Lucija Ćustić Luce (37) pjevačica je, radijska voditeljica, posuđuje glas za crtane filmove i reklame i potpuno je različita od svoje sestre Maje (41), koju je šira javnost upoznala kao trenericu popularnog showa.
Lucija Luce Ćustić
U tom periodu ranog paleolitika, kad nije postojao Google, niti se mogao saznati tekst pjesama u svega nekoliko sekundi, a kamoli ih slušati kad bi nam se prohtjelo, sestra i ja smo sate provodile pored glazbene linije, čekajući da na radiju puste pjesmu koju smo voljele da je snimimo na kazetu, pa bismo snimku malo po malo puštale i zapisivale tekstove. Radile smo dvorce i šatore od deka i stolaca u sobi, u dnevnom boravku, ma gdje god... Doma je uvijek svirala glazba i prve uspomene vezane uz zvukove su one s ploča i kazeta, a prvi su na mene utjecali Elvis Presley, Roy Orbison, Plattersi, Oliver Dragojević i Đani Maršan. Četke za kosu glumile su mi mikrofone, urlala bih po cijeloj kući iz petnih žila, gledala spotove na OTV-u, MTV-u i VIVI. U osnovnoj školi sam krenula na satove sintesajzera pa u glazbenu školu na klavir, ali tu su krenuli problemi jer mi je solfeggio bio neizmjerno dosadan, a i Maji se nije previše sviđala ideja glasnog vježbanja klavira pa sam, nažalost, odustala, no ljubav prema pjevanju je ostala jaka i postala moj posao, odnosno kako ja to volim reći - poziv. Svi ukućani vole glazbu, samo se u žanrovima mimoilazimo.
I Maja ima sluha, ali kad procijeni da joj je nešto teško (čitaj, visoko) za otpjevati, promijeni tonalitet usred pjesme pa je to malo problematično za slušati, kao što bi njoj vjerojatno bilo problematično gledati mene kako umjesto pedeset pravilnih trbušnjaka, napravim njih šest i to nepravilnih. Treba uzeti u obzir to da smo Maja i ja dva dijametralno suprotna svijeta. Ono što je njoj normalno i uobičajeno, meni nije i obratno. Ona je organiziranija, discipliniranija, opreznija, racionalnija i traži puno od sebe i drugih. Šalimo se da nam je jedina zajednička crta kovrčava kosa, ali opet imamo različite tipove kovrči. Bilo je raznih turbulencija i čupanja spomenute kose, razlike u karakteru su vrlo očite, ali mislim da me danas više prihvaća takvu kakva jesam. Trudim se naučiti od nje kako se bolje zaštititi i zauzeti za sebe te kako biti opreznija u komunikaciji i odnosima, a ne misliti da svi imaju dobre namjere jer nemaju.
Slobodno vrijeme najradije provodimo na nedjeljnim ručkovima kod roditelja, a tijekom tjedna si šaljemo WhatsApp glasovne poruke jer Maja trenutačno ima dnevni raspored kao predsjednica. Postavlja si uvijek nove izazove i odradi ih, makar su nekad teški i zahtjevni, ne dopušta da ju emocije poput straha sabotiraju, bilo to skakanje iz padobrana, ice bath challenge, "Život na vagi "ili "Guzomanija". Očekuje puno od sebe, ali i od drugih, a ja sam više onaj tip "živi i pusti druge da žive" pa me jako zna naživcirati kad mi se krene petljati u život i "pametovati" kako i zašto trebam nešto napraviti, dok me s druge strane oduševljava njena sposobnost samokontrole. Nekad joj u šali kažem da je robot, iako naravno ima i ona spontanu, opuštenu stranu.
Moj najveći uspjeh u poslovnom smislu je to što se bavim poslovima koje volim i ne odustajem, koliko god me nekad tijelo i misli sabotiraju kroz epizode socijalne anksioznosti jer su neki izrazito stresni i izloženi javnosti, što nama hipersenzibilcima može stvarati poteškoće i izazove. Pjevam, posuđujem glas u reklamama i crtićima, radijska sam voditeljica. Sve to me veseli na svoj način i ispunjava i koliko god život slobodnjaka zna biti financijski nestabilan, zahvalna sam što imam sreću raditi stvari koje su zabavne. Privatno najvećim uspjehom smatram priliku što se svaki dan budim i zaspem zahvalna, zdrava i zadovoljna. Još mi je samo preostalo da Maju naučim pjevati tercu, pa da napravimo duet što je, pak, njezina želja. Nisam sigurna kako ćemo se dogovoriti oko žanra, ali ona je čisti primjer reda, rada i rezultata.
