Dugogodišnja novinarka koja je gradila karijeru na HRT-u i N1 televiziji, nakon borbe s bolešću i gubitka majke, govori o šoku zbog otkaza, velikoj podršci svoga partnera i planovima za budućnost
Posljednjih osam mjeseci televizijsku voditeljicu i urednicu Sandru Križanec (48) sustizale su uglavnom loše vijesti. U listopadu prošle godine od raka joj je preminula majka Ružica, njoj se ozbiljno pogoršalo zdravlje, a onda je uslijedio novi udarac - otkaz na N1 televiziji gdje je radila 11 godina. Kako nije imala ni snage ni živaca prijateljima, kolegama i poznanicima odgovarati pojedinačno na pitanja o otkazu, na Facebooku je početkom ožujka istaknula da u ovom poslu treba trajati, zbog čega je nastojala biti profesionalac i korektan sugovornik svim svojim gostima i na terenu i u studiju.
Kad govori o svom bogatom iskustvu i važnim trenucima u karijeri, izdvaja praćenje dolaska pape Ivana Pavla II. 1994. u Hrvatsku, snimanje dokumentarca o zarobljenicima srpskih logora, vođenje i uređivanje središnjeg Dnevnika na HRT-u. Sve je to sad iza nje, a u njezinom glasu i pogledu nazire se tek trunčica žaljenja za starim vremenima. Na razgovor s Glorijinom ekipom došla je raspoložena, unatoč tome što u posljednje vrijeme ima zdravstvenih problema. "Od sveg ludila i stresa malo sam se udebljala. Sve je to život, težak, nepredvidiv, zato trebamo biti ljudi jedni prema drugima", kaže Sandra Križanec.
Kako ste se osjećali kad ste početkom ožujka dobili otkaz na N1, iako ste jedna od osnivačica tog kabelskog kanala?
- Doživjela sam šok u pravom smislu riječi jer sam proteklih nekoliko mjeseci bila izvan redakcije, na bolovanju. Tim više što mi se mobitel užario od poruka i poziva nakon što je jedan portal objavio članak o mom otkazu i još nekih mojih kolega. Naime, nitko me iz tvrtke nije prethodno kontaktirao da bi mi rekao što se sprema.
Jesu li vam se probudili egzistencijalni strahovi nakon što ste iz medija doznali da ste dobili otkaz?
- Zanimljivo, ali nisam osjetila nikakve strahove. Na neki način sam osjetila olakšanje. U životnoj sam fazi u kojoj se nakon svega što mi se izdogađalo više nikoga i ničega ne bojim. Jesam li pomislila na egzistenciju? Naravno, ali posla se ne bojim i ništa mi nije problem. Ne podcjenjujem niti jedan oblik rada.
Što ste poduzeli nakon otkaza?
- S obzirom na to da me nitko nije nazvao, angažirala sam odvjetnika da dalje sve rješava. O bivšima sve najbolje. Uglavnom, 3. ožujka sam, kao i svi, došla potpisati raskid ugovora o radu, pokupila svoje stvari, vratila karticu i zatvorila tu priču.
Je li vam stres uzokovao zdravstvene probleme?
- O ovome bih mogla danima. Posljednjih nekoliko godina, kako se mijenjala programska shema N1, tempo je bio težak, baš kao i zbivanja oko nas; od korone, potresa, političkih previranja. Svakodnevni razgovori s gostima na nekoliko tema u danu strašno iscrpljuju, osjetila sam zamor materijala - i fizički i psihički. Osim Hashimota, autoimune bolesti štitnjače, s kojim se nosim već dvadeset godina, pojavili su se problemi sa srcem, dijagnosticiran mi je dijabetes, zbog čega sam uzimala Ozempic. I suprotno popularnim tvrdnjama, ništa od njega nisam smršavjela. Dakle, nekoliko kroničnih bolesti... Lijekovima počinjem i završavam dan. Zbog svega toga svaki sam se dan preispitivala je li došlo vrijeme da napustim novinarstvo. Puno se godina nakupilo, 20 na HRT-u i 11 na N1. Dakle, dosta. Koliko god voljela taj posao, odlučila sam da je kraj i prije otkaza, valjda sam zato sve dočekala mirno. Trajala sam dugo i nakon 30 godina vrijeme je za nove izazove koji mi neće toliko utjecati na zdravlje. Iako, poznavajući svoj karakter, teško da ću se iz šeste brzine spustiti u nižu. Ali pokušavam i učim svaki dan.
