IZBJEGLICE I ZIDOVI

VLASTITA POVIJEST KOJU SMO ZABORAVILI: Vječna priča Europe

Seobe su ono što je stvorilo današnji svijet mira i blagostanja. Ali Europa se sada boji upravo onoga što je njena najveća dragocjenost – novog miješanja naroda
 AFP








Do prije nekoliko desetljeća, Europa je uglavnom izgledala poput Hrvatske danas. Tek tu i tamo koji stranac, vrlo rijetko netko tamnoputiji ili kosook. Svijet se u 20. stoljeću počeo smanjivati, pa su najprije u zemlje s velikim kolonijalnim carstvima doseljavali njihovi podanici. Najviše su i najbrže strance primali u Francuskoj, Belgiji, Ujedinjenom Kraljevstvu, Nizozemskoj. U Njemačku su poslije rata dolazili “južnjaci”: Talijani, Grci, Turci, Jugoslaveni. Istočna Njemačka je prihvatila veliki broj Vijetnamaca. Rasna slika Europe postajala je sve složenija. U učionicama Amsterdama, Marseillea ili Londona sjedilo je sve više ljudi čiji su roditelji rođeni u Maroku, Iraku, Keniji ili Pakistanu. U Europu su doseljavali najviše oni koji su bježali od bijede i koji su trebali europskim društvima da zadrže visoke stope rasta. Danas na europske granice kucaju deseci tisuća ljudi, od kojih su mnogi pritisnuti ratom, ne samo ekonomskom nevoljom.

Mnoge izbjeglice danas mogu avionom do zapada Turske, pa brodom ili čamcem do prvih grčkih otoka. Neki putuju tjednima pješke i kamionima do obala Sredozemlja, a onda na brodove kako bi došli do europskog kopna. Brze komunikacije, internet i televizija gotovo svima su omogućili da vide kako je drugdje, samo nekoliko sati leta od njihovih uništenih domovina, moguć drukčiji, miran život. U nizu zemalja Bliskog istoka i Sjeverne Afrike Arapsko proljeće probudilo je nadu, sugeriralo da se zemlje koje su desetljećima bile pod vladavinom različitih despota možda mogu promijeniti. Ono što je tinjajući bunt pretvorilo u eksploziju nezadovoljstva, pomogli su i drugi centri, ali eksperiment je uglavnom svagdje propao. Oni koji su ranije životarili ili bili nesretni u svojim domovinama sada su stanovnici propalih društava iz kojih žele pobjeći, jer tamo traje građanski rat, jer se sve koji nisu većina uništava. Europa je mnogima prvi i logičan izbor.

Prije stotinu i jednu godinu započeo je Prvi svjetski rat. Sukob je završio prekrajanjem granica na Bliskom istoku, stvaranjem država koje su mnogi već tada smatrali nelogičnim i neprirodnim. Irak s dinastijom Hašemita koji su u Bagdad dovedeni iz Arabije: ta sunitska dinastija koja dominira šiitskom većinom i Kurdima pokazivala je kako su neosjetljivi na povijesne okolnosti bili Britanci i Francuzi koji su podijelili utjecaj na Levantu. Stotinjak godina nakon što je rat završio, srušene su državne strukture u Libiji, Siriji, Iraku, u previranju je Jemen. Somalija na Rogu Afrike bez središnje uprave je već 25 godina. Ono što su vodeće sile svijeta i pobjednice u Velikom ratu učinile stvaranjem kolonijalnih carstva ne može biti i nije isključivi krivac za jadno stanje u nizu bivših kolonija, ali je sasvim sigurno s tim povezano. Zato je i logično da oni koji su uz arapski učili francuski ili engleski, žele u Europu.

Europski je kontinent mjera bogatstva, mira, uspjeha, blagostanja, a nalazi se tu, ponegdje je tek ograđen žicom, kao u slučaju španjolskih enklava u Maroku ili nekoliko zaveslaja daleko, na grčkim otocima uz obale zapadne Turske.

