SAMI MUBAJED O NAJBOLJEM PLANU ZA SIRIJU: Vlada eksperata izvan svake stranke i politike

Sami Mubajed sirijski je povjesničar iz Damaska, profesor na sirijskom Sveučilištu Kalamun. Godinama je, sve donedavno, za nekad američki, danas globalni, think tank Carnegie Endowment, njihovu bliskoistočnu podružnicu u Bejrutu, radio političke analize. Godine 2000., neposredno nakon smrti Hafeza al Asada, njegova je sina i nasljednika, novog predsjednika Bašara al Asada, pozvao da ukine neograničenu vladavinu stranke Bat, uvede višestranačje i demokratizira zemlju. Da je Asad ozbiljnije shvatio Mubajeda, možda bi sirijska novija povijest izgledala bitno drukčije.

Kako zaustaviti rat u Siriji, pogotovo sve moćniji ISIL? Zračni udari dosad se nisu pokazali osobito učinkoviti, baš kao ni borbe na terenu. Koje biste akcije Zapada, potom Rusije i Irana, držali razum­nima i učinkovitima?

– Nerealno je očekivati da će rat odjednom biti zaustavljen. Previše je krvi, oružja i previše zaraćenih strana. Uvođenje mira imat će dvije faze. Prva podrazumijeva postupno uvođenje primirja, od grada do grada, od mjesta do mjesta. Prije nego što se krene, bilo u političku ili vojnu, akciju trebao bi postojati mirovni plan iza kojeg će stati UN. Može se očekivati da će sve strane, osim ISIL-a i Džabhat al Nusre (Fronta obrane naroda Levanta, jedan od ogranaka Al Kaide, op. aut.), potpisati primirje. Sankcije moraju biti zaustavljene ne bi li se pomoglo napaćenom narodu. Političkim putem treba stvoriti vladu nacionalnog jedinstva koja će nadgledati pisanje novog Ustava i održavanje slobodnih parlamentarnih izbora u svibnju 2016. Ta vlada mora biti ravnomjerno podijeljena između članova stranke Bat, nezavisnih aktera i sirijske opozicije. Još bi bilo bolje da u njoj sjede tehnokrati, eksperti visokog kalibra, bez obzira na njihove osobne političke stavove o režimu i oporbi, dakle ljudi koji nisu povezani ni sa strankom Bat ni sa sirijskom Nacionalnom koalicijom.

Korak nakon toga su predsjednički izbori. Oni moraju biti otvoreni za sve. Sve strane trebaju prekinuti međusobna ratovanja i fokusirati se na borbu protiv ISIL-a. Manje militarističke skupine treba razoružati ili ih inkorporirati u lokalne garde, a svi strani borci moraju biti protjerani iz Sirije. Treba uvesti stroge granične kontrole. Važno je da bitne snage u regiji stanu iza tog političkog procesa, jer ako oni ne stanu, nema nama naprijed, što god da mi Sirijci odlučili. Važno je ugasiti vatru i strasti oko tih manjih bojišnica, a to je moguće napraviti samo ako na to pristanu oni koji ih podržavaju – Iran, Saudijska Arabija, Katar i Turska. Ono što nama sad treba jest čvrsti dogovor između velikih igrača. Jedan od razloga zašto se to do sada nije dogodilo leži u činjenici da predsjednik Obama tom ratu nije pridavao pozornost koliku je trebao. Dok se Obama nije bavio ratom u Siriji, nije se njime bavio ni Putin. Obojica su to ostavili svojim ministrima vanjskih poslova, prvo Hillary Clinton, potom Johnu Kerryju te Sergeju Lavrovu. No, ovaj rat treba političare od kapaciteta, i to sad postaje jasno. Niti jedna strana neće na koncu moći reći: “Pobijedili smo”, ali će reći: “Pa, barem nisam izgubio.” Tek nakon toga slijedi duga bitka protiv ISIL-a, a to će trajati godinama. Neće biti ni brzo ni lako.