Je li vam se zdravstvena situacija poboljšala otkako vas nema na ekranu?
- Ne, ne ide to tako. Zdravlje mi je nakon dva velika stresna događaja, mamine bolesti pa smrti i otkaza, loše. Ali imam odličnu ekipu stručnjaka s Vuka Vrhovca na čelu s profesorom Rahelićem koji se brinu o meni. Za svako pitanje tu je i akademik Kusić. Hvala im na svemu.
Spomenuli ste majčinu bolest i smrt. Kad se to dogodilo?
- Moja mama se četiri godine borila s karcinomom mjehura. Bila je lavica. Vlakom bi dolazila iz Slavonije u Zagreb pa bismo je vozili u bolnicu na kemoterapije. Nažalost, nakon svake tumor bi joj se sve više širio, iako je prošla zračenja. U toj situaciji puno nam je pomogla udruga "Nismo same" Ivane Kalogjere. Za vrijeme terapija mama je bila kod mene u Zagrebu, a onda kad smo obje uvidjele da joj ne ide na bolje, a i ja sam bila psihički loše, otišle smo u Našice. Odlučila sam biti s njom. Zajedno smo prolazile sve njezine nuspojave, hranila je, preodijevala, nisam dala da itko drugi to radi. Ali zbog te nemoći mama se samo gasila. Gledala sam sve to i nikako nisam prihvaćala da odlazi. Ona je bila hrabrija od mene, a ja sam samo mislila kako nakon tate ne mogu izgubiti i nju. Dan prije nego što je preminula u bolnici u listopadu prošle godine, pogledala je drugačijim pogledom mene i brata, znala sam da je to "taj" pogled. Pogled oproštaja. I stalno mi se vraća. I taj osjećaj je jači od činjenice da sam se i ja 2018. borila s tumorom mjehura.
Kako ste to proživjeli?
- Na sreću, došla sam na vrijeme, tumor je uklonjen i bio je dobroćudan, ali ta tri tjedna čekanja rezultata hoće li biti benigni ili maligni izludjela su i mene i sve oko mene.
Imate li strahove da bi vam se bolest mogla vratiti?
- Ne bojim se ni bolesti ni smrti. Bojim se samo nemoći, nakon gledanja maminih muka, to ne želim nikome. Znam da nisam jedina koja je prošla kalvariju, ali, vjerujte, najbolje će razumjeti oni koji su proživjeli isto.
Kako pazite na zdravlje?
- Ne pazim. Liječnici se ljute, a ja se pripazim nekoliko dana, onda po starom. Pazim koliko toliko na prehranu, ali nisam dovoljno fizički aktivna, nažalost. Osim toga, jednako se nerviram za svaku sitnicu, a znate i sami da je stres okidač za sve. Ipak, nadam se da ću to promijeniti. Pedesete su na vratima, red je.
Po čemu ćete pamtiti mamu Ružicu? Kakav ste odnos imale?
- Život nas nije mazio. Sredinom devedesetih roditelji su ostali bez posla, morala sam početi raditi, i to uz studentske obaveze. Radila je i ona svašta, od čuvanja djece do čišćenja kuća. Nismo imale puno vremena, ja sam bila u Osijeku, a ona, tata i brat u Našicama. Često smo se znale i porječkati, valjda zato jer smo bile slične, tvrdoglave horoskopske Jarčice. Ali njezina bolest nas je ponovno zbližila. Imale smo svoje rituale; od sađenja cvijeća, razgovora o životu, šale i smijeha do suza.
Tko vam je bio najveći oslonac nakon gubitka majke, a poslije i otkaza?
- Ivan Anton, moj partner. Sve moje krize, napade plača, panike proživljava sa mnom. Mislim da smo tisuće sati proveli u razgovoru, uz njegovo ohrabrenje kako moram polako dalje, kako život nije stao. S druge strane čovjek je uvijek sam koliko to želi biti. U ovim posljednjim situacijama kad sam mjesecima bila na bolovanju, bježala sam od ljudi, ali mi neki nisu dali da "pobjegnem" u depresiju i stalno su me zvali. Od trena kad su čuli za otkaz javili su mi se valjda svi gosti koji su mi ikad prošli kroz studio i život. Dobila sam dosta ponuda za posao. Baterije mi je punio i moj nećak Tom, koji ima dvije i pol godine. On je moj smijeh. Jesam li sada snažnija? Mislim da jesam. Vrijeme je za novi početak.
