MARTINA RAVLIĆ JANKOVIĆ: Kako sam od oca preuzela nelikvidnu tvornicu i iznova je podigla na noge

Mjesec dana prije svoga 30. rođendana mlada je ekonomistica Martina Ravlić Janković preuzela čelno mjesto drvoprerađivačke tvrtke Slavonija DI iz Slavonskog Broda koja je u to vrijeme bila u velikim problemima. Recesija je bila na vrhuncu. Tadašnji direktor se odlučio povući pa je vlasnik, Martinin otac Mato Ravlić, došao na ideju da direktorsku fotelju prepusti kćeri koja je već radila u tvrtki. Martina je prihvatila izazov i u samo tri godine postigla poslovne rezultate na kojima joj mogu pozavidjeti i daleko iskusniji menadžeri. Za uspješno poslovanje Martini Ravlić Janković je krajem prošle godine Županijska gospodarska komora Brodsko-posavske županije dodijelila i priznanje “Zlatna kuna”.

“Prije mene je bio direktor jedan gospodin od kojeg sam puno učila, no on je odlučio otići u mirovinu. Tata me je pitao hoću li ja biti direktorica ili da traži nekog drugog. Rekla sam – naravno da ću ja. Bacio me da plivam pa neka se vidi mogu li ili ne. Tvrtka je bila u dosta teškom stanju, posebice u problemima s likvidnošću i nabavkom sirovina. Uspjeli smo je podići na noge. Malo po malo”, ističe Martina Ravlić Janković koja je posebno ponosna na podatak da je broj zaposlenih povećala za 70 ljudi, na sadašnjih oko 400.

U 2013. godine Slavonija drvna industrija je imala oko 80 milijun kuna prihoda, a u 2014. su toliko uprihodili već u prvih 10 mjeseci da bi godinu završili s prihodom većim od 100 milijuna kuna. Pozitivan trend se, otkriva, nastavlja i ove godine. Da bi to uspjela, mlada je direktorica morala pronaći nova tržišta. Naime, njezina drvna industrija proizvodi parkete, furnir i namještaj, a 99 posto svojih proizvoda prodaju u inozemstvu.

U zadnje tri godine su mnogo uložili i u opremu. Modernizirali su tvornicu furnira što je bilo ulaganje od 3 milijuna eura, a prije nešto više od mjesec dana u pogon je pušteno i novo kogeneracijsko postrojenje vrijedno 17 milijuna eura. Riječ je o postrojenju koje od drvnih ostataka, biomase, odnosno nusproizvoda u drvnoj industriji, proizvodi električnu i toplinsku energiju. Temeljem ugovora s Hroteom struju prodaju u HEP-ov elektro-energetski sustav od kojeg je potom kupuju za svoje potrebe. Direktorica je duboko uvjerena da novac koji tvrtka zaradi treba u nju vratiti kroz investicije. To je, smatra, jedini put uspjeha i opstanka u kriznim vremenima na tržištu drvnih proizvoda na kojem vlada velika konkurencija.

Uspjesi, ne krije Martina Ravlić Janković, nisu pali s Marsa.

