgovorno.

Neke žene zaziru od tuđih haljina, ali bi nosile već nošene torbe. Druge misle da je haljinu lako očistiti, ali torbu nije. Bez obzira kojoj skupini pripadate i je li vam pomisao na rabljenu odjeću strana, nije vrijeme za površna razmišljanja kako je prodaja vlastite odjeće dokaz financijske propasti ili da takve stvari kupuju samo oni koji nemaju.