Koliko dugo ste u vezi s brigadirom Ivanom Antonom Žlimenom? Kako ste se upoznali?
- Devet godina smo zajedno, a upoznali smo se preko posla. Naša veza je ponekad komplicirana. Jer i on je horoskopski Jarac. Osim toga, on je strogog režima, brigadir Hrvatske vojske koji ustaje rano i informira se uz kavu, dok ja spavam dulje. On bi najradije bio doma, a ja bih bauljala svijetom i vječno bila u avionu. Naša veza počiva na ljubavi i kompromisu.
Svojedobno ste bili u braku s kriminalistom Tomislavom Medićem, a razvod ste nazvali porazom. Gledate li danas jednako na to?
- Ne, sad gledam potpuno suprotno. Bolje se rastati, ako više niste ona zajednica kakvom mislite da trebate biti, ako nema povjerenja, ako ima previše ljubomore, neravnoteže u obvezama i slično. Nakon toga bila sam sama, ali zašto biti sam ako ti je s nekim ljepše? I pojavio se Ivan Anton. Također ima brak iza sebe i dvoje predivne djece koja su sada odrasli ljudi; Ivanu i Josipa. Oni su me prihvatili kao prijateljicu, zajedno se družimo, pomažemo si, savjetujemo se... Tu sam imala najveći strah, što ako me ne prihvati njegova obitelj, ali ona je sada i moja obitelj.
Razgovarate li o vjenčanju?
- Da, razgovaramo o svemu, ne bježimo od pomisli na brak. Ipak kao prioritet papiru stavljamo razumijevanje i poštivanje jedno drugoga.
Jesu li vas u teškim situacijama više vodile emocije ili razum?
- Neki ne bi rekli po mom karakteru i nastupu na prvu, ali iza fasade sam teški emotivac. Zato sam sve to i platila preskupo - svojim zdravljem.
Je li vam žao što ste tri desetljeća proveli u novinarskoj profesiji? Na što ste najponosniji?
- Nije mi žao, jer je tako moralo biti. Glupo je žaliti za nečim što više ne možeš promijeniti i što je u određenom trenutku života bio moj izbor. A na što sam najponosnija u karijeri? Kad sam nakon 20 godina rada zatvorila vrata HRT-a i s Dubravkom Merlićem, pokojnim Željkom Matićem, Ivanom Dragičević, Zoranom Šprajcom, Mašenkom Vukadinović otišla graditi N1. Nitko nije vjerovao u to, ali ja jesam. Prva sam se javila s poplava iz Gunje uživo u program CNN-a. Nakon toga dobila sam kao izvršni producent priliku otići u Atlantu na CNN i učiti od najboljih. Nadam se da se to vidjelo u programu N1. Eto, sve do sada.
Kojim se novim poslovima veselite?
- Malo je poznato da sam po struci magistra znanosti, društveno polje ekonomije, a magistrirala sam odnose s javnošću. Sad se potpuno okrećem u tom smjeru. Iako sam dosad plivala i u tim vodama. Radila sam strategije i promocije za neke tvrtke, medijske treninge, moderiranja... Želim još bolje vidjeti onu drugu stranu, odnosno gdje je granica između PR-a i novinarstva. I za vas ekskluzivno, moja je sljedeća stanica Ministarstvo demografije. Silno se veselim izazovima koji me tamo čekaju, kao i ekipi s kojom ću surađivati.
Koju ste najvažniju lekciju naučili na pragu pedesete?
- Živi svaki dan kao da ti je zadnji, jer prebrzo proleti, a mi se bavimo nevažnim sitnicama ili ljudima koji ne zaslužuju naše vrijeme.
Kako ćete proslaviti jubilarni rođendan i što vas veseli u budućnosti?
- Četrdeseti rođendan proslavila sam u prelijepoj Moskvi, kad o ratu nitko nije ni sanjao. Pedeseti želim dočekati u New Yorku, a prije toga u ponoć na Novu godinu, kad se spusti legendarna kugla na Times Squareu, poželjeti svima sreću, zdravlja i lijepih trenutaka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....