“Puno sam naučila od oca, prvenstveno neke mudrosti u vezi poduzetništva koje se ne mogu naučiti niti u jednoj školi ili fakultetu. Međutim, na studiju na zagrebačkom Vernu sam stekla mnogo znanja i vještine, a profesori su mi prenijeli samopouzdanje. A po prirodi imam dosta energije. Hiperaktivna sam. Ne volim nedjelje. Vjerujem da 90 posto ljudi nema toliko energije. Volim raditi. Cijeli dan sam u firmi i najviše volim kad je cijeli tjedan isplaniran unaprijed i kada nema praznoga hoda. Također, jako volim putovati i tražiti nove kupce. Iako su nam svih proizvodni kapaciteti trenutno popunjeni i proizvodimo u tri smjene, ja se i dalje jako veselim kada me netko od kupaca nazove i moli da mu pošaljem kamion robe više”, govori Martina Ravlić Janković kojoj je otac, prilikom prepuštanja tvrtke dao slobodne ruke da provodi kadrovske promjene. Na nekim je funkcijama, ističe, zatekla neke očeve dugogodišnje suradnike čiji rad joj se nije svidio. Kako bi spasila nekoliko stotina radnih mjesta, odnosno da bi firma opstala, nova je direktorica bila prisiljena nekolicini visokopozicioniranih suradnika otkazati suradnju. Na ključna je mjesta postavila ljude u čije sposobnosti vjeruje. Tako je stvorila svoj tim, uglavnom mladih ljudi koji je, kaže, mogu pratiti po znanju i radnoj energiji koju ima­ju. Svi govore strane jezike što Martina Ravlić Janković smatra izuzetno važnim, jer se uvjerila da bez kvalitetne komunikacije lako ispadaš iz tržišne utakmice. “Tata mi je dao slobodne ruke. Nas dvoje smo jako slični po karakteru. On ima 63 godina, a razmišlja kao da ima 33. Pun je poslovnih i životnih planova. Od početka smo postavili pravila. On je rekao – sada si ti tu, pa napravi kako treba. A ako budeš imala rezultate, onda ja nemam ništa protiv tvojih odluka. Naravno da mi je u početku on znao uskočiti kad mi je nešto trebalo. I priznajem da mi je u početku često trebala njegova pomoć. A sada zna proći cijela godina da on dođe u tvrtku tri i četiri puta. Dao mi je veliku odgovornost i meni je to bio dodatni motiv. Bilo je i nekih stvari koje nisam znala, ali to nisam htjela priznati. No, učila sam po putu jer ne pristajem na odgovor da se nešto ne može ili ne zna. Uz volju, želju za uspjehom i mnogo upornosti, sve se može. I to je ključan faktor za uspješno vođenje bilo kojeg posla”, tvrdi Martina Ravlić Janković.

Kako je njezini zaposlenici doživljavaju kao šeficu? Drvna industrija djelatnost je u kojoj tradicionalno prevladavaju muškarci. Kako to izgleda kada im za šeficu dođe žena i još k tome toliko mlada da nekima od njih može biti kći.

“To biste prvenstveno trebali pitati radnike, no ipak mislim da nisam tako loša šefica. Ne može se svima udovoljiti. Moja tajnica, recimo, ima 60 godina. Bila je na tom mjestu kada sam ja došla i zadržala sam je jer smatram da je jako sposobna. Ona mi kaže da je u životu promijenila puno direktora, ali da joj baš nikada nije bilo ljepše i ugodnije raditi nego u ove zadnje tri godine. I zato joj je žao što zbog godina uskoro odlazi u mirovinu. I neki ljudi na rukovodećim pozicijama, stručnjaci u svom poslu, šefovi proizvodnje, kažu da im je odlično jer u meni ne vide samo direktoricu i kćer vlasnika nego prije svega dobrog prijatelja i suradnika. Zajedno pijemo kave i o svemu razgovaramo. Ugodno nam je. Ne boje me se. To definitivno ne. A onda i dan danas do mene dođe informacija da neki radnici kažu da me se boje. Kad to čujem, pozovem ih pa kada me upoznaju, promijene mišljenje. Mislim da je više radnika koji su zadovoljni nego onih što nisu. Ispočetka je bilo jako teško. Znala sam za neke ljude da su odlični radnici, ali se nismo mogli naći u komunikaciji. Pitali su se što ja sad hoću od njih, neka tatina kćer... S vremenom su shvatili da nisam razmažena tatina kćerkica”, uvjerena je direktorica Ravlić koja na posao u Slavonski Brod svakodnevno dolazi iz Đakova gdje živi. Svako jutro prevali 60 kilometara, pa onda opet popodne ili navečer kada se vraća kući.