Maja Ćustić
Prva uspomena sa sestrom koja mi pada na pamet je igra. Lucija je od malih nogu obožavala knjige, dok sam ja provodila vrijeme vani, na dvorištu. Kako nisam voljela čitati, a ona se nije previše zanimala za loptu, često sam je nagovarala da se igra sa mnom. Njoj su draže bile barbike, dok su mene privlačile lopte, pikule i autići. Već tada se mogla primijetiti naša različitost u karakteru. Nije joj bilo lako sa mnom! Oduvijek sam bila puna energije, ali sam često i bila bolesna pa sam velik dio djetinjstva provela kod doktora. Zbog toga nikada nisam imala priliku profesionalno se baviti sportom, iako sam isprobala mnoge. Najviše me oduševio rukomet, sanjala sam da ću postati vrhunska rukometašica, no život je imao drugačije planove. A Lucija i sport, hijoooj! Iako je bila gipka više je naginjala plesu nego sportu. Možda joj je ples pružao više slobode i kreativnog izražavanja nego što bi joj pružili klasični sportovi. Uspomena je mnogo, ali jedna od najposebnijih je iz naših ranih dana, kada smo bile jako male, s predivne plaže u Brelima. Ljudi su na brodićima plovili prodajući voće i sjećam se trenutka kada je Lucija trčala prema jednom od njih, vičući kako želi jesti lubenicu. Imala je možda tri godine i najljepša scena bila je ona kada je uzela komad koji je gotovo bio veći od nje same! Bila je nevjerojatno slatka, sva zaprljana sokom, a na licu joj se mogao vidjeti onaj bezbrižan osmijeh i veselje.
Jedina stvar koja nas povezuje jest naša kovrčava kosa. Osim toga, dva smo potpuno različita svijeta. Ona je smirena, talentirana za glazbu i stvaranje predivnih pjesničkih stihova. Brižna je i uvijek spremna pomoći. Ima izvrstan smisao za humor i nevjerojatno dobro imitira ljude. Nikada nije bila stroga prema meni, ali je znala biti britka na jeziku kada bismo se posvađale. Budući da sam starija i živahnija, nije imala potrebu štititi me od drugih, no u srednjoj školi me spašavala oko lektire i pisanja sastavaka iz hrvatskog jezika. Za nju je to bila igra, a za mene muka. Kao djevojčica je učila svirati klavir, a u to vrijeme ja sam bila u pubertetu i njezino sviranje često mi je išlo na živce. Priznajem, znala sam je i sabotirati, sve dok jednog dana nije odustala. Godine su prošle, a klavir je ostao netaknut sve dok nije odlučila ponovno početi. Kad sam to saznala, shvatila sam koliko mi je žao zbog svega. Ispričala sam joj se i zamolila da me nauči svirati.
Lucija je diplomirala na Agronomskom fakultetu, ali nije se pronašla u tom području i odlučila se vratiti svojoj prvoj ljubavi – glazbi. Ponosna sam jer piše predivne pjesme, ima božanstven glas i svojim melankoličnim izvedbama budi u ljudima najljepše emocije. Njezin umirujući glas možete čuti i na hrvatskom radiju, gdje radi kao voditeljica. Osim toga, bavi se voiceoverom, pa je njezin glas prisutan u brojnim reklamama i crtićima. Ima izvrstan smisao za humor i nevjerojatnu sposobnost da oponaša starije ljude iz Dalmatinske Zagore. Kad to radi, imaš dojam da si upravo tamo, u tom trenutku, i da se sve to zaista događa. Ali najviše me iznervira kad kasni, to joj je jednostavno u krvi.
Sretna sam jer imam divnu obitelj. Svi smo pomalo uvrnuti na svoj način, ali se razumijemo i podržavamo. U ovom ludom vremenu, kada su ljudi sve više otuđeni, neopisivo sam zahvalna što svaku nedjelju provodim s njima. Okupljamo se kod roditelja, uživamo u ukusnoj hrani, prisjećamo se smiješnih anegdota iz djetinjstva i stvaramo nove uspomene. Zahvalna sam roditeljima koji su me odgajali s puno ljubavi i pažnje i usmjeravali me na pravi put unatoč tome što sam bila živahna i zahtjevna. Oduvijek sam željela pomagati ljudima, a tijekom studija na Kineziološkom fakultetu shvatila sam da želim biti trenerica koja će mijenjati loše navike, podučavati ljude o redovitim tjelesnim aktivnostima i pravilnoj prehrani kako bi postali zdraviji, zadovoljniji sobom i funkcionalniji u svakodnevnom životu. Najveća neostvarena želja mi je jednog dana zapjevati sa sestrom. Sanjam o tome da snimimo duet zajedno jer ona je snažna, inteligentna i nosi u sebi umjetničku dušu koja svijet čini ljepšim.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....