Hrvatska će možda udomiti manje od tisuću ljudi, ali su strahovi počeli izvirati iz desetaka tisuća Hrvata na društvenim mrežama, čim smo u Makedoniji, Srbiji i Mađarskoj vidjeli rijeke nesretnih koji bježe u Švedsku ili Njemačku. Toliki predani katolici učas su se razotkrili da razmišljaju prije kao oni koji kršćanstvo upijaju ne 13 stoljeća, nego možda 13 dana. Ništa od brige za susjeda, ništa od prisjećanja kako treba pomoći u nevolji, još manje svijesti o europskoj ili hrvatskoj prošlosti. Ako se zazor već smio javno pokazivati prema susjedima pravoslavcima, prema onim udaljenijim, drukčije boje kože, moglo se barem u teoriji biti širokogrudniji. Sada su prokuljali strahovi od drugog, nepoznatog. Ono što je do sada bilo isključivo talijanski problem na otočiću Lampedusi, strahovi koje su osjećali Španjolci u svojim enklavama u Sjevernoj Africi, sada je postalo blisko.

Ono što čudi jest strah od onoga od čega je Europa satkana, što je prisutno u europskom društvu i kulturi. Europljani su se neprestano selili i miješali. Često su to činili pritisnuti glađu i bijedom, ali barem jednako često i drugom nevoljom, političkim progonima, ratovima. Strahovi od izbjeglica koji udaraju na europske zidine suprotni su povijesnom iskustvu, jer toliki su narodi činili isto kad je rat uništio sve što su imali. U pravilu su oni koji su prema drugima bili otvoreni, prolazili bolje od onih koji su skučeni i ksenofobični.

“Gnjev Gospodnji provalio se pred vama... Posvuda samo opustjeli gradovi, srušeni ili popaljeni samostani, polja bez igdje ičega živog... Svagdje moćni tlače slabe i ljudi su nalik na morske ribe, što se bez razlike proždiru među sobom”, opisali su 909. biskupi Reimske provincije u Francuskoj bijedu koju su ostavljali muslimanski prodori. Prije tisuću godina Europljani su bili ugroženi sa svih strana. Sa sjevera su prijetili oni koji su danas Europljani prvoga reda, Nordijci. S istoka su udarali oni koji su danas u najvećem strahu, Mađari. Mađari su u 9. stoljeću provalili u Panoniju koja je nakon svih seoba na početku srednjeg vijeka bila pustopoljina. S juga su na Europu udarali muslimani. Tako je pet stoljeća od pada Rimskog Carstva, nakon germanske i slavenske promjene izgleda kontinenta, tvrđava Europa pritisnuta iz tri pravca.

Tada nije bilo države koja je mogla graditi zidove da bi takva napredovanja zaustavila. Stoljećima ranije zidove kojim su se branili od provala nomada ili stranaca, gradili su Kinezi, još 300. godine prije nove ere. U Europi je Rimsko Carstvo za vrijeme Hadrijana u samo šest godina, od 122. do 128. završilo zid koji je postao krajnja sjeverozapadna granica najveće države starog vijeka. Danas je sve tako slično – i zidovi i migracije i promjene stanovništva i strahovi, a Europa danas živi samo još jednu inačicu svoje trajne sudbine. Čini se da je vječna i rečenica koju je napisao Euripid u Ifigeniji na Tauridi da strahovi i obećanja onog koji je sam nekada bio u opasnosti, često budu zaboravljeni.

Hrvati koji osjećaju zazor od komunizma, koji misle da je emigrirati bio osobiti iskaz domoljublja, a život izvan domovine važniji doprinos borbi za slobodu od ostanka u zemlji, jednako kao Mađari koji su u desecima tisuća bježali nakon zbivanja 1956., trebali bi biti posebno otvoreni prema onima koji toliko podsjećaju na njih same. Sirijci nakon desetljeća terora, a pod teretom rata i straha od najprije krvožednog Bašara al Asada, a onda Islamske države, pobjegli su kako bi na razvijenom Zapadu pokušali pronaći svoj novi dom. Mnogi od sirijskih izbjeglica sad će vjerojatno tvrditi da su se spremni vratiti, čim se prilike u njihovoj domovini poprave. Nakon ovakvog rata koji traje godinama, u okružju koje je nestabilnije nego što je to bilo već desetljećima, malo je vjerojatno da će ikada ili skoro ponovno na Istok. Europa bi morala pogledati u vlastitu prošlost i pokušati pronaći strategiju kako integrirati sve koji su na njezino područje došli bez obzira na vjeru i naciju. Turci, Grci, Makedonci, Srbi i Mađari, pa onda Hrvati, primjer su nacija koje je politika, a ne samo bijeda i glad, često tjerala na seobe, koja je stvorila njihove granice i rasporedila stanovništvo.

