Zašto su muškarci postali rasuta bića? Oni koji loše prolaze na tržištu rada, loše prolaze i na bračnom tržištu

Britansko-američki pisac i znanstvenik Richard V. Reeves u knjizi "O dječacima i muškarcima" današnje muškarce naziva "rasutim bićima". Nepobitno je da se dogodio raspad ključnih institucionalnih okvira zrelog maskuliniteta, poslovnog, obiteljskog i religijskog, navodi Reeves. Mnogi muškarci, a osobito pripadnici radničke klase, sad su samo labavo vezani za institucije posla, vjere i obitelji, postali su nestabilni u identitetu, pa model svog postojanja pokušavaju pronaći u prošlosti.

Donald Trump osigurao si je mjesto predsjednika SAD-a 2016. s 24% više glasova muškaraca. Te 2016. izrekao je rečenicu da je "ovo jezivo vrijeme za mlade muškarce u Americi". O njemu možete misliti što hoćete, ali ima nepogrešiv instinkt da s malo riječi verbalizira osjećaje, strahove i probleme čitavih skupina i predstavi se kao čovjek koji za njih ima rješenje.

Zašto su muškarci diljem svijeta politički skrenuli udesno? Ova knjiga pokušava razjasniti današnju mušku poziciju, pokazati zbog čega se osjećaju ugroženima, nevidljivima ili poraženima, raščlanjuje iz svih uglova položaj dječaka u društvu u kojem su ljudi postali više zabrinuti za sudbinu svojih sinova nego za budućnost kćeri.

Podaci su zapravo jezivi. Smrt iz očaja, uzrokovana alkoholizmom ili samoubojstvo predoziranjem, bilježi porast među sredovječnim bijelcima s nižim stupnjem obrazovanja. Samoubojstvo je i najčešći uzrok smrti britanskih muškaraca mlađih od 45 godina. Oni koji su ga pokušali počiniti sebe su opisivali riječima poput "beskoristan" i "bezvrijedan".

Stvarni uzrok muške nevolje, vjerujem, nije smanjeno sudjelovanje na tržištu rada, već to što su postali suvišni u današnjoj kulturi, piše Reeves. Borba za ženska prava, za ravnopravnost i ekonomsku neovisnost još nije završena, ali donijela je stanovite plodove. Mlade žene prihvaćaju prilike s većim žarom od muškaraca i danas odnose pobjedu u svim učionicama. U Americi se 2019. na fakultete upisalo sedam puta manje mladića nego djevojaka. Pa ipak, prosječna radnica koja radi puno radno vrijeme zarađuje 82 posto plaće jednog muškarca. Reeves navodi da primanja muškaraca i žena rastu podjednako do rođenja prvog djeteta i da je roditeljstvo glavni uzrok razlike u plaćama u korist muškaraca.

Još 1970. većina majki nije bila zaposlena, a danas su tri od četiri majke zaposlene. Taj je ekonomski uspon doveo do promjene uvjeta razmjene između spolova kojoj se muškarci ne uspijevaju prilagoditi. Uloga muškarca kao hranitelja obitelji temeljila se na ekonomskoj ovisnosti žene o mužu, a ta se tradicionalna uloga raspala učvršćivanjem ekonomske neovisnosti žena. Najveći pad u zaposlenosti zapravo je među mladim muškarcima između 25 i 34 godine, koji se dogodio zbog promjene u strukturi gospodarstva - jer muški poslovi doživjeli su udarce automatizacije i slobodnog tržišta. Stoga su mladi muškarci puno više usamljeni i uglavnom žive s roditeljima.

Milana Vlaović Kovaček

BILJANA BLIVAJS CROPIX

I lijeva i desna politička opcija gledaju na njih jednostrano i plošno. Ljevičari su skloni patologizaciji prirodnih aspekata muškog identiteta, obično ga proglašavajući toksičnim i nevoljko priznaju biološke uzroke razlika između spolova. Svi mogu biti žrtve osim muškaraca, koji su sami krivi za ono što im se događa.

Desničari, poput republikanskog senatora Josha Hawleyja, poručuju im da njihovi problemi proizlaze iz toga što ih ljevica mrzi. Sustavno potpiruju muško nezadovoljstvo i ljutnju, dajući previše važnosti biološkim razlikama između spolova i sugerirajući im da je rješenje njihova današnjeg očaja - povratak u prošlost.

Muškarci se zbog sve veće ženske ekonomske neovisnosti, mentalne snage i hrabrosti bore s pronalaženjem svog mjesta pod suncem. Njihovi očevi bili su možda glava obitelji, oni to danas ne mogu biti. Da bismo doista razumjeli što se događa s dječacima i muškarcima, potrebni su nam antropolozi koliko i ekonomisti, piše Reeves, u suprotnom prijeti opasnost da će neki toliko zaostati da ih više nećemo moći vratiti u tokove suvremenog svijeta. "Na ovom mjestu prva asocijacija su oni koji kleče na javnom mjestu u nadi da će se svijet vratiti u prošlost u kojoj bi žene ponovno bile ekonomski ovisne i podređivale se njihovoj volji i autoritetu. No, ključ oporavka maskuliniteta nije u tome da se snatri o ponižavanju agresivnih žena i o povratku na mušku nadmoć", napisao je Arthur Schlesinger Jr. u eseju iz 1958. nazvanom "Kriza američkog maskuliniteta". Dobro je i za muškarce i za žene da su žene sada slobodne. Proces je nepovratan, a taj duh se više ne može vratiti u bocu, zaključuje Schlesinger.

Muškarci koji loše prolaze na tržištu rada, loše prolaze i na bračnom tržištu. Gubitak uloge hranitelja obitelji i gubitak posla puno ih teže pogađa nego žene, koje lakše prelaze iz poslovnog u majčinski identitet. Žene češće traže razvod, izgleda da im je lakše zamisliti se bez muškaraca, sada kada su ekonomski manje ovisne, i ipak imati smisao života. Muškarci su izgubili osjećaj smisla, a Reeves smatra da im je zato, u vremenu u kojem ljevica patologizira maskulinitet, a desnica feminizam, potrebno ponuditi novu definiciju očinstva. Dok se uloga majke modernizirala, očinstvo je zaglavljeno u prošlosti. U Americi jedno od troje djece nikad ne viđa oca šest godina nakon razvoda roditelja. Kad ne živi s djetetom, događa se da on prestane biti dio njegova života. To je loše za majke, za očeve i za djecu. Očevi su svojoj djeci važni bez obzira na to jesu li u vezi s njihovom majkom ili nisu, naglašava Reeves. Stari model očinstva koji se temeljio na uzdržavanju obitelji ne pristaje svijetu rodne ravnopravnosti. Oca hranitelja potrebno je zamijeniti ulogom uključenog oca koji dijeli odgovornost i brigu o djeci s majkom. Podrška novom modelu očinstva ogledala bi se u pravu na jednak i neovisan plaćeni roditeljski dopust, na reformi sustava za uzdržavanje djece i na zapošljavanju pogodnom za očeve. Posao koji od muškarca zahtijeva da radi prekovremeno kako bi dobro zarađivao nije "father friendly", jer tada postaje hranitelj obitelji, ali na štetu svoje roditeljske uloge. A što je s dječacima?

Trebalo bi ih slati u školu godinu dana kasnije, zalaže se Reeves, kako bi imali veću šansu da se prilagode obrazovnom sustavu, zbog specifičnosti u njihovom kasnijem sazrijevanju i u razvoju. Obrazovni sustav usmjeren je prema standardnoj akademskoj karijeri i podcjenjivanju stručnog obrazovanja. Trebalo bi investirati više u strukovno obrazovanje, u tehničke škole i programe te usmjeriti marketing prema muškim učenicima.

Ravnatelj privatne škole za dječake u Engleskoj opisao je kao svoj cilj odgoj muškaraca koji će biti prihvatljivi na plesu i neprocjenjivo korisni u brodolomu. Muškarci prihvatljivi na plesu bili bi zreli muškarci koji se s poštovanjem odnose prema ženama kao sebi jednakima. Spominjući brodolom, možda je imao na umu herojstvo muškaraca na Titanicu koji je potonuo 1912., pri čemu je preživjelo 19 posto muškaraca i 75 posto žena, zaključuje Reeves.