Regija

Hrgović analizirao karijeru i otkrio neke nepoznate detalje: 'Potjerao sam ih iz svlačionice, nisam više mogao...'

 Srdjan Vrancic / CROPIX CROPIX
Najbolji hrvatski boksač na kraju kalendarske godine u kojoj je izvojevao tri pobjede, došao do omjera 10-0 i ušao među 10-15 najboljih teškaša planeta u velikom razgovoru za Sportske novosti analizira svoju dosadašnju karijeru.

Prije nešto više od pet godina, bilo je ljeto 2014., razgovarali smo s jednim, tada vrlo mladim sportašem. Boksačem koji je puno obećavao. Filipu Hrgoviću je tada bilo 22. Intervju smo obavili doslovno sjedeći na podu, preciznije strunjači, netom nakon okončanog žestokog prijepodnevnog treninga. Skidao je bandažu s ruku i pričao o svojim snovima, ciljevima, željama...

- Meni je cilj postati prvak Europe i svijeta, pa otići na Olimpijske igre i postati olimpijski pobjednik. Želim biti najbolji na svijetu ikad.

Bio je to tada, u ljeto 2014. Filip Hrgović. Netko će reći nadmeno, mi bi ipak rekli samouvjereno. No, tu smo mu rečenicu zapamtili. Iz jednostavnog razloga što ju je izgovorio odmah, “kao iz topa”, bez predumišljaja i s pogledom iza kojeg se skriva čvrsta vjera. Vjera u uspjeh.

Pet-šest godina kasnije, koji dan uoči Božića 2019. razgovaramo s tim istim sportašem. Sada u njegovoj do krajnje perfekcije opremljenoj, izvanrednoj dvorani koju mu je izgradio grad Zagreb. Nismo na podu, nismo na strunjači, već u ukusno uređenom separeu, na crvenim kožnim foteljama na kojima sjaje bijeli inicijali njegovog imena i prezimena - HF. Tih inicijala ima posvuda i na svemu. Od boksačkih rukavica, murala po zidovima do šalica za kavu.

- Da, jedino me jutros nešto zafrkava ovaj aparat za kavu. Čuj, hoćeš moći napraviti intervju bez kave - zafrkantski nas je dočekao na vratima svojeg boksačkog raja, pišu Sportske novosti.

Filip Hrgović je u tih minulih 5-6 godina postao seniorski prvak Europe, otišao na Igre, nije osvojio baš zlato, ali bronca je grandiozan uspjeh. Sada je u profi vodama i ušao je u krug 10-15 najboljih teškaša svijeta. Ovisno čije ranking-liste gledate. Sve u 5-6 godina. Brzo ili sporo?

Uvijek uzlazno

- Moja je karijera uvijek išla uzlazno. Nikada nisam imao krizu. Još ranije sam, 2010. godine, postao juniorski svjetski prvak, pa sam osvajao WSB naslove. Dvaput pojedinačno i triput momčadski. Onda je došlo europsko seniorsko zlato u bugarskom Samokovu 2015., pa Igre u Riju s broncom. U Riju nisam ostvario san, ali je to ipak velik, pa i povijesni rezultat jer dotad u boksu nismo imali olimpijske medalje, kada govorim o samostalnoj Hrvatskoj. Sad, u profesionalcima imam omjer 10-0. Po većini ljestvica sam u Top 10. Za sve to samo mogu reći, Bogu hvala. Zadovoljan sam jako, a osim toga svi ti moji uspjesi su uvijek išli i idu i dalje, korak po korak. Nema strelovitog uspona preko noći. Za sve sam se morao krvavo namučiti.

Kada bi uspoređivao dvije godine, 2016. i 2019. - koja vam je draža, značajnija? Godine 2016. je bio Rio, a ove godine “profi” Top 10.

- Olimpijske igre su nešto posebno, to je moj san od djetinjstava, a olimpijska medalja ima posebnu težinu. Godina 2019. je bila odlična, ali imam ja tu još dosta posla i najteži profi-mečevi mi tek slijede. Zato bi odabrao 2016. kao zasad najdražu. Teško za usporedbu jer moja profesionalna karijera je tek na početku.

Vjerojatno ste ipak svjesni i još nečega, budući da ste odrasli u Hrvatskoj i hrvatskom društvu, među narodom koji je oduvijek sumnjičav prema svojima. Svjesni te domaćih kritičara koji vele “ma, što se taj Hrgović pravi važan, što on priča da je spreman za sve, da će sve pobijediti kada dosad nikog važnog nije pobijedio...”. Koji bi na to bio vaš odgovor ?

- Ljudi će uvijek pričati. Ljudi su pljuvali po Floydu Mayweatheru kada je već sve bio pobijedio. Ljudi su pljuvali i po Kličku koji je imao 18-19 obrana naslova svjetskog prvaka. Što god ja napravio, da sad pobijedim Furyja, Wildera i Joshuu u istoj večeri, ljudi bi opet našli nešto. Da sam bio spor ili loše boksao. Ne obazirem se na to što ljudi pričaju, ali se osjećam da mogu boksati sa svima i to govorim. Ne da bi izašao na naslovnici novina, već zato što ja to tako osjećam i za to živim. Tko god stao pred mene, ja ću uvijek reći kako mislim da sam ja najbolji. Ne možete izvući iz sebe maksimum ako ne vjerujete sto posto u sebe.

Je li to i nužnost u ovakvom tipu sporta kao što je boks? Kada borac uđe u ring, on je među konopcima sam. On i onaj njemu sučelice, pa sad ako nemate te vjere u sebe same...

- Ne samo to. To je ona krajnja slika. Poanta je da ne možete odraditi dobar trening, dobre dionice ako ne vjerujete u sebe. Ne možeš izvući maksimum iz sebe, iz naših napornih treninga ako ne vjeruješ u sebe. Jednostavno, ne možeš. Ima dana kad kloneš, padneš u glavi, svima se to dogodi. Fizički sam isti, uvijek ću ja biti 2 metra i 110 kila, ali čim u glavi kloneš, čim ti padne malo vjera u projekt, u sebe, ne možeš izvući maksimum. Pogotovo u ringu kada je najveći pritisak, stres, na dan meča... Psihološka i fizička priprema su jako usko povezane. Borac koji je psihološki slab, nikada se neće moći jako dobro fizički pripremati, pa sve da ima 10 kondicijskih trenera. Samo što na tomu morate raditi svaki dan. Ja tako radim. U ringu, izvan ringa, svojim načinom života. Radim na snazi svojeg karaktera, da se ne opustim, da taj karakter nikada ne oslabi. To je jako teško. Najlakše je predati se. To je neka vrst borbe u pozadini koja je možda i još teža od svih treninga.

Vaš vjenčani kum, veslač Valent Sinković je za vas u SN rekao da ne zna većeg radnika na treningu od vas.

- Hvala kumu na pohvali, ali nitko od Valenta i njegovog brata ne može biti daleko veći radnik. Sigurno! Valent i Martin po meni treniraju možda i najviše na svijetu. Osobno ne znam niti jednog tko trenira toliko, kada brojimo sate. Ja sigurno ne treniram, ali niti trebam trenirati toliko kao oni jer je boks drukčiji sport. Njima je izdržljivost primarna i zato moraju raditi dugačke treninge. Meni ne trebaju 3-3,5 sata treninga, njima je to potrebno. Možda je Valent mislio više na posvećenost prehrani, odmoru, na način života. Uz dužno poštovanje svim ostalima, mislim da boks izvlači najviše psiho-fizičkog napora u sportu i zato svaki boksač koji želi dosegnuti vrh, mora paziti na sve detalje.

Zagreb, 221219. 
Dvorana HF u Jelkovcu.
Boksac Filip Hrgovic.
Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX
Srdjan Vrancic / CROPIX CROPIX

Pustite me svi na miru

Kakav je Filip Hrgović na dan meča i kakva tada pravila vrijede? Sad, u Rijadu smo čuli nešto atipično. Imali ste obvezu na dan borbe, i snimanje i davanja autograma i intervjua čak...

- Najviše mi paše atmosfera “Pustite me svi na miru”. U svlačionici, sat-dva prije borbe ne dam ni menadžeru da ulazi. Samo treneri Yousef i Diaz, i to je to. U Rijadu sam čak potjerao neke službene snimatelje i fotografe iz “Matchrooma” koji su me morali snimiti, ali jednostavno nisam više mogao. Lako za fotke i video. Bit će toga poslije. Što ću više napredovati, morat ću taj mir pronalaziti duboko u sebi. Jer, ne možeš potjerati stotine ili tisuće ljudi. Zato su dosadašnje priredbe dobre za mene, pa i ono što sam imao u Zagrebu, u Areni i u Ciboni. Stvar prilagodbe.

Je li i to jedan do razloga treniranja ili tzv. boksačkog kampa na Floridi? Bijeg iz Zagreba.

- Ha... taj kamp mi je s jedne strane dao mogućnost upoznati trenera Pedra Diaza i to je sjajno. No, to je višeslojno. Znate, oko mene se ranije okupio dobar tim ljudi, bez dvojbe, ali u tom okruženju malo mi je ljudi znalo reći “ne”. Malo su mi svi povlađivali. Što sam popularniji, uspješniji, veća zvijezda sve više je toga bilo, te sam se želio maknuti od toga. Pedro Diaz je profesionalac, stručnjak i da mu dođe Mike Tyson, morao bi raditi kako Diaz kaže - iskreno će Hrgović.

Znamo s druge strane da vas ipak “kopka” malo taj kamp u SAD, odnosno odvojenost...

- Ma, to je najgore. Sam sam tamo. Puno je okrutnija atmosfera. U redu, taj me boravak ondje ojačao psihološki, naučio sam dosta stvari, ali... Nedostaje mi dom. Možda je jednostavnije onima koji se presele, pa onda ne razmišljaju o domu kada im je on tamo.

Razmišljate li onda o preseljenju u SAD?

- Ne zasad. Razmišljam suprotno, da sve premjestim tu. U Zagreb. Ono zbog čega sam otišao se više sigurno neće ponoviti, a moj je cilj sve premjestiti ovdje. Pa, pogledajte ovu dvoranu. Ovo je mali raj. To su meni grad Zagreb i gradonačelnik Milan Bandić napravili da imam tu prostora spremati se za svjetski naslov. Miami mi je bilo jako dobro iskustvo i sigurno će još biti kampova ondje, ali moja je želja premjestiti sve tu. Jednog dana kada ću zarađivati toliko da kažem Pedru - “Gle, sorry, ali sada ja postavljam pravila, ha, ha”. Selidba u Zagreb je moj cilj.

Je li moguće baš u profi-boksu, čak i kada borac izgradi vrhunsko ime, da on uvjetuje treneru gdje će se raditi? Rade li to danas jedan Joshua, jučer Kličko?

Dva mjeseca isto

- Ne, ne, radit će se kako on veli. On je trener, ali će biti moj uvjet da se radi tu. Ukoliko i odradimo koji dio u Miamiju, da bude kraći. Jer ja sam na kraju krajeva bitan. Ja ulazim u ring, ja pobjeđujem, ja se moram dobro osjećati. Dva mjeseca biti tamo u kampu je jako teško.

Što vam najviše nedostaje?

- Sve! Prijatelji, obitelj. Znate kako je to? Dva mjeseca radiš isto. Trening, odeš kući, pa trening, pa opet kući i tako u nedogled. Nemaš s kim popiti piće, fali ti da sretneš susjeda i kažeš mu “Dobro jutro, kak’ ste, jel’ ide”. To su one sitne malene stvari koje ne uočavate dok vam odjednom ne nestanu. Ima tamo kod Diaza boksača iz Bjelorusije, Ukrajine koji su se jednostavno preselili u Miami. Vide svoj život tamo. Za njih je bolji život u Miamiju nego ondje odakle su došli. Ja tu imam sve! Tko god ovo ima u svom rodnom gradu, taj se ne bi maknuo. Tu mi je, 500 metara od dvorane, gradski stan koji sam dobio na korištenje nakon osvajanja olimpijske medalje.

Filip Hrgović je dakle jedan od sportaša koji sasvim sigurno ne može reći da se država, društvo, zajednica nije brinula ili ne brine za njega, da ga ne podupire?

- Ne mogu opisati svoju zahvalnost za ovu dvoranu i koliko to meni znači. Pobjeđivao sam ja i bio prvak i prije ove dvorane, te s ovom dvoranom. Mogu se ja spremiti i u lošijoj dvorani i lošijem ringu, ali jednostavno, ta gesta koju sam ja s ovom dvoranom dobio je silan vjetar u leđa. Sada imam i odgovornost prema gradu Zagrebu, gradonačelniku. Pozitivan pritisak. Ujutro kada otključam dvoranu, uđem, ja se već sada osjećam kao svjetski prvak. Ja se pitam, pa tko ima ovakvu dvoranu? Imaju možda samo svjetski prvaci. Na kraju krajeva, mislim da je ovo i investicija za grad Zagreb jer će u ovu dvoranu doći sve najveće televizije, ovdje će doći najbolji novinari svijeta, iz ove će dvorane krenuti pripreme za svjetski naslov...

Problem male države

Čekajte, čekajte... samo malo. “premotajmo malo izjavu”... ovdje će doći najbolji novinari svijeta? Hm-hm, pa zar neki od tih već nisu bili tu?

- Ha, ha, ha, toooo!!! Ovo sam vas samo testirao da vidim da niste zaspali dok sam pričao.

Nakon malene šale, brzo će Filip na vrlo ozbiljnu temu.

- Završno o ovoj dvorani. Znate kako sam ja nju shvatio, kada sam ju vidio? Kao dar Božji. Naime, prijašnjih 10 godina sam ja sve sam kupovao, plaćao. Ništa nisam dobio. Svaku kantu proteina, svaku masažu, sve sam sam plaćao. Svaki par rukavica, svaki suspenzor. Nikada u 10 godina nisam otišao na pripreme. Nisam imao svojeg kondicijskog trenera, fizioterapeuta. Sve što sam si priuštio, išlo je iz mojeg džepa, što sam zarađivao od stipendija ili WSB-a poslije.

Da ste Nijemac, Rus, Amerikanac bi li vam bilo lakše u profesionalnom boksu? Biste li već sada bili više rangirani, možda već sada prvi ili drugi izazivač za svjetski naslov?

- Imate Joe Joycea iz Velike Britanije, Tonyja Yoku iz Francuske. Ja sam imao dosad bolje suparnike od njih i bolje sam rangiran, samo problem je kada dolazite iz malene države što to nosi maleno tržište, malenu televiziju. Da imam 100 milijuna ljudi iza sebe koji će jednog dana platiti moj meč sustavom plati-pa gledaj, sve bi bilo lakše. A to promotori gledaju. Moj menadžer mi kaže “Budi siguran da nikome nije u interesu da dođe jedan Hrvat s tržištem od 4 milijuna ljudi i da sada njih ‘maltretira’, uzima naslove”. Brutalno, ali je tako. Biznis. Zašto Andy Ruiz nosi sombrero? Zato što voli Meksiko ili zato što Meksikanci plaćaju njegove mečeve plati-pa gledaj? Čovjek je rođen u Americi i cijeli život ondje živi. U SAD. Jedan Canelo Alvarez ima Meksiko iza sebe. Ogromnu naciju. U poslovnom svijetu je to čista matematika. Na nama je težak posao, jako težak. Moram postati međunarodno prepoznatljiv. Ne mogu se vezati samo za hrvatsko tržište i naše TV postaje. Ja prvo moram postati regionalna zvijezda, onda europska i svjetska, a to je jako težak posao. Doduše...

Sada smo znali da mora nešto “izvaliti”...

-... kada si lijep kao ja, ništa nije problem!

Zagreb, 221219. 
Dvorana HF u Jelkovcu.
Boksac Filip Hrgovic.
Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX
Srdjan Vrancic / CROPIX CROPIX

Trebaju mi testovi

Dobro “Lijepi”, onda sada, bi li vam bilo s tog profesionalnog gledišta pametno imati u sljedeće dvije borbe recimo nekog iz kruga najjačih, recimo Fury, Pulev, ma koliko vi to željeli?

- Sad bi to, u ovoj fazi, u sljedećih nekoliko borbi to bilo malo riskantno. Želim borbe s ljudima koji su jedan razred, idemo reći, ispod te najviše klase. Dakle, Povjetkin, Chisora, Whyte, Takam. Ekipa koja će mi dati teške mečeve, 12 rundi gdje ću i primiti i morati puno dati. Takvi testovi meni sada trebaju. To je put do trojice najvećih.

Koja su to trojica?

- Deontay Wilder, Anthony Joshua i Tyson Fury. Tri najveća imena i tri najveća borca.

Jesu li jači od vas? Jesu li bolji?

- Mislim da ne. Sparirao sam s Wilderom. Prošli mjesec je Ortiz prije nego je nokautiran, Wilderu uzeo svaku rundu. Taj Ortiz je bio peti boksač Kube. Nije ni na SP mogao otići, a ja sam nokautirao prvu trojicu Kubanaca. Wilder je u amaterskom boksu nokautiran od Jevgenija Romanova. On mi je sad bio u mom pretposljednjem kampu, igrao sam se s Romanovom. U amaterskom sam boksu pobjeđivao neke ljude koji su Joshuu pobjeđivali. Siguran sam da se s njima mogu nositi, a sad što će se dogoditi u meču... Da ja dođem pred Joshuu na Wembley i 80.000 ljudi... može me i nokautirati u 3. rundi. Mislim, sve je moguće. Ne mogu ja sad reći “Ja ću pobijediti Joshuu”. Vjerujem da imam snagu, brzinu, kondiciju, tehniku da se s njima nosim bez problema i ravnopravno, a sad kad dođe takvo što...

Zaključno, kum Valent Sinković veli da ste dobrica, nježan i mio. Opet, sjećamo se nekih zgoda u kojima ste jednom imali verbalni okršaj na ulici s policajcem, pa i lisičine, sve ste to odmah javno na Jelačić placu ispričali, godine 2015, a zakačili ste se i glavnim tajnikom Hrvatskog boksačkog saveza. Kakav je privatno zapravo Filip “Beštija” Hrgović?

- I jedno i drugo.

Imate li kratak “fitilj”?

- Ne, to nemam. Mislim da jako ispravno živim, iako znam da tako svatko misli za sebe. Radim jako od 13. godine, živim ispravno, držim se Božjih zapovijedi i nikada nikome ne radim loše, posebno ne s namjerom. U drugu ruku, ako mi netko nekad napravi neku nepravdu, ako se osjetim ugroženo, onda mogu biti najgori čovjek na svijetu u određenom trenutku. Ali samo tada.

Završavamo 2019. Dogovorili smo se za 2020. da osvajate olimpijsko zlato u ulazite prvih 5-7 najboljih teškaša. Godine 2021. napad na krunu?

- Može biti da se sve savršeno poklopi i 2020, a može biti i 2021, može biti i u... sljedećem životu. Možda i nikad. To je jako teško pitanje. Ja sam spreman na sve jer... to je život.

Siguran sam da imam jednu od najboljih ‘brada’ u kategoriji

Nedavno je meč u Rijadu, Joshua - Ruiz ponudio klasičnu priču “šaha u ringu”. Potvrde da boks nikako nije samo puka snaga, već i silno puno taktičkog nadmudrivanja, velike discipline i koncentracije. Je li Hrgović spreman za takav meč u smislu, strogog pridržavanja taktike, da vas emocije ne ponesu?

- Sigurno jesam, ali isto tako mislim da bih ja u slučaju recimo meča Joshua - Ruiz, da bih se u Joshuinoj koži malo hrabrije postavio. Upustio bih se u seriju. Imam bolju bradu i mogu si priuštiti izmjenu udaraca. Makar je Joshua taktički odboksao odlično.

Sada ste spomenuli nešto što inače intrigira vezano uz vaš boks. Za vas je znano da ste udarač. Snažan, volite i možete udariti žestoko u seriji, nokauter ste. Međutim, još nismo vidjeli kako Hrgović djeluje obrambeno, kada naleti na nekog sličnog udarača, koliko može “primiti”? Recimo, baš za tog Joshuu koji je briljantan boksač je znano da teško podnosi udarce. Vi nikada niste bili nokautirani.

- Sigurno znam da imam jednu od najboljih “brada” u kategoriji. U 100 amaterskih mečeva, s najjačom konkurencijom, svjetskim vrhom, jednom sam samo bio na podu i dignuo sam se odmah. Sva druga moja konkurencija tada, od Francuza Yoke, Rumunja Nistora, Engleza Joshue, Azerbajdžanca Medžidova... svi su gubili prekidima. Ja nikada! Eric Molina je uzdrmao jednog Wildera, a mene je sad u 2. rundi pogodio, svojim najboljim udarcem, a ja nisam ni trepnuo. Znam da ispada glupo uopće hvaliti se time da možeš puno “primiti” jer to ionako u boksu nije nikome cilj, ali u situacijama kada će i tako nešto biti nužno, siguran sam da imam najbolju bradu.

Linker
28. studeni 2024 05:27