Gradišćanski Hrvati na sjever su došli bježeći pred Osmanlijama. Osmanski su akindžije iz godine u godinu pustošili posjede seljaka u Lici, Bosni, odnosno Turskoj Hrvatskoj, namjerno uništavali ljetinu, bez želje da neki kraj trajno porobe. Nakon više propalih uroda ljudi su morali dalje, ostavljajući prostor bez stanovništva, otvoren za osvajanja i naseljavanja drugih. Tako su Hrvati s područja gdje su živjeli stoljećima, u 16. stoljeću otišli na sjever, u austrijske i mađarske zemlje, a na njihovo su mjesto došli drugi. Slavonija je velikim dijelom opustjela u isto vrijeme. Stoljeće i pol kasnije, kad je krajem 17. stoljeća Osmanlije istjerala austrijska vojska i fra Luka Ibrišimović Sokol, povuklo se i muslimansko stanovništvo. Krajem 17. stoljeća Slavonija je bila pustinja. Na puste prostore došli su drugi, ne samo Hrvati. Gospoda i velikaši uglavnom uopće nisu bili hrvatske krvi. Najveći hrvatski gradovi bili su slika kozmopolitizma sve do 20. stoljeća. Osijek, Rijeka ili Pula, pa Zadar i Slavonski Brod imali su toliko Nijemaca, Židova, Čeha, Mađara ili Talijana da je njihov izgled u drugoj polovici 20. stoljeća neusporediv, gotovo nestvaran, izgledaju posve isprano, jednolično.

Nije to slučaj samo s Hrvatima. Poljaci su izgubili trećinu vlastitog teritorija na istoku, milijuni Poljaka preseljeni su na zapad, tamo gdje su nekada bili Nijemci. Kad su poljski državljani došli u Breslau, koji je preko noć postao Wrocław, bojali su se popravljati objekte gdje su smješteni, jer nisu mogli vjerovati da je nova granica prema zapadu trajna, da su oni gospodari u onom što je bilo njemačko stoljećima. Brzo su se naučili biti gospodari. Slovaci do prije stotinu godina ne bi vjerojatno imali s kim razgovarati na slovačkom u šetnji vlastitim glavnim gradom. Litavci su svoj glavni grad učinili litavskim prije malo više od pola stoljeća, nakon sovjetske okupacije dijela Poljske. Do tada je Vilnius bio židovski i poljski više od 95 posto. Tada su stotine tisuća Europljana odlazili, nestajali, svojim doseljavanjem ili iseljavanjem, gradove i države činili drukčijima.

Hrvati su nekoć živjeli i s puno više Talijana. Istra je uz obalu bila toliko talijanizirana da bi se svaki građanin toga područja vrlo lako mogao uživjeti u tragediju onih kojima je rat i strah domove učinio nepodnošljivim, nagnao na seobu daleko, u posve drukčije krajeve. Talijani u Istri poslije rata su ili optirali za Italiju ili su protjerani ili ubijeni; u njihove prazne stanove i kuće ušli su uglavnom Hrvati i Slovenci. Hrvati su čim je Mussolini došao na vlast u Italiji, morali iz Istre. Mnogi su došli u Zagreb, gdje je i danas Istarsko naselje na Trešnjevki pod urbanističkom zaštitom. Najprije je politika i teror iselio jedne, pa onda druge.

Bosna i Hercegovina izgubila je nakon Austro-Ugarskog oslobođenja 1878. velik broj muslimana. Dio je otišao u Tursku, dio nešto južnije na Balkan. Nekoliko desetljeća poslije gotovo polovica stanovništva Osmanskog Carstva na Balkanu bila je muslimanska. Oni su opako stradali u Balkanskim ratovima 1912-1913. Ratovanje kršćanskih kraljevina i kneževina Srbije, Grčke, Bugarske i Crne Gore protiv Osmanskog Carstva bio je tobože zbog slobode braće kršćana. Sudbina preostalih muslimana nije ih se ticala, pa su oni koji nisu ubijeni doskora bili prognani. Nedavno preminuli turski predsjednik Sulejman Demirel bio je jedan od takvih, podrijetlom Turčin od onih Turaka izgnanih s Balkana. Otuda i njegova osjetljivost za sudbinu Balkana tijekom devedesetih, pa i prijateljstvo s Hrvatskom.

Grci su na Pontu, uz Crno more, živjeli stoljećima. Tek kad su nakon izbijanja revolucije u Rusiji 1917. Grci odlučili intervenirati u sastavu međunarodnih snaga, započela je epohalna, povijesna, katastrofa. Neuspješno interveniranje Francuza, Britanaca, Amerikanaca, pa i Grka, rezultiralo je povlačenjem intervencionističkih snaga iz Sovjetske Rusije, ali onda i prisilnim iseljavanjem Grka s Crnomorja. Pontski su Grci prognani u Kraljevinu Grčku, tobože njihovu domovinu, no bila je riječ o potpunim strancima, koji su došli u posve stranu sredinu. Slijedila je nova katastrofa iseljavanja Grka iz Male Azije. Nakon uspješnog rata, u kojem su prošli jeftino, Grci su intervencijom u Rusiji najprije željeli kupiti pravo na veliko teritorijalno proširenje na Tursku. Otoke u Egeju su dobili; trebalo je uzeti kopno gdje su u Smirni (Izmiru) i obalnim gradovima grčki trgovci obitavali od pamtivijeka. Nezajažljivi kad je osvajanje počelo, nedorasli vojničkom geniju Mustafe Kemal-paše, bez pravih podataka o broju Grka i broju Turaka, razvučene grčke postrojbe 1920. nakon poraza kod Mudanije nisu bile u stanju spriječiti napredovanje turskih trupa. Turci su sada Grcima odlučili vratiti sve što su nekoliko mjeseci ranije sami pretrpjeli. Nakon što je završio Prvi svjetski rat, kad je u drugim dijelovima Europe postupno nastupilo smirenje, više od 100.000 Grka sa sjevera i više od milijun iz Male Azije odjednom je bilo prebačeno na drugu stranu Egeja. Napučili su Grčku koju nisu poznavali, došli su kao potpuni stranci u zemlju koja je sada ispražnjena od Turaka koji su sa sjevera, iz Soluna i gradova južno od Makedonije, njih jedva nešto manje od milijun, izbačeni preko noći. Ta su pokretanja stanovništva bila politički motivirana, nije bilo ekonomskih razloga da se dogode tako velike i trajne, dubinske seobe.

Srbi su živjeli u Hrvatskoj stoljećima, a onda su zbog političkih razloga, rata i strahova, nestali iz Krajine krajem 20. stoljeća. Slično se dogodilo i na Kosovu. Ratovi su mijenjali etničke slike gotovo preko noći, ratovi su najčešće uzrokovali da ono što je bilo složeno postane jednoobrazno. Mnogim europskim narodima zato je teško prihvatiti da progoni i nestabilnost ne rezultira samo sve većim čišćenjem i homogenizacijom, kako je to bilo na istoku Europe posljednjih nekoliko desetljeća. Uglavnom je, zapravo, bilo obrnuto. Svaki je narod europskog jugoistoka, svi koji su danas na ruti izbjeglicama iz Sirije, u sasvim nedavnoj prošlosti imao slična iskustva progona, seljenja, bijede.

U Europi sada zvoni na uzbunu. Europljani se boje da će europski život kakav se vodi biti uništen. Europljani bi morali biti prvi koji će shvatiti da mnoge od njihovih država i nacija nikad ne bi izgledale kako izgledaju sada da su bili uskogrudni ili bili u prevelikom strahu od drugog. U sudbini Sirijaca svi koji su i sami bili prognani, trebali bi prepoznati sebe ili svoje pretke. Toliki su zbog užasa diktature i totalitarnih vođa bježali i tražili da ih udome oni koji su bogatiji i sretniji. Svi bi trebali znati kako je važan prvi kontakt, kako se teško integrirati u novoj sredini i ne bi trebali biti prestrogi prema onima koji su druge vjere, iz drukčijeg konteksta.

U talijanskim školama već više godina nevladine organizacije djecu uče kako biti otvoren, kako prihvatiti strance. U razredima se podijele tekstovi koji opisuju kako su Amerikanci doživljavali imigrante: koji su bili smrdljivi, čudnovati, tamniji od njih, previše povezani s Crkvom. Jedino što se đacima ne pokaže jest da su riječi kojima se danas u Italiji opisuju izbjeglice s Lampeduse, prije stotinu godina Amerikanci koristili da opišu Talijane.

Neki će se sjetiti kako je u Americi još u 19. stoljeću u oglasima za posao pisalo: “No Irish Need Apply” (Irci se ne trebaju javljati), toliki je bio strah od katoličanstva.

Pomoći u nevolji je ljudski. Konačno, pomagali ili ne, novi se svijet rađa. Pokušajmo ga učiniti ugodnijim za najnovije Europljane i nas koji ćemo njihovu mladost, energiju i želju da se integriraju koristiti za nastavak života u blagostanju. Nije ovo ništa novo za Europu.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Globus_naslovna_1291

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 08:11