Kakva je budućnost Sirije? Neki govore da će završiti kao Bosna i Hercegovina – podijeljena unutar prijeratnih granica.

– Scenarij Sirije podijeljene na četiri dijela činio se izgledan sve donedavno. Više nije realan. Zemlja će ostati ujedinjena, ali će se morati provesti decentralizacija. Sva vlast više ne može ostati u Damasku. Razni dijelovi zemlje trebaju dobiti ograničene ovlasti u ruke i udio u bogatstvu. Neshvatljivo je da su stanovnici Deir al-Zora, najbogatijega grada u Siriji, među najsiromašnijima u zemlji. Politički, vlast ne može ostati centralizirana u rukama stranke Bat, koja čvrsto drži Siriju od 1963. godine. No, stvaranje mini-država više nije moguće, kao što je bio slučaj pod Francuzima od 1920. do 1936., te od 1939. do 1941.

Tzv. Alevitska država na sirijskoj obali ne može opstati, kao ni ona u južnom gradu Dara, koja je ekonomski spas za Damask. Damask sam ne može opstati bez Alepa, baš kao što niti jedan od ta dva grada ne može opstati bez plodne zemlje Idliba i naftnih polja u Deir al-Zoru. Kurdi će sigurno dobiti veću autonomiju, a moguće da će neki dijelovi zemlje ostati u ratu još godinama nakon toga, poput grada Rake na sjeveru zemlje koji je uporište ISIL-a. Sigurno je da Siriju više ne može voditi i kontrolirati jedan centralizirani autoritet kao što je to bilo od 1946. do 2011. To je sad već povijest. Pokušati takvo što obnoviti bilo bi čisto gubljenje vremena. No, država ne može propasti, uvjeren sam.

Tko može ujediniti podijeljeni sunitski svijet? Ako to ne mogu, izvjesno je, ni Erdogan niti Saudijska Arabija, vidite li nekoga u Siriji ili Iraku tko bi se mogao nametnuti kao sunitski vođa?

– Veliki je vakuum u muslimanskom sunitskom svijetu. Suniti su obezglavljeni, slabi i proganjani. To je činjenica. Nema danas figure oko koje bi se okupili, kao što je to Homeini bio šijitima ili papa katolicima, a Aga Kan ismailitima. U ratu u Siriji nije izronila jaka sunitska figura koja bi imala ideju ujedinjenja i snagu da provede takvo što. U Iraku nema sunitskog vođe nakon što je 2006. maknut Sadam Husein. U Libanonu ga nema od 2005. i ubojstva Rafika al Haririja.

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan pokušao se nametnuti kao sunitski vođa, ali nije uspio, jer su mu ambicije bile bitno veće nego sposobnosti. Dinastija Saud pokušala je također igrati ulogu sunitskog vođe, ali poodmakla životna dob njihovih vladara i vehabizam uvijek su im bili prepreke da u tome uspiju. Osoba koja se nametnula s idejom da popuni taj vakuum u sunitskom svijetu je Abu Bakr al Bagdadi, koji je proglasio sebe 2014. “kalifom” sunita. Moramo stvoriti umjerenog sunitskog vođu koji će povesti mase ili će, kako godine budu prolazile, u nedostatku bilo koje alternative i karizmatičnog vođe s idejom, nicati novi Al Bagdadiji.

Koji su to relevantni glasovi unutar sekularne sirijske oporbe na koje bi trebalo računati u pregovorima i u budućnosti?

– Puno ih je, no nitko od njih nema utjecaj u zemlji koja je umočena u religiju tisućama godina. Dovoljno je da pogledate imena pobunjenika po sirijskim bojišnicama. Svaka brigada nosi ime koje dolazi iz neke povijesne muslimanske knjige. Sva njihova ideologija i inspiracija je islamska. Nema mjesta za sekularne snage na sirijskim bojišnicama u ovoj fazi, ali one moraju izboriti mjesto za sebe u političkom procesu, govoriti protiv fanatične islamizacije društva, to treba raditi kroz parlament, medije, ustav. No, ne možete fanatizam pobijediti sekularnim idejama i opcijama. Takvu vrstu sprege s religijom jedino mogu poraziti neke druge vjerske figure, zato trebamo vjerske ljude, umjerene, i s kredibilitetom, koji će se obraćati masama i ljudima na ulici i obuzdati radikalizaciju. Mi u ovoj fazi, i više od sekularnih snaga, trebamo vjerodostojnu umjerenu islamsku figuru koja će se nametnuti javnosti.