Martina Ravlić Janković sasvim se slaže s tvrdnjom da je ženama u hrvatskom poslovnom svijetu ipak teže nego muškarcima. Ona je i supruga i majka. Kćerkica Larisa ima osam godina, a prije 15 mjeseci rodio im se i sinčić. Martina je radila do pred sam kraj trudnoće.

“Za mene nema godišnjeg odmora. Ne spavam bez mobitela. Tu sam kada god zatreba, a to je skoro uvijek. Sve što prepustiš drugima, uvijek je upitno. Već 28. dan nakon poroda carskim rezom, vratila sam se na posao. U rodilište su mi donosili papire na potpisivanje. To je život poduzetnika. Drugačije ne ide. Ako misliš da možeš biti poduzetnik i raditi osam sati, to nema šanse jer ne bi bilo rezultata”, govori Martina Ravlić Janković čiji je otac slavonskobrodsku drvnu industriju kupio 2005. godine. Uz nju ima i tvrtku Hrast iz Strizivojne koja proizvodi parkete i zapošljava 430 ljudi. Najviše parketa prodaju u Švicarsku, dok su najveći kupci furnira Talijani. Dosta izvoze i na ostala zahtjevna europska tržišta, među ostalima u Sloveniju, Veliku Britaniju, Njemačku, Austriju, Španjolsku, Švedsku...

Navikla je kombinirati poslovne i obiteljske obveze. “Trudim se spojiti ugodno s korisnim pa ponekad muža vodim sa sobom na poslovna putovanja. Kada uhvatim slobodni vikend, odemo negdje. Tu su i bake, tete čuvalice... Čim me moj mali od 15 mjeseci vidi, odmah se dolazi maziti. To valjda znači da mu nedostajem. Mogu uspoređivati svoju obitelj s obitelji u kojoj sam odrastala. Moja mama nije radila i brinula je o kući i obitelji, a tata je radio po cijele dane i često ga nije bilo kod kuće. Moja kći od 8 godina zna reći da ima najbolju mamu na svijetu jer je uspješna direktorica. Kaže da će i ona jednoga dana biti direktorica kao mama. To me jako veseli. Bez obzira što mame često nema, ona zna da joj zato mogu priuštiti neke stvari, odnosno da za to što me nema postoji nagrada. I ona ponekad sa mnom dođe u tvrtku i već dobro zna što je furnir, a što kogeneracija. Tako je i mene tata učio od malih nogu i prenio mi ljubav prema poslu. Trudim se u slobodno vrijeme svojoj djeci nadoknaditi ono što propuštaju kada me nema”, otkriva Martina Ravlić Janković.

I njezin suprug Jerko Janković se bavi privatnim poduzetništvom. Ima svoju pilanu s 40 zaposlenih, prijevozničku tvrtku i eko-etno gospodarstvo.

“On mi je velika podrška. Kada sam ja na putu, navečer preuzme djecu i brine o njima, dok ih preko dana uglavnom čuvaju bake i tete. Upotpunjujemo jedni druge, a kada postaji takva sinergija, onda sve dobro funkcionira, i na poslu i u obitelji”, zaključuje direktorica uspješne slavonske tvrtke koja ima tradiciju prerade i obrade drva dužu od stotinu godina i jedna je od najstarijih drvnih industrija u ovom dijelu Europe. Stručnjaci za drvo ističu kako je slavonski hrast jedna i od najboljih sorti u cijeloj Europi pa i šire, a u Slavoniji ga ima u izobilju. Dok drugi hrvatski drvoprerađivači pretežno izvoze piljenu drvnu građu odnosnu daske koje su poluproizvod, Slavonija DI se okreće što višem stupnju finalizacije. Vole reći da proizvode namještaj s osobnošću, a zadovoljnih kupaca imaju u sve više europskih zemalja, u kojima se ne probija niskom cijenom nego ponajprije vrhunskom kvalitetom.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: