ALEM KORKUT U KOMPLEKSU NA ŽITNJAKU

Posjetitelje dočekuju slike koje se klanjaju i žičane skulpture

 Krajač/CROPIX

Bijeli reljef na zidu koji se posve neočekivano počinje klanjati prema posjetitelju izložbe, nagomilane žice na podu koje, također iznenada, nervozno počnu skakati oko posjetitelja (inspiracija: jedna ne baš bajna vožnja u zagrebačkom tramvaju ljeti), zgnječeni Autoportreti iz ciklusa “Ego trip”, videoradovi, zatim Spomenik braniteljima u Karlovcu, što je jedna od najboljih javnih skulptura u Hrvatskoj... malo je toga čime nas Alem Korkut nije oduševio.

Savršen ritam

Njegova je umjetnost među najpromišljenijima na suvremenoj hrvatskoj sceni.

Za većinu umjetnika možete otprilike zamisliti kako bi njihov atelje mogao izgledati, za Alema Korkuta nije mi bilo lako pretpostaviti.

No, riječ je o posve klasičnom kiparskom prostoru u kojemu umjetnik u radnoj kuti modelira, brusi, vari, ukratko - stvara.

Alem Korkut radi u sklopu ateljea Žitnjak, smještenih u prostoru nekadašnje osnovne škole, uklopljenih u okolni industrijski krajolik, gdje je još petnaestak umjetnika. - Posve smo različiti, ali je zato sve zabavnije - kaže.

Na ulazu u njegov atelje naslovnica je turskog časopisa Alem. - To mi je donio Danko Friščić kaže. Kolege i prijatelji često mu navraćaju.

Umjetnik prvo odveze dijete u školu, u atelje dođe rano ujutro i radi cijelo prijepodne, što je ritam koji mu, kaže, savršeno odgovara.

Dok razgovaramo, pali i štednjak.

Ručak za obitelj

Naime, često u ateljeu skuha i ručak za obitelj i ponekog kolegu. Njegova djeca, Istok i Irma, tu slave i rođendane. Tu je i mnogo LP ploča. Tek se nedavno, naime, prebacio na CD, romantičnije mu je bilo slušati glazbu onako kako se nekada slušala.

Alem Korkut ima 41 godinu, rođen je u Travniku, diplomirao je na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti kod Šime Vulasa. Danas na njoj predaje.

plus 5 pitanja

Napete praćke sa svih strana, tako ja vidim 2012. godinu

Napete praćke u vašem ateljeu iz najnovijeg su ciklusa pod naslovom ‘2012’ i govore o osjećaju nelagode koja nas prema predviđanjima očekuje u ovoj godini...

- Pedesetak praćki koje sam ručno napravio namjerno su napete, s kamenom. Zamišljene su da posjetitelje okružuju sa svih strana , tako da kad dođu na izložbu osjećaju prijetnju, strah, nelagodu. Izložba se zove ‘2012’, jer kad ‘uguglate’ tu godinu, pojmovi koji će se pojaviti su smak svijeta, recesija, prirodne katastrofe, strah, očekivanja, tenzije... Isprintao sam web adrese stranica koje sam tako pronašao, pa sam ih koristio umjesto klasičnog predgovora.

Vi ste diplomirali kiparstvo, no bavite se i videoradovima te fotografijom?

- Fotografirao sam situacije na koje sam nailazio, a koje su bile svojevrsno ponavljanje mojih kiparskih istraživanja: obrise koje stvaraju iglice bora, cvijet koji probija iz asfalta i slične prizore koji govore o procesima koje često ne primjećujemo. No, kod mene je sve u službi kiparstva. Napravio sam samo dva-tri samostalna videorada, u ostalima dokumentiram procese i promjene na skulpturi.

Taj proces promjena materijala jako vam je važan. Pokazali ste ga u ciklusu ‘Ego trip’, zatim ‘Videoreljef’ te na izložbi ‘Slabost, snaga’?

- U ciklusu ‘Slabost, snaga’ kroz različite medije govorim o mogućnosti da se tvrde, čvrste strukture mogu mijenjati i tako neposredno da je čovjek u stanju napraviti nešto što se čini nemogućim, sudjelovati u promjeni svijeta u kojem živi. Ne postoje nepromjenjive stvari, čvrstoća ne mora značiti snagu niti mekoća znači slabost. U jednom videoradu na pod bacam kocke od tri različita materijala: gipsa, gline i gume. Gips, koji je naizgled najčvršći, raspada se do neprepoznatljivosti; guma, koja je slaba, ne mijenja se puno.

Na jednoj od tih skulptura je figura dječaka, vašeg sina Istoka. Vidim istu figuru i na vašem screensaveru.

- On sjedi na kubusu, miran je i gleda u daljinu, ništa ne čini. No, samom činjenicom da sjedi na tom kubusu on se ispod njega mijenja. Taj miran stav sve mijenja, kao u istočnjačkoj filozofiji. Činjenje nečinjenjem.

Spomenik biciklu u Koprivnici, Karijatida u Pazinu, Spomenik braniteljima u Šibeniku te u Karlovcu vaše su javne skulpture. Koliko je teško raditi takvu skulpturu?

- Zadovoljan sam kad prolazim pokraj skulpture u Karlovcu i vidim da je zaživjela, ljudi se oko nje okupljaju, djeca se igraju. Taj se spomenik referira na četiri rijeke, a rijeka je simbol ljudskog života, čiji se tok u mom spomeniku nakon turbulentnog ratnog razdoblja nastavlja gore, prema nebu. Javna skulptura mora pričati priču.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 18:54