Kako izgleda život u Damasku ovih dana, kako funkcionira grad?

– Grad je star 10.000 godina. Sve ovo što se zadnjih godina događa, Damask je već vidio i doživio, u neka druga vremena, i s drugim akterima. Tijekom povijesti prošao je bombardiranja, pljačke, paleži... Napadali su ga osvajači, uništavali potresi, osvajale ga razne vojske. Grad je kroz svoju cijelu povijest pokazao izuzetnu sposobnost da se ponovno okupi i nastavi dalje. To je zbog njegovih stanovnika koji cijene težak rad i vođeni su više trgovačkim nego političkim i aktivističkim porivima, više ih zanima posao negoli rušenje i postavljanje režima. Danas u Damasku žive ili mlađi od 18 ili odrasli ljudi u 40-ima. Ostali su uglavnom otišli i danas su izbjeglice ili su mobilizirani i na frontu. U gradu nema mladih odraslih ljudi, sveučilišni život je jako osakaćen ratom, mnogi su kampusi ili uništeni ili pretvoreni u bojišnice ili su postali četvrti duhova.

Zašto je ovaj izbjeglički val krenuo prije nekoliko mjeseci, što je iza toga?

– Više je razloga. Mnogi bježe s teritorija koji kontrolira Asad, ostali bježe od ISIL-a. Neki odlaze jer su u Siriji izgubili sve što su imali, za sebe više tamo ne vide budućnost.Neki u Europi traže spas, sigurnost, drugi idu u nadi da će im to jednog dana donijeti europsku putovnicu. No, nije ovo ništa novo, izbjeglice su krenule od ljeta 2011. Razlika je što sad odlaze u većem broju, ali mnogi od njih nisu Sirijci. Dio problema je u Turskoj, koja je izbjeglicama otvorila svoje morske putove, dopuštajući im da dođu do Europe u velikom broju i to koristi kao pritisak na EU za stvaranje zone zabrane leta na području sjeverne Sirije.

Iz Sirije se bježalo puno puta posljednjeg stoljeća... doduše ne u Njemačku. Kamo su Sirijci odlazili do sada i što ih je sve tjeralo od kuće?

– Ovo je peti val iseljavanja u proteklih stotinu godina, s time da je ovaj definitivno najveći i najstrašniji. Prvi je bio tijekom Prvog svjetskog rata, tisuće su pobjegle ne bi li izbjegle smrt na otomanskim bojišnicama. Mnogi su otišli u Latinsku Ameriku, i nitko se od njih nije vratio. Integrirali su se u ta njima nova društva, mnogi su postali poduzetnici, intelektualci... Drugi val je bio tijekom velike sirijske pobune protiv Francuza, od 1925. do 1927. Oni koji su tada odlazili išli su u sigurnije gradove u blizini i čekali da francuski topovi zašute. Ti su se ljudi, nakon što je pobuna zaustavljena, vratili iz Bejruta, Bagdada i Kaira. Treća faza iseljavanja bila je 1960. godine, za doba socijalističke politike Sirijsko-egipatske unije, tad su bježali u Libanon i Jordan, ljudi koji su se tamo nametnuli kao uspješni bankari i poslovni ljudi. Ni ti se nisu vraćali. Četvrta faza bila je od 1980. do 1982., za vrijeme krvavog sukoba između Hafeza al Asada i Muslimanske braće. Simpatizeri Muslimanske braće odlazili su u Europu, Irak, Saudijsku Arabiju i Jordan i nisu se vratili.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: